Zasad se radi o stotinama milijuna kuna. No, cijena potpunog kaosa u »reformskoj Vladi« mogla bi se vrlo brzo mjeriti u miljardama, nastave li političke svađe i preslagivanja biti glavnim obilježjem svega što okružuje Timov tim kojemu je dopalo da vodi ovu zemlju nakon jesenskih izbora prošle godine.

Uvijek pipkavi i osjetljivi pregovori sa sindikatima, ovaj put sa sindikatima koji imaju vrlo čvrste argumente u rukama, pali su u stošesti plan nakon svega što se zbiva u samom vrhu politike. Nekoliko sastanaka s Božom Petrovom odrađeno je uglavnom kao upoznavanje, a kad će nastavak – ne zna se.

Ono što se sa sigurnošću zna jest da – dolazi ljeto. Ljeti ljudi idu na godišnje odmore. Kad idu na godišnje odmore, radnici imaju pravo na regres. Koji im je bivša Vlada nekoliko puta posljednjih godina zbog praznine u državnoj blagajni – uskratila. Ustavni sud je, međutim, presudio da uskrate regresa (i božićnice) više ne smije biti i da se priča o tim dodacima na plaću mora riješiti sustavno i u dogovoru sa sindikatima.

Napravljeno, međutim, nije ništa.  A ljeto ide. I račun za 175 milijuna kuna regresa za zaposlene u javnim službama. Kojih nema. I koje će trebati nekome uzeti. Ili prekršiti zakon, ignorirati isplatu i rezervirati sudski poraz, sa solidnim kamatama povrh spomenutog milijunskog iznosa.

O povećanju osnovice za plaće, pak, gdje također osim »dobar dan, kako ste« uglavnom ništa nije napravljeno ne treba puno pričati. Osim da se radi o milijardama kuna koje čekaju ili isplatu, ili sud, ili dogovor sa sindikatima. A na dogovaranje se zaboravilo.

Stručnjakov hendikep

Odnosi sa sindikatima i cijena ignoriranja samo su jedan dio priče o tome koliko bi mogla realne, financijske štete ovoj zemlji napraviti kaotična situacija na vrhu vlasti, gdje se, od prve sekunde, drame nižu kao u vrhunskom trileru, a normalno, dosadnjikavo redovno funkcioniranje državnog aparata izgleda kao stvar daleke prošlosti.

Rezultat je to, osim činjenice da HDZ nije nikad prihvatio činjenicu da na izborima, zapravo, nije pobijedio i da im se Most ne misli skloniti s puta, i niza zabluda koje kolaju domaćom javnosti već dugo vremena, kao ishod političkih spinova koji su se »primili« uz pomoć nejake i populizmu sklone medijske scene koja svojom krizom tumara još od prije početka one velike, gospodarske, a izlazak se još, zapravo ne nazire.

Jedna od idealnih mistifikacija, mračni predmet želja gomile komentatora, analitičara i aktivista upravo nam se odvija pred očima. Okej, možda nemamo baš punokrvnu »Vladu stručnjaka«, ali imamo premijera – stručnjaka, Tihomira Oreškovića. Koji gotovo svakim svojim danom na vlasti pokazuje kako je teško, gotovo nemoguće, raditi politički posao bez jasne političke podrške. A zapravo još nije ni povukao (tek su on i njegovi ministri manje-više stidljivo najavili) niti jedan doista nepopularan potez. I opet je muka, nazetanje, kritike… A na vlasti je tek nešto više od sto dana, »medenog mjeseca« u odnosima političara i birača.

Političku podršku, legitimitet se, pak, tek može dobiti izlaskom na izbore. Jasno, Oreškoviću bi bilo lakše da nema HDZ-ove fige u džepu, ali da je on osobno osvojio solidan broj glasova, svaka priča o »fajtu« u Vladi imala bi malo drugačiji nazivnik, kao i svaka politika koju bi pokušavao provesti i koja bi se direktno ticala života ljudi u Hrvatskoj.

Lincoln, who?!

