Ako je ičega zadnjih godine »niklo« onda su to vinske priredbe, sijela, sajmovi. Ljudi jednostavno vole uzeti elegantnu čašu u ruku i šetati među dotjeranim štandovima, a onda i probati ono što se nudi. I nema veze jeste li znalac ili neznalica, jeste li svratili da budete viđeni ili ste tragač za vrhunskom biranom kapljicom. Bitno je da se kultura vinska njeguje u zemlji koja je odvajkada imala vinograde, ali ne i priču koja bi vino oplemenila. Samo, kad dođete na takva sijela od kud krenuti, a da se ne pogriješi, ne gubi vrijeme, ne proba nešto što će vam se zamjeriti!?

– Košćak! Sjajna vina čovjek radi – bio je naputak koji je stigao od ozbiljnih ljudi koji godinama o vinu pišu, na jednoj od prezentacija vinara Bregovite Hrvatske.

IGRA SUDBE

I bi Košćak, da bi se zatim tražio Košćak posvuda. Nekad ga je bilo, nekada ne, ali je tinjala stalno želja da se ode i vidi gdje to i kako Luka Košćak vina radi. Pa se evo otišlo u varaždinski kraj, u Novi Marof, u Zagorje. Nekada su tamo možda i uspijevali samo kiseliši, no sada je to neka posve druga priča. Sada je tamo taman tako da je »pet više od osam«, ili brojkama rečeno, »5>8«.

Foto Davor Kovačević

– Ovo je vinarija koju smo kupili prije tri godine. To je inače vinski podrum, vinska kuća i stari vinograd jedne od najpoznatijih varaždinskih vinskih obitelji, obitelji Češljaš. Blizu je i njihov poznati restoran – priča Luka kojeg smo zaskočili čim smo se srdačno pozdravili.

Četvrta generacija obitelji Češljaš odlučila se ne baviti vinom pa je obitelji Košćak to bila prilika da u posve spreman vinski podrum prebaci proizvodnju iz manjeg prostora u Novom Marofu. Gotovo da bi se dalo kazati kako je sudba htjela da su sada tu gdje jesu, na Varaždin bregu, smješteni taman tako da se kroz veliki prozor pomno uređene kušaonice vidi samo zelenilo, vinogradi i šuma. A ispod kušaonice podrum. Bolje i ne može. Zapravo, može čim se ostvari planirano pa tu osvanu i smještajni objekti. Nastavit ćemo mi razgovor o vinu i vinariji, ali prvo je red obaviti nešto mrvu važnije.

– Odakle je vama supruga – pitamo.

– Domaća – na to će Luka.

Foto Davor Kovačević

– A što je Andrej Prskalo tražio po bijelome svijetu kad mu je supruga također iz ovoga kraja – navalili mi.

Zna Luka na što ciljamo. Zna da nam je znatiželju razbuktala činjenica da mu je Andrej Prskalo šogor. A Andrej je onaj koji je branio gol NK Rijeka, one šampionske 2017., baš kao što sad brani gol NK Opatija. I Andrej je također vinar.

– Sestra moje supruge je studirala u Rijeci – objašnjava Luka kako je nastala veza nogometnog golmana rodom iz Labina i supruge mu rodom iz Marofa.

– A čime je on nazdravio 2017. kada je s Rijekom osvojio prvenstvo – pitamo.

– E to ga morate pitati. Vjerujem s našim vinom, jer tad još nije imao svoju ozbiljniju proizvodnju – smješka se Luka.

KAD ETIKETA PRIČA

Ne krije Prskalo u svojim intervjuima gdje progovara o vinarstvu spomenuti kako mu Luka uredno pomaže savjetom.

– Čujemo se svaki dan. Pomognem mu, normalno, ali znate i sami da se radi o poslu u kojem 99 posto stvari morate svaki dan odraditi, a nismo fizički blizu. U startu sam mu puno više pomagao u smislu savjeta, a sada je puno naučio. I dobar je. Trudi se – hvali šogora Luka.

