Ilustracija
Most se nametnuo upravo kao nekakva reformska snaga, no kako je ispalo da je politički nestabilan, a ekonomski ne posve dorečen, iz promotora reformi riskira da se duljim oklijevanjem premetne u njihovog kočničara
Postizborni tjedan prošao je u znaku pokušaja da se formira vlada, u trokutu koalicija gdje je jedna vjerojatno suvišna, te u znaku upozorenja ekonomista koji su čekali da izbori prođu, pa da se počne konkretnije govoriti o ekonomiji. Stranke, odnosno liste ili koalicije, koje su se našle u poziciji da formiraju vladu nemaju jednaku definiciju reformi: iako se primjerice i HDZ i SDP slažu da treba privatizirati javna poduzeća i monetizirati autoceste, koalicija Hrvatska raste je u kampanji naglašavala da se protivi naglim rezovima, dok je Domoljubna šutjela ili istupala kontradiktorno.
Most se nametnuo upravo kao nekakva reformska snaga, no kako je ispalo da je politički nestabilan, a ekonomski ne posve dorečen, iz promotora reformi riskira da se duljim oklijevanjem premetne u njihovog kočničara. I sada se traži nekakva velika koalicija, reformska, tehnokratska vlada, vlada tzv. stručnjaka, koji bi provodili reforme, no potencijalni izostanak oporbe sklizak je politički teren, kao i demokratski deficit koji bi pratio takvo rješenje. U konačnici, ne zna se zapravo još uvijek što nas čeka – o ekonomiji se nije previše govorilo ni prije izbora da se ne zaplaši biračko tijelo, a sada se opet sve više doima da je reformska retorika samo paravan za političku trgovinu.
Tako se reforme izlizuju i prije negoli su se počele provoditi. No, iako ekonomisti upozoravaju da neizvjesnost nije poželjna za kamate i tečaj, izbori su ipak bili tek prošlu nedjelju, mnoge su zemlje i puno dulje čekale na oformljivanje vlade, stanje dakle nije kritično, a demokratski proces do sada je odradio svoje, te ćemo tek vidjeti kako će se stvari presložiti. S jedne strane, nekakav je gospodarski zamašnjak već uhvaćen – preslab, ali nedvojbeno je da su se stvari počele pomicati s mrtve točke. Treći kvartal to će dodatno potvrditi, a Milanović je izlazak iz recesije stigao politički kapitalizirati. Sada dakle ipak ne bi trebalo predugo čekati, jer je otvoreno više ekonomskih pitanja – od proračuna i njegove likvidnosti, roka unutar kojeg će država imati novca podmirivati svoje obveze, vjerovnika koji će možda u premiju ukalkulirati i politički rizik, tečaja koji ovisi o pridošlim devizama, ali koji nije posve imun ni na najave o promjeni monetarne politike, potom kreditnog rejtinga itd.
Tekuće i strateško
Neka od tih pitanja su tekuća, tiču se redovnog funkcioniranja države i ne treba ih previše apostrofirati jer se pretpostavlja da je sustav dovoljno uhodan da ga jedno vrijeme vodi inercija, no neka su strateška, i ta nas više zanimaju, a odnose se na nastavak stvaranja pretpostavki rasta, i to većeg od ovog između 1 i 2 posto, koji imamo; rasta koji bi bio dovoljan da zaustavi „grudu snijega“ koja se kotrlja i prijeti da postane lavina koja će nas poklopiti. Riječ je naravno o škarama između stope rasta i kamate na dug. Te škare ovise o domaćim, ali i o posve egzogenim faktorima kao što je monetarna politika američke i europske središnje banke. Kada vani završi era jeftinog novca, a procjenjuje se da joj se kraj bliži, i Hrvatska će automatizmom osjetiti prelijevanje dizanja kamata na vlastite obaveze prema domaćim i inozemnim vjerovnicima. I tada bismo se mogli naći u situaciji da baš sve novo što se stvori – kako je to na skupu ekonomista u Opatiji pojasnio Željko Lovrinčević – pojedu kamate. Time se onda nagriza sama supstanca ekonomije, i onda dug, a ne više vitalne komponente agregatne potražnje, diktiraju kretanja.
Most primjerice inzistira na pet skupina reformi: monetarnog sustava, pravosuđa, poreznog sustava, javne uprave i javnih poduzeća. Vedran Đulabić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta pozdravlja inicijativu Mosta da se racionalizira sustav jedinica lokalne samouprave. Dobro je, kaže Đulabić, da se pojavio netko tko je to pitanje ponovno stavio na dnevni red, budući da su ove dvije velike stranke, HDZ i SDP, rekle da nemaju namjeru s time se konkretnije pozabaviti.
