– Deflatorna spirala počela se vrtjeti; s jedne strane ona vodi u rast nezaposlenosti, ali i u pad prihoda poduzeća, pad dobiti, a onda i u smanjenje iznosa poreza, što opet povlači potrebu rasta poreznih stopa i povećanja porezne presije, a kako bi se u uvjetima nepostojanja gospodarskog rasta proračun zatvorio. To onda opet zagušuje potražnju i oporavak i tako ukrug, veli Lovrinović. I država se onda suočava s daljnjim padom prihoda, pa raste potreba za zaduživanjem i prodajom imovine, i tako dalje.

   Uz to, deflacija povećava realne kamatne stope, jer zbog pada cijena novac sutra više vrijedi, što znači da investitori na nominalnu kamatu na kredit pribrajaju i stopu deflacije. To demotivirajuće djeluje na potražnju za kreditima, a iz kredita se financiraju investicije. Nositelji domaće ekonomske politike i dalje uporno mantraju da treba popraviti investicijsku klimu kako bi se pokrenule investicije, domaće ili one strane, no ovih potonjih pogotovo nema: inozemna ulaganja lani su prepolovljena. Nitko se valjda ne oduševljava tržištem na kojem proizvedenu robu neće moći prodati, a o uvjetima i skupoći rada da i ne govorimo. Većina zemalja u okruženju već se otisnula s dna. Hrvatska za njima sve više zaostaje, pokazuje to i analiza središnje banke.

Vezane ruke

Svaka od tih zemalja imala je međutim neki svoj recept za izlazak iz krize: neke su se zemlje više služile instrumentima fiskalne politike, neke instrumentima monetarne – one koje su sačuvale monetarnu suverenost, neke su se više oslonile na domaću potražnju, obzirom na veličinu domaćeg tržišta, neke na inozemnu, a nakon grčkog, iz krize izlazi i španjolsko gospodarstvo, čijeg su se kraha, zbog njegove veličine i značaja, donedavno svi pribojavali. Iako je cijela eurozona pod pritiskom pada cijena na malo, pa je ECB već dao do znanja da će se protiv eventualne deflacije boriti i nekonvencionalnim mjerama, u Hrvatskoj je gospodarska baza toliko slaba da se i dalje uopće ne nazire izvor potencijalnog rasta. Novi krediti se gotovo ne odobravaju, pa postojeći betoniraju bankarske portfelje i čine ih sve ranjivijima.

Pad osobne potrošnje utječe na pad uvoza, ali udara i na tradicionalne domaće industrije, među kojima su prehrambena i drvoprerađivačka, pa se i tu gube pozicije. Ispada da nas i dalje izvlači tek turizam, odnosno potrošnja turista koji dolaze (a lani je zabilježena u iznosu od 7,2 milijardi eura) pa bi bilo logično kroz taj izvozni kanal pokušati prodati što je moguće više domaćih proizvoda, upravo prehrambenih i drvnih (namještaj). Međutim, kada se potegne to pitanje, onda obično slijedi odgovor da u tržišnoj ekonomiji nije moguće na taj način izravno utjecati da se poveže »zeleno« i »plavo« (ustvrdio je to nedavno u našem listu i kreator industrijske strategije Tomislav Radoš), pa se postavlja pitanje što onda uopće jest moguće, kad nije moguće više u punom potencijalu koristiti ni fiskalnu, ni monetarnu, ni industrijsku politiku. Postavlja se i pitanje čime se onda i bavi tih dvadesetak ministarstava i silni povezani aparat, je li potreban u tom obimu, kada se ni kroz jedan kanal ne može/ ne smije više provoditi niti jedan oblik protekcionističke politike?

Ide se na to da se država povlači iz ekonomije, jer, kao, nije dobar gospodar, ali štedi se na zdravstvu, školstvu i socijali, dok se ne štedi bitno na državnoj upravi i razgranatoj političkoj infrastrukturi koja je postojana neovisno o tome koja je stranka na vlasti. Ili je možda takva argumentacija, da su nam baš u svemu ruke vezane širim institucionalnim okvirom, samo alibi za neznanje i nesnalaženje, odnosno za to da se u međunarodnim okvirima niti ne pokušavamo postaviti kao bitan faktor?