Nema toga da Luka ode u Istru, ili Andrej put Varaždin brega, a da jedan drugom ne kušaju vina. Šteta jedino što NK Opatija nije ušla u prvu ligu, a opet možda to Andreju da više vremena da se posveti lozi. Veli na to Luka da ne zna koliko smije ili ne smije o tome pričati, ali logično je da kako godine idu fokus ide više k lozi. A Luka je enolog i valja mu vjerovati što god o lozi i vinu kaže. Godine 2013. prvo je vino plasirao na tržište.

– Što vam bi!? Nije ovo baš kraj poznat po vinu, ili griješimo – velimo.

– Oduvijek je bilo vina, tradicija postoji, a vidjet ćete i naše etikete koje pričaju priču našeg kraja. Ja sam praktički odmah nakon osnovne škole znao što ću raditi u životu. Moji roditelji, djedovi i bake, svi su imali neke vinograde. To su bili vinogradi od tri-četiri reda i nije da smo imali neku bazu pa da se krenemo ozbiljno s tim baviti. Ali, izazov je bio upravo to da te stereotipe o lošim zagorskim vinima promijenimo. Pritom malo ljudi zna, pogotovo van vinskih krugova, da Zagorje ima najviše internacionalnih medalja od svih hrvatskih regija – ističe Luka.

U pravu je Luka kada kaže da su prije 50-ak godina vina u pravilu bila loša posvuda u nas, ali se puno radi, puno ulaže, novi su ljudi i nova znanja i sve vodi k dobrim rezultatima.

– Ali, kako ste samo već poslije osnovne škole znali da će te biti vinar – u čudu smo.

– Uvijek sam imao tu želju. Završio sam matematičku gimnaziju, moja supruga je profesorica fizike i matematike, ali nisam sebe nikada vidio kako predajem u školi. Ne volim uredski posao – iskreno će Luka.

Foto Davor Kovačević

– U redu je to, ali što supruga radi pitamo.

– Predaje u školi, srednjoj medicinskoj – smije se Luka.

TEMELJ – KVALITETA

Eto na! Valjat će upoznati i Ines, profesoricu fizike i onu koja je suprugu velika podrška. Dok smo još pred kućom i dok gledamo kako pogled puca s Varaždin brega sve do Varaždina, a onda dalje put Slovenije, priča nam Luka kako vinarija trenutačno ima šest hektara vinograda. Vinograd što je prije dvije godine posađen uz vinariju površine je 1,2 hektara. Kaže Luka da su mu vinogradi relativno raštrkani što s jedne strane jest problem, ali s druge i donosi puno dobrih stvari.

– Jer, danas kada pričamo o vinu, pričamo i o tlu, pričamo i o klimi. Svake godine imamo jedno tri-četiri puta klimatske nepogode i ako imate vinograd na jednoj lokaciji pa vas baš tu »lupi« ostanete bez svega. Ovako ipak možete to nekako nadoknaditi – mudro će Luka.

E tu sada dolazi onaj trenutak za samokritičnost novinara konzumenta.

– Koliko mi obični štovatelji vina uopće razumijemo priču o vinu i koliko bi vi vinari mogli tu priču pričati jednostavnijim jezikom!? Nekada se čini kako vinari pričaju o vinu onako kako fizičari pričaju o nuklearnoj fizici – velimo Luki.

Foto Davor Kovačević

– Treba taj jezik prilagoditi i možemo mi pričati i na jedan i na drugi način. Ali, uvijek velim da vam sve bude jasnije dok pijete vino – jednostavno će Luka.

E tu sada slijedi trenutak kad Luki valja priznati da smo onomad kad su nas na njegov štand naputili zavoljeli njegov pjenušac. A nije da smo na Plešivici gdje se sve marketinški gradi baš na pjenušcima.

