Dramatični dani iz prve polovice 2014. godine mogli bi lako u naknadnim analizama postati oni u kojima se (s)lomila budućnost priče o mogućem drugom mandatu Kukuriku koalicije, ili neke njene inačice, na vlasti u Hrvatskoj. Naime, teško da je neki rebalans proračuna slagan u dramatičnijim okolnostima (ratne proračune, kao i onaj rebalans koji je Kosor krpala kad je kriza udarila, a »dragi Ivo« zbrisao, jasno, tu ne računamo). Ne samo da je državni budžet »wobbly« (klimav), kako bi rekao Hajdaš Dončić, nego su, što je još gore, »wobbly« postali i odnosi među samim ministrima.

  Milanović je, nakon svega što se isplelo oko slučaja Šegon (o kojem, podsjetimo, svoj pravorijek još nije dalo Povjerenstvo za sukob interesa) i dalje u bijesnoj zavadi sa Slavkom Linićem. Odnosi su toliko narušeni da je »oficir za vezu« oko rebalansa postao odjednom Branko Grčić. Svi ostali ministri, pak, kivni su na Rajka Ostojića i nedostatak ušteda u zdravstvu iz kojeg već treću godinu cure milijarde koje onda moraju nadoknađivati ostali ministri rezanjem u svojim (dobrano srezanim) ministarstvima.

  Priče koje ministri ispredaju o »odličnim« odnosima i o tome kako cijene rad svojih kolega (govoreći o zdravstvenom Ostojiću) tek su lako providna dimna zavjesa za javnost, ili još lakše vidljiv ulog za neke buduće unutarstranačke okršaje.

  Nije nemoguće, dakle, ni da se kao žrtva ovogodišnjeg rebalansa zakotrlja i neka ministarska glava. Štoviše, mali bi bio koeficijent na kladionici da će Vlada u ovom istom personalnom sastavu dočekati ljetnje praznike.

400 tisuća

  No, hoće li neki ministar ostati bez posla u Banskim dvorima ili ne, manje je bitno. Ono što izaziva jezu je činjenica da se proračun mora dodatno kresati, zbog ulaska Hrvatske u europsku proceduru prekomjernog deficita. Naime, iako su sve prognoze donedavno prognozirale konačni izron Hrvatske iz poludesetljene recesije, on je, štednjom diktiranom iz Bruxellesa, bitno ugrožen. Hrvatska bi, zbog proračunske konsolidacije, kako se politički korektno nazivaju rezovi potrošnje, mogla i 2014. godinu završiti s minus »rastom« BDP-a. Što bi, još malo, povećalo i broj nezaposlenih gurajući ga prema toliko uporno medijski najavljivanih 400 tisuća (početkom izborne, 2015. godine).

  Ukratko, ukoliko gospodarstvo bude najvažniji faktor pri davanju glasova na parlamentarnim izborima, Zoran Milanović će ih izgubiti. Još kraće: za taj poraz će Milanović i njegova ekipa biti najmanje krivi.

  Naravno, ova ocjena ne amnestira Vladu od gospodarskih promašaja o kojima je i na ovom mjestu pisano u niz navrata. Od presporog otvaranja investicijama, do pogrešnih odluka na koje projekte odigrati, a sad se pokazuje i da je smanjenje izdavanja za zdravstveno osiguranje značilo uglavnom uštedu poslodavcima i ništa gospodarstvu. Osim minusa koji u tom sektoru buja brzinom kojom je Rajko Ostojić padao u odnosu na Milana Bandića u promašenoj (još jedna loša Milanovićeva procjena) kampanji za gradonačelnika Zagreba.

  Bez obzira na to, Vlada će za mogući nastavak gospodarske agonije, biti najmanje kriva.

  Okolnosti su, naime, bile doista teško savladive.