Da je Most, kao i cijeli javni i medijski hype koji ih je i doveo u Sabor, pomalo u predpolitičkom razdoblju i da im nisu jasni neki osnovni postulati predstavničke demokracije, poznato je odavno.

Ipak je pomalo dirljivo zazvučalo priznanje Mostovog ideologa Ivice Relkovića u interviewu Slododnoj Dalmaciju ovog tjedna, kad je, govoreći o greškama koje su napravili spomenuo činjenicu da kod pregovora o slaganju vlasti nisu odmah inzistirali na – imenima. Jer je, jasno, užasno bitno tko će provoditi politiku, a ne samo dogovoriti njena osnovna načela. Tad je, međutim, natpis »ne borimo se za fotelje« stajao na njihovoj zastavi.

Politika, međutim, nije samo hrpa zgodnih slogana i zaklinjanja u svoje poštenje i dobre namjere, politika je i način upravljanja složenim društvenim sustavom. Imena ljudi koji će provoditi politiku, stoga, nisu samo »borba za fotelje«, već bitka za samu esenciju onoga što želiš postići.

Sve to je udžbenik, abeceda demokracije, no lijepo je da su je, makar sa zakašnjenjem, usvojili i u Mostu. No, ne bojte se, analitičari i komentatori koji su i stvorili populističku maglu o »stručnjacima« i »foteljama« vjerojatno nisu.

Što se vidi i po primjeru kako je u dijelu medija, a i u dijelu Mosta, tretirana priča o opoziciji koja je nekoliko petaka zaredom napravila smiješnom vladajuću većinu rušeći im saborski kvorum.

Kvorum čini većina svih zastupnika u parlamentu i bez kvoruma se ne mogu donositi nikakve odluke. Jasno da je održavanje kvoruma odgovornost isključivo onih koji čine većinu, dok je eventualna slabost po tom pitanju idealna prilika za opoziciju da im onemogući donošenje odluka i javno prikaže kao nesposobne upravljače.

No, Božo Petrov i dio medija smatra da je sudjelovanje u kvorumu dio odgovornosti i opozicije, praktički, patriotska obaveza svih izabranih saborskih zastupnika. Koliko je ovakvo tumačenje izvan vremena i pokazuje kronično nepoznavanje osnova demokracije može se vidjeti na primjeru slabije poznatog američkog političara, Abrahama Lincolna. On se, točno 176 godina prije Peđe Grbina i kompanije, usudio tako nedomoljubno rušiti kvorum suparničke stranke da je, s obzirom na to da su mu zaključali vrata – skočio kroz prozor na prvom katu. No, što uostalom, taj Lincoln znači za patriotizam i demokraciju…

Prilika

Sva ta suluda, populistički napuhana karavana i vlast složena na tristomilijuna otvorenih i bolnih pitanja ne može, međutim, dugo izdržati u sudaru sa stvarnim životom i, iznad svega, vlastitim razlikama. Odnosno, ne može posložena na ovaj način. Karamarkova afera s MOL-om je možda stoga i posljednja prilika da se stvari u Banskim dvorima resetiraju, iznova poslože i pokuša krenuti iznova. Vlada u kojoj će sjediti i Karamarko i Orešković i Petrov nema nikakve budućnosti, to je jasno baš svima. No, što ako se, interpelacijom, ili nekom ostavkom »iz osobnih razloga« (kako to obično biva) iz priče makne Karamarka?

Mogu li se tad HDZ i Domoljubna koalicija presložiti bez fige u džepu i tako pokušati uhvatiti u koštac sa užasima stvarnog života i stvarne politike?

Nije nemoguće. U tom slučaju, svakako bi bilo korisno da se manu populističkih parola i krenu doista upravljati državom i društvom. A za sve ostalo, Bože moj, uvijek se može »sjesti dolje« (kako Google translate premijer prevodi izraz »sit down«) i odlučiti o izlasku na izbore.

Još je i stari Abraham znao da su izbori vrhunski izraz patriotizma i demokracije…