– Svaka priča počinje s kvalitetom vina. Ne možete pričati priču i raditi na marketingu ako nemate kvalitetna vina. Mi ovdje nemamo autohtone sorte na kojima bismo mogli graditi priču u tom smislu. To je u neku ruku nedostatak u odnosu recimo na Međimurje, Istru ili Moslavinu koja ima škrlet. No, s druge strane zna se dogoditi da pojedine regije imaju neke lokalne sorte koje možda i nemaju kvalitetu da se na njima priča gradi. Mi taj problem nemamo. Pa smo se odlučili za internacionalne sorte; sauvignon, rizling, chardonnay, crni pinot. To su sorte koje čine 99 posto naše ukupne proizvodnje. Na tome gradimo priču, rezultati su vrhunski i regija je idealna za te sorte – objašnjava Luka.

DOBAR SMJER

Da je smjer dobro odabran, dokaz su i srebrne i brončane medalje osvojene na onom važnom Decanteru. S druge pak strane sjajno je čuti da netko u nas radi dobar rizling i crni pinot, sorte o kojima se vani filmovi snimaju. Koliko je pak Luka svjestan da se sa svjetski poznatim sortama nije za šaliti, pokazuje i činjenica da od 2019. do 2023. nije uopće punio rizling u boce jer nije bio s njim zadovoljan.

– Bilo je to vino i dalje dobro, ali postavili smo si određene standarde ispod kojih ne kanimo ići. Nekada je teško donijeti tu odluku, ne puniti vino u boce i financijski lošije proći, ali strateški i za budućnost mislim da je to jedino ispravno – ne dvoji Luka.

Gradi se tu na Varaždin bregu priča i na tome da se lošem vinu u boce ne da. Ma, svejedno pitamo Luku što priča ova vinska priča!? Priča o tradiciji Hrvatskog zagorja i Varaždinske županije, priča o o nastojanjima da se mijenjaju stereotipi o zagorskim vinima.

– I priča priču koja je meni najljepša, onu da ovaj posao ne radimo samo za sebe već će netko nakon nas imati priliku sve to nastaviti. Zapravo, nije to nužno ni posao, više je to, ajmo reći, ljubav – iskreno će Luka.

Zapričali se mi dok nije pripeklo taman tako da pobjegnemo u hlad kušaonice. A tamo Ines. Matematičar i fizičarka.

– Da se ova priča može staviti u neku jednadžbu, koja bi to bila – šalimo se.

– Pet je više od osam! – k’o iz topa će Ines.

E to će nam sada Ines i Luka morati i objasniti, taj »5>8« koji je i na etiketi! Pet je više od osam!?

– Naravno da nije, ali u našem slučaju je – zagonetno će Luka.

I bome, ima logike.

– Pričali smo već o vinogradima u Zagorju, malim parcelama i vinogradima. Tako je i moj djed imao mali vinograd, možda pet metara širok u kojem je bilo posađeno osam redova loze. Za njega je sve bilo jasno, baš kao i za druge u to doba, a to hoće reći – čim više grožđa tim više vina. Jer, ljudi su radili napolju, vino se pilo za žeđ puno više nego danas. Djed je onda dao vinograd svom sinu, mom tati, a on je odlučio sve iskrčiti i na istoj toj parceli posaditi pet redova. Četiri, pet godina je trajala obiteljska rasprava. Deda se nije mogao s tim pomiriti tako dugo dok od tih redova nismo vino napravili. I bilo je to vino taman takve kvalitete da je shvatio kako je pet više od osam – priča Luka.

Malo-pomalo i evo svi oko njih vjeruju da je pet stvarno više od osam, pogotovo kad dođu, probaju vino i čuju priču.

– Kad govorimo o poljoprivredi, vino je jedini proizvod gdje vi možete na temelju kvalitete imati tu dodanu vrijednost. I to je ljepota vina – ističe Luka.

Foto Davor Kovačević

MALA VINSKA ZEMLJA

Dok priča u čaše lije pjenušac. A dok on lije pjenušac, nama pade na pamet pitati Ines ima li još koju sestru da je udamo za nekog Dalmatinca, ili Slavonca, vinara dakako, pa da sve vinske regije pokriju obiteljski. Smiju se i Luka i Inesa, udane su već sve četiri i nisu svi muževi vinari. Bit će dosta i dva, barem za sada. U čaši je već Blanc de noirs, pjenušac rađen klasičnom metodom fermentacije. Radi se on od crnog pinota, brut natur, potpuno suh, pjenušac nježan, mrvu voćan.

