Obiteljski smještaj čini 60 posto ukupnih kapaciteta u Hrvatskoj i utječe na kompletnu sliku destinacije / Foto VEDRAN SITNICA
Očekujemo veću kontrolu kategorizacije jer stavljanjem u isti koš kvalitetnih objekata i preuređenih šupa gostima šaljemo krivu sliku i tako pada kvaliteta cijele destinacije, kaže predsjednica Udruge obiteljskog smještaja Hrvatske Barbara Marković
povezane vijesti
RIJEKA – Hrvatski obiteljski smještaj očekuje nova modernizacija i kategorizacija, i to s ciljem podizanja kvalitete. A ekonomskom politikom valja razlikovati rentijerstvo i iznajmljivanje kod domaćina. Najave su to koje stižu vezano za buduću Strategiju razvoja održivog turizma Hrvatske do 2030. vezano za obiteljski smještaj. Hrvatski specifikum, neki će reći negativnost, a drugi opet hrvatski forte, je upravo obiteljski smještaj koji čini 60 posto ukupnih kapaciteta u našoj zemlji. S druge strane, udio hotelskog smještaja čini tek 13 posto. Sigurno da je obiteljski smještaj snaga hrvatskog turizma, iako je činjenica da porezna politika ne stimulira prelazak iznajmljivača u male hotelijere. Kao i da je nekretninski biznis i dalje jako zainteresiran za raubanje hrvatske obale, tim više što su cijene nekretnina skočile u nebo, a čemu kumuje i činjenica da velik dio nekretnina kupuju stranci kojima je ovdje znatno povoljnije nego, primjerice, u Njemačkoj u kojoj prosječan obiteljski stan ni ne treba tražiti ispod pola milijuna eura. Samim time, nekom potencijalnom hrvatskom iznajmljivaču s hrvatskom plaćom, nova nekretnina ustvari postaje i nedostupna.
Kvaliteta destinacije
A što očekuju od budućeg turističkog razvoja i u kojem smjeru treba ići razvoj obiteljskog smještaja, u kontekstu donošenja i nove Strategije, pitali smo same iznajmljivače. Međutim, od proljeća više ne postoji Zajednica obiteljskog smještaja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori koja se s izmjenama zakona o HGK-u silom prilika ugasila. A bila je riječ o doista najjačoj asocijaciji iznajmljivača. Sada je glas iznajmljivača ustvari rascjepkan na manje udruge, iako je riječ, dakle, o 60 posto smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj.
Na nacionalnoj razini ostala je djelovati prije dvije godine osnovana Udruga obiteljskog smještaja čija nam je predsjednica Barbara Marković govoreći o izmjenama kategorizacije kazala da je obiteljski smještaj jako dugo kategorizacijom povezan s hotelskim smještajem.
– O tome se govori već nekoliko godina. Očekujemo da nas se prilikom kategorizacije razdvoji od hotela, dakle, da uvjeti za kategorizaciju budu drukčiji od onih za hotelski smještaj. Danas imate apartmane kategorizirane s tri zvjezdice koji po uređenju mogu stati uz bok nekom hotelskom penthousu, a može biti i nekakva preuređena garaža. I to sigurno nije u redu. S druge strane, očekujemo veću kontrolu kategorizacije jer stavljanjem u isti koš tih doista kvalitetnih objekata i »preuređenih šupa« mi gostima šaljemo krivu sliku i tako pada kvaliteta cijele destinacije. Ako bi kategorizacija bila kvalitetna, samim time bi rasla i destinacija. Ako hoćemo domaćine u turizmu, onda definitivno treba poslušati struku, ljude koji su na terenu, rekla je Marković, dodajući da treba raditi na podizanju kvalitete destinacije.
– Ako bi se to kroz kategorizaciju napravilo, bilo bi odlično. Samo mene zanima kad će to biti jer je u pripremi već godinama, kaže je Marković, dodajući da kvalitetu destinacije i dolaske zimi potiču hoteli koji će sasvim sigurno onda povući i dolaske u apartmane.
Građani poduzetnici u turizmu
Iako je, kažu stručnjaci, smještajna struktura Hrvatske nepovoljna, u jednom komentaru s e-savjetovanja o budućoj Strategiji ilustrativno je navedeno i zašto domaći teško ulaze u hotelsko poslovanje. Za razliku od Austrije koja nam može biti primjer i u kojoj je ta transformacija tekla, reklo bi se, nekako organski. Kaže jedan komentar tako da »je ulaganje u izgradnju hotela jako velika investicija od minimalno 2 do 3 milijuna eura, što je za većinu investitora u RH prevelik iznos i jako malo ljudi ima tu količinu novca da investira u turizam. Investiranje u turizam se ne može obaviti bankarskim kreditima jer su povrati na ta ulaganja u hotele mali i potrebno je jako puno vremena da se novac od investicije počne vraćati. A tu je i problem radne snage. Ulaganje u privatni smještaj – iznajmljivanje apartmana i kuća za odmor, omogućio je velikom broju ljudi koji žive u RH da ulože svoj novac izgradnju turističkih kapaciteta te da budu poduzetnici u turizmu«. |
Lokalna zajednica
Na pitanje što očekivati u budućnosti po pitanju obiteljskog smještaja i u kojem smjeru on treba ići, stručnjak za obiteljski smještaj Nedo Pinezić odgovorio je da su globalni ciljevi održivog razvoja koji su prihvaćeni na razini Ujedinjenih naroda još 2001. svijet bez siromaštva, svijet bez gladi, zdravlje i blagostanje, kvalitetno obrazovanje, rodna ravnopravnost, čista voda i sanitarni uvjeti, pristupačna energija iz čistih izvora, dostojanstven rad i ekonomski rast, industrija, inovacije i infrastruktura, smanjenje nejednakosti, održivi gradovi i zajednice, održiva potrošnja i proizvodnja, zaštita klime, očuvanje vodenog svijeta, očuvanje života na zemlji, mir, pravda i snažne institucije, partnerstvom do ciljeva.
– Održivi turizam se definira na navedenim osnovama održivog razvoja pa bi svaka strategija razvoja trebala polaziti od ovih 17 ciljeva. Posebno se to odnosi na razvoj turizma koji donosi ili ne donosi korist lokalnoj zajednici, kazao je Pinezić, dodajući da razvoj održivog turizma podrazumijeva inkluzivnost lokalnog stanovništva u dobrobiti od turizma, a ne ekskluzivnost.
Pa i jedan od ciljeva održivog razvoja govori o partnerskom odnosu kojim se stiže do održivosti. Bez partnerstva s lokalnom zajednicom strategija razvoja nije valjana, ne uvažava one zbog kojih se u konačnici donosi. Planiranjem bilo koje vrste ekskluzivnosti koja označava povlaštenost, pristupačnost samo odabranima, poništavaju se globalni ciljevi održivog razvoja, kao i ciljevi razvoja održivog turizma.
Iskreno se nadam da se to u Hrvatskoj neće dogoditi jer bi nas takav razvoj teško pogodio, vratio bi nas u vrijeme demografskog odumiranja primorskih krajeva za pošasti peronospore i kasnijih ratnih zbivanja. Zbog toga je, u razdoblju od 1880. do 1941., iselilo 500.000 Hrvata iz Dalmacije, s Kvarnera, iz Istre i Gorskog kotara, zaključio je Pinezić.
