Zima se vratila, bruje zadnjih dana portali, objavljujući slike snijega, kaosa u prometu, blata i brojeći minuse u termometru. I stvarno, vani je sve neugodnije, šiba kiša, negdje snijeg i hladni vjetar od kojeg se kosti mogu pravo obraniti jedino bijegom u što bliži, zatvoreni prostor. Grintamo tako tresući kišobrane, jednako kao što smo do prije par dana grintali zbog »ludog vremena« i previsokih temperatura koje kvare biometeorološku prognozu i prirodan slijed stvari.

No, dobro, u cirkusu u kojem trenutno pluta država koju vodi reformska Vlada, koja »nema nikavih problema«, kako veli jedan njen dio, ili bi se »trebala hitno resetirati«, kako išće drugi, vremenske nepogodne čine se ipak manje elementarnima.

Uostalom, uz navrnuti radijator, s razdjelnikom ili bez njega, lakše je dočekati proljeće.

Razdjelnik koji bi mjerio količinu grižnje savjesti, međutim, još nije izumljen.

Uspuznica

A i da jest, pitanje je bi li licemjerje u kojem se kupa hrvatska država uopće mogao izmjeriti, ili bi samo hladno pokazivao nulu, kao što, čini se, pokazuje i savjest onih koji odlučuju, i savršena samoizolacija i ignorancija onih u čije se ime odlučuje.

Jer, dok nas brine tih dvjesto metara pod surovim vjetrom i sitnim kapima kiše na putu od auta do stana, i dalje postoji kamp u Idomeniju. Gdje?

Idomeni je mjesto na granici Grčke i Makedonije. Na onoj granici na kojoj je uspuznica Austrija-Slovenija-Hrvatska-Srbija-Makedonija, suptilno podvučena crno-žutim, digla dvostruku žičanu ogradu kako bi spriječila izbjeglice i migrante da i dalje u velikim brojevima putuju na zapad Europe i pokušaju pronaći nešto bolje od svog bivanja na ovom svijetu od geografski predestiniranih lokalnih tirana, globalnih imperijalista s raznih strana svijeta, religioznih fanatika i neiživljenih militarista.

Kaos

»Trebat ćemo dati podršku Grcima jer na grčkoj granici nije lako«, kazao je na sastanku s Angelom Merkel ovog tjedna hrvatski premijer Tihomir Orešković. Ovdje bi čak i onaj zamrli razdjelnik za licemjerje iz prethodnih redaka poskočio u nevjerici. Jer, situacija u Grčkoj nije laka zato jer su zemlje na crno-žutom koridoru Makedonija-Austrija, a među njima i Hrvatska, odlučile značajno smanjiti broj ljudi koji će propuštati. Još jasnije – upravo je Tihomir Orešković – zajedno s kolegama iz ostalih zemalja, odgovoran za to što »na grčkoj granici nije lako«.

Upravo je Tihomir Orešković premijer zemlje koja je poslala svoje policajce na granicu Makedonije i Grčke kako bi pomogli pri što selektivnijem propuštanju izbjeglica na sjever. Upravo je Tihomir Orešković – s kolegama – krivac za kaos u Idomeniju koji bi, kako stvari stoje, mogao biti samo gori.

Stoga, vjerojatno, u Grčkoj jedva čekaju kakvu im pomoć spremaju Orešković i drugovi.

Kako se čini, radi se novcu (700 milijuna eura u fondu za sve zemlje pogođene migrantskom krizom) kojim će se pokušati oprati vlastita savjest i humanizirati uvjete za izbjeglice kojih se sve više nakuplja u Grčkoj. »Evo vam pare, samo da ih mi ne gledamo«, zaključio bi cinik ovu europsku epizodu pranja vlastite savjesti.

Sam novac, međutim, neće moći isprati činjenicu da se Unija već nekoliko godina prema Grčkoj ponaša kao prema neželjenom, izvanbračnom djetetu. Stroge mjere štednje kojima su podvrgnuli bankrotiranu ekonomiju samo su pogoršale stanje i produbile kaos. Uvjeti kojima su pristali na daljnje zajmove početkom prošle godine su gotovo jednako loši za tu zemlju. A sve to dogodilo se prije eskalacije izbjegličke krize, kojom je ova zemlja uvjerljivo bila najpogođenija i prije nego su zemlje na zapadnobalkanskoj ruti odlučile na Idomeniju napraviti usko grlo i pakao na (EU)zemlji.

Tu, na toj granici, i na onima odranije podignutim žicama, ideja Europe i demokratskog načina života nestaje u oblaku ekstremizma, sve jače državne kontrole i nepovjerljivosti prema drugačijima, oblaku koji je sve mračniji i sve se niže spušta. Dio zemalja istočne Europe danas ne želi ni po koju cijenu primati migrante. Britanija se igra s kartom za izlazak. Ekonomija je i dalje klimava. Desnica maršira na svim stanama. Čini se kao da uopće više nije pitanje hoćemo li biti ograđeni žilet žicom, nego koliko usko će sličnom zaprekom ograditi i naše pojedinačne živote.

Koliko?

No, da od licemjernog i besramnog može i još gore, pokazuje hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, zadovoljna činjenicom da hrvatska Vlada kani promijeniti zakone kako bi vojsku mogla poslati na granice, dogodi li se da se izbjeglički val prelije na druge rute, ili da barikade na Idomeniju ne budu dovoljne.

»Čini mi se da kada je riječ o migrantskoj krizi, zapravo nekako sve dolazi na ono što sam govorila na samom početku, a to je da je apsolutno nužna puna kontrola granice. To ne znači zatvaranje granice, to ne znači nehumano postupanje prema migrantima već to samo znači – zaštita nacionalne sigurnosti pa i samih migranata koji su često metom terorizma i terorističkih napada«, kazala je neki dan predsjednica Republike. Sva logična pitanja su tu suvišna; jer kako ćeš humano zapriječiti prelazak granice nekome tko je očajnički želi prijeći? Koji crni teroristi su napadali migrante? Kako je moguće uopće pomisliti da će biti moguć kompletan nadzor granice s BiH ako na nju navale tisuće i tisuće migranata?