– Ono što mi volimo kod pjenušaca je da su mirisne komponente izražene, da je sortnost izražena – veli Luka.

A to da je, kako Luka kaže, vino vino, da se na miris i na okus dade zaključiti o njemu štošta, forte je svih njegovih vina. Što se pjenušca tiče, jasno je Luki da se regija zagorska i regija Champagne ne daju uspoređivati, ali će reći i to da se po klimi radi o dva posve slična područja.

– Možda su ova vina dobar put nekome tko se prvi put sreće s pjenušcima, a želja mu je možda u budućnosti kušati i šampanjce, da vidi kako bi ta vina trebala izgledati – kaže Luka.

Da je pak pjenušac itekako tržišno zanimljiv, dokazuje Lukino priznanje da nikakvih probleme nema s plasmanom sauvignona i pjenušca, a baš na njima bazira svu prodaju. Pritom nikakvih problema nema ni da svoja vina proda na obali, jer k nama dolaze turisti mahom sa sjevera koji vole vina koja su stilski bliska onom što su navikli piti.

– Hrvatska je mala zemlja, k’o vinska zemlja je mala, ali mislim da ne postoji zemlja na svijetu koja ima na tako maloj površini uvjete proizvoditi apsolutno sve tipove vina – uvjeren je Luka.

I u pravu je. I možda bi baš tako trebalo i brendirati hrvatska vina. Mudro priča Luka o vinima i vinarstvu, ma nekako je lako pogoditi da i nije bilo lako dočekati tu 2013. i prvo vino u bocama.

Foto Davor Kovačević

– Je li bio nemoguć za živjeti s njim? Zašto nije otišao raditi u školu? Što ga niste prizvali pameti kad vam je objavio da će vina proizvoditi? – napali smo Ines pitanjima.

Bome smo je toliko zasuli da se mrvu zbunila. Samo mrvu.

– Imao je on neke svoje snove i evo ih je počeo i ostvarivati. Zadnje tri godine su baš intenzivne – kaže Ines.

TIHA VODA…

Intenzivni, a Luka izgleda k’o ona tiha voda koje brege dere. Taj vas neće silom vabiti na svoj štand, ali će vam zato dati cijelog sebe ako navratite. Priznaje Ines da ju je onomad davno baš takav Luka i privukao.

– Ja volim vinare podijeliti u nekoliko kategorija. Imate velike industrijske vinare, imate vinare koji su sve to financirali od nekog svog drugog posla i imate nas koji od toga živimo potpuno. Neću reći da smo mi najiskreniji i najviše svemu posvećeni, ali vjerojatno jesmo. Kod nas nema nikakvog zaleđa. A ono što mi se nikada nije sviđalo je agresivnost u smislu tržišta. Postoji nešto što se zove organski rast, morat proći određeni broj godina, ne smijete preskakati korake. Nama je stvarno cilj ljude k nama dovesti, tu im ispričati priču. I ta priča traje, ne može biti u dvije godine završena već mora trajati – ističe Luka.

A ima li rivalstva između dvije sestre čiji muž bolje vino radi!?

– Dobro je što nemamo istu sortu, pa ne možemo doći u sukob čije je vino bolje – smije se Luka.

Doći Košćacima i probati vino. Svakim trenom se to više čini dobrim planom. Ono što bi moglo kupiti vinoljupce jest i činjenica da ništa tu nije jedno drugom nalik, a opet sve je strogo u granicama zadanog stila, sorte. Tu je mlado vino drugačije od starog, ona manje dobra godina drugačija od dobre, a posve raritetna boca graševine stare četiri godine dokaz je kako nekada i puki slučaj u vješta vinara zna dati čudesa u boci. Podrum je bitan, ali će Luka ipak reći da se 80 posto toga rješava ipak u vinogradu. Reći će Luka za svoj sauvignon da je regionalni tip sauvignona, da slično rade i južna Štajerska i područje prema Sloveniji, sve u krugu od 50, 60 kilometara zračne linije. Reći će da nije to sauvignon novog svijeta, da je ekspresivniji i s više zelenih aroma, a nije ni francuski koji je puniji i bez izraženih mirisa. Ovo je, kaže Luka, kombinacija jednog i drugog. S razlogom na njemu Luka gradi priču i gradit će je dok ne ustabili plasman na tržište i završi investiciju oko podruma. Korak po korak. U Londonu, na Decanteru ovaj sauvignon četiri godine zaredom osvaja preko 90 bodova.

