Zima je, a kad je zima pije se čaj, bilo da je iz gušta, bilo da je iz potrebe. U nas se tako naviklo, nismo mi poput Engleza da se zbog čaja družimo svaki dan u pet popodne, ali ne bi uopće bilo čudo da se i to dogodi. A kad je već doba od čaja nema ništa logičnije nego na šalicu čaja potegnuti do Špišić Bukovice. Jer, tamo je ni manje ni više nego posjetiteljski centar Kuća čaja – oaza mira. Em čaj, em mir, tamo negdje malo iza Pitomače, tamo negdje na dva sata od Zagreba i nešto malo manje od Osijeka. Na pola puta od svega oaza mira i šalica čaja. Tko li se samo toga sjetio!?

Mir. Kad smo već kod mira njega je koliko vam drago sudeći onako iz automobila dok se čovjek vozi malenim mjestima put Špišić Bukovice. Ne gore tu neboderi jer ih i nema, na cesti tek gdjekoji čovjek na biciklu, uz cestu obrađena polja. Mir je i u centru Špišić Bukovice, valjda i zato jer je u osnovnoj školi što je tik uz Kuću čaja nastava u punom jeku. Centar mjesta i tišina. Toga u velikom gradu nema. U Kući čaja, u drvenoj, modernoj, ostakljenoj zgradi, mira je i više, skoro da ga opipati čovjek može tamo gdje sa stropa pčele i bumbari, plišani doduše, vise.

– Mir vam je ovdje, što jest jest. A drugo, sve vam tu miriše na novo. Koliko dugo uopće Kuće čaja ima – navalili mi na domaćine.

Alen Janči je voditelj centra, Veronika Živko je referentica, recepcionarka, domaćica. Smješkaju se ono na našu prvu impresiju. Kažu, posjetiteljski centar je krenuo s radom početkom 2024.

Foto Davor Kovačević

– Iako smo relativno mladi centar dosta smo zadovoljni posjetom. Ima tu od malih vrtićkih grupa, do umirovljenika u zlatnim godinama – kazuje Alen.

KAMILICA UMJESTO DUHANA

Za djecu, kaže, pripremaju i malo duže programe u kojima je i edukativnih radionica na temu čaja, a i ručak dobiju taman tako da mogu »ubiti« pet, šest sati izleta. No, ni druge dobne skupine nemaju loš tretman. Ali, zašto čaj u Špišić Bukovici!?

– Što nije ovaj kraj poznat po nekim drugim kulturama – pitamo.

Foto Davor Kovačević

– Prije 15-ak godina na ovim poljima je bilo dosta duhana. Zadnjih 10,15 godina su se ljudi dosta okrenuli proizvodnji ljekovitog bilja, ponajprije kamilice – objašnjava Alen.

Sipa on toga još, kaže kako je na ovom virovitičkom području dvije trećine ukupne hrvatske proizvodnje kamilice u nas.

– I ova je kamilica jedna od najčišćih na svijetu. A s obzirom na to da je tu kamilica i neke druge ljekovite biljke osjetili smo potrebu ljudima pobliže objasniti njihova ljekovita svojstva, tako da smo odlučili sve te biljke prezentirati kroz čaj. Jer, svi više manje vole popiti čaj – ističe Alen.

E sada nam je mrvu jasnije zbog čega su uz centralnu Kuću čaja naokolo po dvorištu »razbacane« kućice nalik bungalovima, pa još na svakom ime jedne vrste čaja piše. Tamo kamilica, ovdje menta, evo lipe, a evo i divlje ruže….

– I sve što nudite, sav čaj što ga ovdje posjetiteljima prezentirate raste tu negdje uokolo – pitamo.

– Sva sirovina je uglavnom iz Virovitičko-podravske županije. Čaj nam pakira srednja škola iz Pitomače, a uz degustaciju imate i med lokalnog proizvođača tako da je ovo zapravo jedna lijepa lokalna priča – kazuje Alen.

Njih dvoje u kući čaja. Garant piju čaja na hektolitre kad im je to posao.