Udar na Njemačku

  Kako su brojke često najbolji saveznik argumenta, hajmo malo pogledati kako je prošlo najjače europsko gospodarstvo u posljednje četiri godine, dakle, nakon šokantnog svjetskog udara 2009. godine.

  Merkel i njena ekipa su oporavkom brodili – sjajno. U 2010. godini njemački BDP rastao je 4 posto. Godinu poslije, i dalje odličnih 3,3. Ali, onda je, krajem 2011. godine, Zoran Milanović došao na vlast u Hrvatskoj. Ni gospodarski tim CDU-a, ni Angela Merkel, ni restrukturirano njemačko gospodarstvo, ni genetska predispozicija na red, rad i disciplinu nisu mogli ništa pred tsunamijem koji je došao s jugoistoka. Plan 21 je toliko razorio njemačko gospodarstvo da se nad ruševinama tek vije mali, tanki dim gospodarskog rasta na razini statističke pogreške: 2012. godine njemački BDP je rastao za 0,7, a lani za mikronskih 0,4 posto.

  Jasno, cinizam u prethodnim recima cilja na javnu sliku o gospodarskoj nesposobnosti Vlade u Banskom dvorima. Da, kriza se nastavila i nisu uspjeli (još) dovući zemlju do obećanog gospodarskog rasta. Ali je jednostavno nevjerojatno da se cijelo vrijeme praktički prešućuje da je europska ekonomija imala još jednu krizu, nakon 2009. godine. I da je u tim okolnostima gotovo nemoguće uspješno voditi gospodarstvo male zemlje s periferije EU.

  Loša sreća Milanovića je, međutim, očito nastavila pratiti i nakon što EU izranja s drugog dna velike krize: kad se trebalo odraziti u plus, proračun je došao pod superviziju EU, koja, iako je malo olabavila, uporno provodi promašenu politiku strogog discipliniranja financija. Ekonomska teorija, primjeri SAD-a i Japana, niz nobelovaca – svi oni ukazuju kako je u ovakvoj vrsti krize nužno ekonomiju potaknuti rastom javne potrošnje, a ne ju gušiti rezanjem plaća i »dovođenjem u red« državnih financija. Hrvatska tu nema puno izbora, osim da se pokuša unutar Unije izboriti za drugačiju ekonomsku politiku (zbog čega su, zapravo, nevjerojatno važni i svibanjski izbori za europski parlament). U ovakvom odnosu snaga, proračun se mora »racionalizirati«, rezultat čega će, u najbolju ruku biti rast BDP-a tek koju desetinu iznad nule.

  S takvim gospodarskim skorom i s javnošću koja ne zarezuje ni sekunde šire okolnosti u kojima postoji domaće gospodarstvo, Milanović teško može očekivati još jedan mandat.

  Međutim, Hrvatska je neobična zemlja. Opozicija ovdje, umjesto da inzistira na ekonomiji, mlati po Staljinu i Informbirou. Šef najjače oporbene stranke kao da priprema kampanju protiv Josipa Broza. HDZ je, pritom, ne valja zaboraviti, i dalje na čekanju presude za gospodarski kriminal golemih razmjera. S konkurencijom koja se formirala na desnici, umjesto da gaji makar kurtoazne odnose, jer bi to mogli biti ljudi s kojima će za manje od dvije godine morati voditi zemlju, HDZ otvara politički rat tolike brutalnosti da i okršaji Kajin-IDS izgledaju tek kao mlaka svađica uz bevandu. Podrška smanjivanju prava raznih manjina također nije nešto što je uobičajeno za europske konzervativne stranke, niti nešto što bi privuklo birače centra.

  Stoga, unatoč potencijalnom nastavku gospodarske katastrofe (uzrokovane uglavnom faktorima na koje je vlast mogla slabo utjecati), nije nemoguće da se nastavi najveća noćna mora njemačkih gospodarstvenika.

  Da, naime, Zoran Milanović nastavi do 2019. godine voditi Hrvatsku.