– To je neka razina, standard kvalitete koji je u vinskom biznisu najbitnija stvar. Najbitnije je da iz godine u godinu imate kvalitetu – ističe Luka.

Nego, je li lakše među trsove ići kad ste matematičar u duši pa još oženjen za fizičarku, ili bi lakše bilo da je vinar neke humanističke struke recimo?

– Ovisi. Kad vidite trsove u redu koje treba poprskati i krenete odmah brojati koliko ih je još, teže je matematičaru – prihvaća šalu Luka.

PET JE VIŠE OD OSAM

A uza sve pet je više od osam. Ako se nižepotpisanog pita pogotovo je pet više od osam kad se o rizlingu govori. Kod Košćakovih vrijeme brzo prolazi na elegantan neki način. Imaju Luka i Ines troje djece. Antun je najstariji, njemu je 12 i već po vinogradu odradi štogod. Ana ide u prvi razred osnovne škole, a Janu su ravno tri i evo je izludio dedu vozeći onaj biciklić na odgurivanje. Netko će tu garant nastaviti posao po onoj očevoj maksimi koja kaže: »Mi radimo vino kako ga znamo raditi i kako mislimo da je najbolje.«

– Moramo poštivati sami sebe u smislu da radimo vina koja i sami volimo. Zapravo, mislim da prvenstveno trebamo raditi vina koja mi volimo. Jako mi je teško prezentirati svoje vino ako sam nisam s njim zadovoljan i sretan. Put koji smo odabrali je dobar, a sad slijedi nadogradnja, pa da se za pet do deset godina možda pozicioniramo i kao najjača vinarija u regiji. Mislim da po kvaliteti i nismo daleko od toga – ističe Luka.

Ova priča je tek počela, premda nije od jučer. Samo je trebalo vremena da se osvijesti kako je pet više od osam, barem kad se o vinu priča a ne, recimo, o nogometu. Jedino je problem putniku namjerniku otkriti kako ne »dokrajčit« butelju kad je čovjek otvori!? Smije se na ovo Luka, pa nudi i za to rješenje.

– Mi vam baš s Andrejom imamo apartman na Krku i odlučili smo da svako posebnije vino koje nabavimo ide tamo u podrum. Jer, tamo smo rijetko, pa ćemo rjeđe biti na kušnji – veli Luka.

NEDOSTAJE KONKURENCIJE

Iz kušaonice pogled leti i na breg preko puta. I tamo je vinograd. Kakvo li je tamo vino, pitamo se. Luka pak kazuje nešto drugo.

– Ima tu par vinarija vrlo malih i to je nama ne neki način i nedostatak. Ljudi dođu pa kažu: »Super vam je, nemate konkurenciju.« Nije to dobro, nego loše. Dobro bi bilo da mi sada iz kušaonice gledamo dvije-tri velika vinarije, da je tu jedan veliki restoran, hotel. E onda bi tu bilo smisla – pravo zbori Luka.

BREGOVITA HRVATSKA

Bregovita Hrvatska. Udruga je to koja je okupila viđene vinare s naših bregi da ih promovira i da zajedno nastupaju. I, kako kaže Luka, dobre se neke stvari tu događaju.

– Kad pričamo o Dalmaciji ili Istri, to je i geografsko neko obilježje. A kad pričamo o Bregovitoj Hrvatskoj na prvu je pitanje o čemu pričamo. Jer to je i Međimurje, i Zagorje, i Plešivica, i Moslavina, i Podravina… Shvatili su to vinari i sada je to na dobrom putu. Ima smisla, samo treba raditi – veli Luka.