– Ja vjerujem da čaj liječi dušu i da je potrebno barem šalicu čaja popiti dnevno. Možda jesmo malo Balkanci podložni kavi, ali vjerujem stvarno da u svakom čaju ima određena dobrobit i da ga treba svakodnevno piti. Pa još da je domaća sirovina, izvorna, čista, netretirana… To je najveće bogatstvo – naglašava Veronika.

Foto Davor Kovačević

Nismo ni svjesni koliko nam toga priroda daje, s pravom veli Veronika, kojoj je najdraži čaj od metvice. Recept je, da to odmah riješimo, jednostavan.

– Na jednu šalicu čaja od dva decilitra ide jedna čajna žličica čaja od mente – jednostavno će.

ZLATNI SUNCOKRET

Probat će se, ali vratimo se mrvu nastanku same kuće i našim domaćinima. Alen je čovjek od turizma, prije nego je imenovan voditeljem Posjetiteljskog centra bio je, među ostalim, šest godina i direktor Turističke zajednice. Nije njemu strano ni za sezone poći na more taman da razumije i kontinentalni turizam i onaj masovniji na moru.

– Znači, ljudi s mora znaju doputovati do Kuće čaja – pitamo ga.

– Znaju. I Zagreb nas je prepoznao zadnje vrijeme, i Varaždin, Karlovac, za koji dan nam dolazi grupa iz Crikvenice – kazuje Alen.

Pritom dodaje kako im je drago da je i struka prepoznala vrijednost projekta taman da je početkom godine centar zaslužio Zlatni suncokret ruralnog turizma, a koji mjesec nakon toga stigla je nacionalna nagrada za turizam Simply the best.

– I to nam je pomoglo malo da smo vidljiviji, ali svake godine nekoliko puta šaljemo naše programe i školama, udrugama tako da se čim više ljudi s tim upozna – priča Alen.

I Alen, a pogotovo Veronika tu su da dočekaju, ispričaju priču, skuhaju čajeve, pogoste goste.

– Vi ste cijeli radni dan u Kući čaja, tamo gdje je, kako lijepo piše, oaza mira. Nakon tolika mira što li se samo događa kad kući dođete – šalimo se.

– Iskalimo se na svima – smiju se Veronika i Alen.

Foto Davor Kovačević

Dakako da nije tako, kog bi mir nanervirati mogao. Nego, sama ideja da se ide u ovaj projekt je općinska, onda je ruku dala i županija, da bi projekt pisala županijska razvojna agencija i u sve se uključila Javna ustanova za upravljanje Virovitičko – podravske županije.

– Rezultat toga je lijep projekt, jer svi koji dolaze su oduševljeni. To nam je najveća nagrada – ističe Alen.

DIGITALNI HERBARIJ

Ma, dosta je priče, ajmo mi malo naokolo. Dajemo se Veroniki u ruke. Prva stanica prezentacijska dvorana velika taman toliko da se svašta u njoj organizirati da. Na zidu platno. U sobi polutama. Veronika stišće dugme na daljinskom. Na platnu slajdovi. Ide prezentacija koja i inače ide kad posjetitelji navrate. Priča tako Veronika o tome kako se centar sastoji od onog unutarnjeg i vanjskog dijela, spominje suvenirnicu baš kao i knjižnicu i čitaonicu u kojoj je digitalni herbarij svega što raste tu naokolo. Tu su i dva mikroskopa taman da se vidi kako mikroskopski gledano izgleda list oraha i sjeme tise.

– Vanjski dio centra je svima najatraktivniji. On se sastoji od šest kušaonica, a svaka nosi naziv jedne od biljaka koje su nastanjene u regionalnom parku Mura – Drava – Dunav. To su maslačak, metvica, kamilica, kopriva, lipa i divlja ruža. Imat ćete priliku svih šest vrsta kušati – kazuje Veronika.

Foto Davor Kovačević

Nije prezentacija, dakako, sveto pismo, mijenja sadržaj Veronika onoliko koliko je publika drugačija. Zato će nam još malo podebljati onaj odgovor na naše pitanje zašto Kuća čaja baš u Špišić Bukovici.