– To su pitanje već bili stavili u ladicu – Karamarko je rekao da oni neće ići sa smanjivanjem broja jedinica, a Milanović da bi nas to vratilo u 19. stoljeće. Most je to sada izvukao iz ladice, i načelno to je dobro, da je netko to opet stavio na stol i da se o tome govori, jer sustav jest nedovoljno racionalan i nedovoljno efikasan. Najveće stranke tu praktički imaju konsezus, drže uvijek isti kontingent javnih fotelja, možda su spremni na rezove u vidu 10 posto, što nije dovoljno, i Most je to ispravno detektirao, a i građani su očito na to pozitivno reagirali dajući Mostu relativno veliko povjerenje.
Iz Mosta su pojasnili da nisu za devalvaciju, nego za »prihvatljivu deprecijaciju«. Marijana Ivanov kaže da devalvacija nikako ne bi bila prihvatljiva, međutim, kaže, ako se govori o aktivnijoj monetarnoj politici koja bi dopustila, uz odgovarajuće mjere, da se aktivira smjer poticanja gospodarskog rasta, a također i veća monetarna ekspanzija, s nekom razumnom tolerancijom prema deprecijaciji najviše 1 do 2 posto godišnje, to je u redu. Međutim, Hrvatska je previše eurizirana zemlja da bi si mogla dozvoliti deprecijaciju u razmjerima 10 posto 20 posto kako su to radile druge bivše tranzicijske zemlje. Mi smo fenomen u Europi, nitko nema takav razmjer niti eurizacije kredita, a pogotovo ne depozita, kaže Ivanov.
No, Most je heterogen i ono što je pitanje, može li se jedna takva lista stranaka sada održati na okupu. Čini se da zapravo ne može jer već vidimo da je osipanje krenulo. Indikativno je zapravo da oni stalno ponavljaju da su stabilni i jedinstveni, kao da sami sebe i druge žele u to uvjeriti. Oni se, međutim, i ne poznaju svi međusobno, a pitanje je i njihovih ideoloških pozicija, te je izgledno da će to ići prema daljem osipanju što naravno više odgovara onoj strani koja ima veći koalicijski potencijal, a za sada se stvara dojam da je to Milanović, koji je dobio i najviše preferencijalnih glasova, te njegovakoalicija Hrvatska raste, dok je Domoljubna formalno dobila najviše glasova, ističe Đulabić.
Novi obrasci
– Mislim zapravo da Most mora biti iskren sam prema sebi, ako više članova inklinira lijevo, ili više njih desno, onda to treba javno i reći. Oni mogu imati zajedničku reformsku platformu, no sada mislim da bi se trebali i ideološki odrediti, a onda bi te novoformirane skupine mogle te iste reforme, oko kojih su se prvotno stručno i okupili, nuditi i jednoj i drugoj strani – onaj tko prije naiđe na plodno tlo kod svoje ideološki-prirodne koalicije, taj neka sastavi vladu. Ono što oni sada traže, a to je vlada nacionalnog jedinstva, mislim da je to apsolutno neostvarivo. Mislim da si Most pridaje važnost koju zapravo nema, ima ipak samo 19 mandata – to je relativno puno, ali s tim ipak ne može ucjenjivati velike stranke, jer ipak su one te koje imaju podršku većine građana. Most, čini mi se, pati od mesijanskog sindroma, a nisu najveći, ipak su treći po redu po glasovima. To njihovo lavinjanje pokazuje dakle da ipak nisu jedinstveni i najpametnije bi im bilo da ako se već drže nečim posebnim, onda neka tako i djeluju, neka uvode nove obrasce političkog ponašanja, zaključuje Đulabić
Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta upozorila je da ako se kroz dulje vrijeme ne formira vlada da je to svakako rizik prvenstveno za dvije tržišne varijable koje su snažno pod utjecajem eventualne nestabilnosti.
– To je svakako kamatna stopa, odnosno prinosi na državne obveznice, gdje se zapravo premija rizika time povećava što je zemlja više u političkom ili bilo kojem drugom obliku nestabilnosti, i to je, jasno, tečaj. Znači da odugovlačenje s formiranjem vlade ima negativne efekte na prinose na našu obveznicu, te na rast premije rizika u očima investitora. Isto tako, može nepovoljno djelovati na tečaj u razmjerima koje čak i zagovornici ekspanzivnije monetarne politike nikako ne priželjkuju, zaključuje Ivanov.