Izdržljivi građani

Profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta dr. Ivan Lovrinović kaže da Vlada očito nema program za izlazak zemlje iz recesije jer ni nakon dvije godine nije uspjela preokrenuti situaciju da BDP doživi barem minimalan rast.

   – Ova politika fokusirana je samo na fiskalno stezanje, a to neće dati rezultata i ovako nikad nećemo izaći iz recesije. S druge strane, govori se i o potrebi financiranja, a bez da se uzme u obzir važnost monetarne politike. Ona je potpuno odbačena u stranu, uopće nije predmet interesa, a upravo su nju zemlje koje su provodile i provode aktivnu ekonomsku politiku koristile kao glavnu polugu poticanja investicija i potrošnje, osobne, pa i državne. Bez, dakle, sinhroniziranog djelovanja svih politika Hrvatska neće tako skoro vidjeti oporavka. Ova sad već, de facto, sadistička fiskalna politika i dalje ide na rušenje standarda, što nema ekonomske logike, ali nema ni veze sa socijaldemokracijom. Model koji kod nas danas provode socijaldemokrati ustvari je rigidniji i od onoga što bismo pripisali nekoj neoliberalnoj vladi, odnosno političkoj opciji koja se takvom smatra. Naprosto je nevjerojatno da ni SDP, ali ni HDZ, nisu iznašli program za rješavanje gospodarskih problema; neshvatljivo je da se nije pojavio nitko tko bi imao suvisao ekonomski program da nas izvuče iz krize, jer imamo ljudi koji znaju, ističe Lovrinović. Kaže da je posebno šokiran i izdržljivošću građana, njihovom spremnošću na trpljenje, a s druge strane odsutnošću želje za promjenom u smislu da stvari funkcioniraju tako da se neefikasne vlade brže mijenjaju, a ne da se nužno pasivno čeka istek njihova mandata. »Taj bi proces trebao biti brži, da što manje godina života gubimo na taj prazni hod«, kaže Lovrinović. Primjećuje i da je većina bogatijih zemalja koje izlaze iz krize ili su već izašle mahom izvan euro-područja, dok su zemlje koje su uvele euro djelomično blokirane odsutnošću vlastite monetarne politike. Upravo stoga mogućnost da vodimo suverenu monetarnu politiku i dalje smatra našom najvećom komparativnom prednošću.

Ništa bez intervencije

Lovrinović ističe da je guverner HNB-a samo nastavio prozivati Vladu da je ona kriva za sve; ona i jest najvećim dijelom odgovorna za stanje u kojem jesmo, no HNB je, veli, zadnji koji je pozvan da nekome docira.

   – Središnja banka konstantno zaboravlja da uz cilj stabilnosti cijena, ima i druge ciljeve koji se tiču realnog sektora, zaposlenosti i rasta. HNB kod nas nije nikad posebno razumio svoje zadaće glede realne ekonomije, a sada je to najmanje slučaj. Guverner Vladu kritizira i po pitanju oslanjanja na javne investicije, odnosno kaže da je izlaz isključivo u privatnim, no privatne investicije neće doći u ambijent totalne nesigurnosti i nedostatka vizije. U takvim uvjetima one dakle ne mogu biti pokretač rasta, one su najplašljiviji dio ekonomije: mogu doći tek u drugoj iteraciji, tek nakon što im javne utru put. Javne investicije su dakle te koje daju početni impuls, a onda i ove privatne idu za njima. Pa pet godina čekamo privatne investitore koji će se odnekud pojaviti i pokrenuti rast no teško ćemo ih dočekati bez prvotne intervencije države i bez jasne ekonomske vizije, a pogotovo u uvjetima ovako visokih kamata, zaključuje Lovrinović.