– Rekla bih da smo vodeća regija, čak odmah iza Egipta, po proizvodnji kamilice. Kamilica se u Hrvatskoj uzgaja na 640 gospodarstava, na 7.000 hektara površine, a od toga je 5.000 hektara baš na našim virovitičko–podravskim poljima – ponosno će, s pravom, Veronika.

Tu gdje se Podravina i Slavonija spajaju tu je, kaže, glavna baza u nas za proizvodnju kamilice. I kad se dođe u svibnju i pogleda polja puna kamilice, ima se bome što za vidjeti, nepregledna polja kamilice toliko čiste da je rado i vani koriste bilo da je čaj bilo da je dio kozmetičkih nekih preparata.

Priča Veronika i o samoj Špišić Bukovici, maloj općini od šest manjih naselja koja broji 3.500 stanovnika.

Foto Davor Kovačević

– Od Zagreba smo udaljeni 140 kilometara, od Osijeka 120. Našli smo u sredini između dvaju velikih gradova – precizira Veronika.

Spominje ona i plodonosne vinograde i plodna polja, spominje guste i bogate šume, a sve to opasano je rijekom Dravom taman da konstatira: »Možemo reći da u našoj maloj općini imamo sve.« Špišić Bukovica je pak od sredine 16. pa sve do sredine 18. stoljeća bila pod Osmanlijama. Po njihovu odlasku kreće izgradnja mjesta pri čemu je ključnu ulogu imala Marija Terezija koja je Antunu pl. Špišiću darovala bukovačko vlastelinstvo. Otud ono Špišić, dok je Bukovica tu od mađarske riječi bakva koja nema što nego imati veze s činjenicom da je uokolo gustih bukovih šuma. Sva je to nas, i još štošta, naučila Veronika, prije nego je i opet krenula pričati zanimljivosti o čaju.

– Čaj je aromatični napitak blago gorkog okusa i opojnog mirisa koji nastaje od biljke čajevca, a radi se od njenog lista, stabljike, korijena i ostalih dijelova – priča Veronika.

POUČNA STAZA

I svaka vrsta čaja nosi organizmu neku dobrobit, pa je, ne dvoji ona, uistinu važno popiti šalicu čaja dnevno. Ono što ćemo mi kušati su sve biljni, bezkofeinski čajevi. Pri je toga Veronika zna posjetiteljima ispričati koju i o tome kako čaj piju u Japanu, ili pak kako to čine Britanci, nasmiju se slatko svi na račun vlastite nam nemogućnosti da poput čajoljubaca na Dalekom istoku četiri sata uživamo u ceremoniji ispijanja čaja, a što više priča nekako se čovjeku više žuri dočepati šalice s napitkom.

No, prije nego se krene u kućice s čajem ostade em prošetati poučnom stazom tamo gdje raste ljekovito i začinsko bilje, pa da ga se pomiriše i dotakne, opipa, em zaviriti u duboke ladice u kojima je čaj koji će se kuhati.

Foto Davor Kovačević

– Maslačak je dobar za poticanje apetita, kupina je za jačanje željeza, kamilica je za sve, lipa je dobra za preznojiti se kad ste gripozni ali nije najbolji izbor za srčane bolesnike, kopriva je prirodni antidiuretik, metvica smiruje i čisti dišne puteve, zahvaljujući svježem listu stolisnika svaka rana brže zacijeli, a šipak je pun vitamina C – ‘puca’ Veronika brzopotezno.

– A koji donosi mir, ponajviše – pitamo.

– Kamilica, rekla bih, i metvica – mišljenja je Veronika.

– A je li velika greška staviti mrvu rakije, lozovače u čaj – sad već provociramo.

– Mislim da nije greška ako pazite na omjer – smije se Alen.

U teglama sa začinskim biljem zato je kadulja velike antibakterijske sposobnosti, pa peršin, pa vlasac, origano, ili, kako kaže Veronika, sve biljke pune vitamina C, A, K i E. Eto i lavande smirujuće, pa metvice, sljez koji liječi kašalj, ili pak ružmarina koji moždane vijuge podmazuje. Eto i matičnjaka citrusnog mirisa, prirodnog zaslađivača stevije, nevena koji je i za kozmetiku, dok plućnjak dakako pomaže liječenju plućnih bolesti.

– Ja ožednio – priznajemo nakon šetnje poučnom stazom.

Foto Davor Kovačević

ZDRAVICA ČAJEM

Vrijeme je okusiti ono najbolje, popiti šalicu čaja u kušaonicama čaja pa se opustiti posve. Stariji svijet tu raspreda o biljkama i čajevima, životu zapravo, a mladost se suoči sa svojim najvećim strahovima poput onog da kopriva peče i kad se kao čaj pije pa ih kroz gutljaj odagna. Krenuli mi od maslačka, dok u pozadini svira ambijentalna glazba i dok se ćuti blagi miris eterična ulja. Uz čaj na stolu i domaći med lokalnog OPG-a. Jedan zid oslikan maslačcima, na drugom piše da se taraxacum officinale iliti maslačak koristi za liječenje hepatitisa, žučnih kamenaca, žutice, gastritisa, kolitisa, cistitisa te za poboljšanje apetita i prehlade.

– Smije li se nazdraviti šalicom čaja – pitamo, baš kao što u najnovijem Jarmuschevom filmu junaci pitaju smije li se nazdraviti vodom.

Smije, složismo se u hipu. A maslačak naš domaći posve nepcu ugodan. No, ako ćemo pravo naš favorit je čaj iz druge kućice, ona menta koja se božanstveno složila s cvjetnim medom. U pola obilaska pridružio nam se i treći član ove male i vrijedne ekipe koja skrbi o Kući čaja. Eto nam i domara Drageca, Drage Celića. Pitamo u šali Dragu ostave li mu više nerada najmlađi posjetitelji, ili oni stariji. »Podjednako je to«, smješka se Drago. Potvrđuje nam i on kako je priča o ljekovitom bilju u ovom kraju stara nekih dvadesetak godina i kako je do tada duhan imao primat. Bit će da ima nešto i u toj crnici u kojoj dobro raste sve što se u nju posadi. A kako su reagirali domaći ljudi kad su čuli da će im u susjedstvu biti Kuća čaja?

– U početku i nisu bili previše oduševljeni, ali kad su grupe krenule dolaziti, promijenila se u percepcija. Mislim da su vidjeli da svi od ovog imamo koristi – mudro zbori Alen.

Foto Davor Kovačević

Kuća čaja u Špišić Bukovici, pa još oaza mira. Ako i zvuči čudno, ima to smisla. Čini taj čaj čovjeka opuštenim nekako i tko zna što bi bilo da je ona Gibinna pčela umjesto u žlici čaja završila u Kući čaja.

– Nego, koliko je vas možda promijenila činjenica da radite u Kući čaja? Jeste li drugačiji ljudi postali kad čaj pijete svakodnevno? Jeste li mirniji, bolji – pitamo domaćine prije odlaska.

– Duša je mirnija, živi se bez stresa – kaže Veronika.

– Mir neki postižemo, priroda je oko nas – veli Drago.

– A cijenu platimo kad dođemo doma, onda vidimo koliko na je ovdje mirnije – zaključuje Alen.

– Znači, valja nama piti čaj i gotovo – zaključujemo.

– Ali, kod nas – smiju se domaćini dok nam mašu na rastanku.

KOZAREVAC – SVJETSKI CENTAR MOTOCROSSA

Kozarevac! Svjetski centar motocrossa. E tamo na koji kilometar od Špišić Bukovice stoluju i Alan i Veronika. Dobro, ona se tamo udala, ali to je ne priječi da samo hvalospjeve o Kozarevcu sipa, ali tako da ne znaš je li šala ili je ozbiljno. Ma, činjenica je, kaže, da kad skrenete s glavne ceste jedno četiri, pet kilometara idete kroz samu pustoš, a kad pomislite da sela tu i nema, evo ga – živo selo! E to se selo nekada također bavilo duhanom, sada su neke druge poljoprivredne kulture u igri, ako je zbog ičeg žala to je zbog činjenice da su nekad susjedi jedni drugima išli u berbu, sadnju, a danas i ovdje u Kozarevcu radne snage fali. Za sve osim za motocross.