Povod razgovoru s Jankom Gredeljom, voditeljem ureda JRS (Jesuit Refugee Service) Hrvatska, dvodnevna je edukacija koju je Isusovačka služba za izbjeglice održala u Rijeci pod nazivom »Iskustva, izazovi i pozitivne prakse u integraciji osoba iz programa Preseljenja«.

Na edukaciji je bilo riječi o integraciji izbjeglica na tržištu rada u Republici Hrvatskoj, medijima kao instrumentu kreiranja stavova o izbjeglicama i migracijama, interkulturnom dijalogu te programima za pomoć izbjeglicama i migrantima.

Podsjetimo se, Isusovačka služba za izbjeglice neprofitna je humanitarna udruga koja zagovara prava izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba. Dio je mreže međunarodne humanitarne organizacije Jesuit Refugee Service (JRS) osnovane 1980. godine, a u Hrvatskoj djeluje od 1993. godine. Više o programu Preseljenja, u kojem se radi na integraciji stranih državljana u hrvatsko društvo, rekao nam je naš sugovornik.

Pauza programa

– Program Preseljenja solidarni je i humanitarni način kojim se želi pomoći izbjeglicama koji podliježu zakonima međunarodne zaštite. Pomaže se ljudima koji dobivaju status izbjeglica, zbog određenih problema koji se događaju u njihovim zemljama ili obiteljima.

Sukladno tome, države članice Europske unije pristale su sudjelovati, no neke su države, nažalost, smanjile broj ljudi koje će prihvatiti, a neke su odustale od programa, smatrajući da to nije nešto čega žele biti dijelom.

Hrvatska je ipak pokazala dozu humanitarnosti i solidarnosti te sudjeluje u programu. Treba pohvaliti Hrvatsku na tome, ipak su to osobe koje su u svom životu doživjele velike patnje i tragedije.

Koliko će izbjeglica u sklopu programa Preseljenja doći u Hrvatsku?

– Za sada je, u proteklih nekoliko godina, došlo 250 ljudi, a odlukom Vlade iz veljače prošle godine predviđeno je još 150. No, ta odluka još nije provedena, a i čekamo hoće li je biti moguće provesti, s obzirom na trenutačnu situaciju s pandemijom.

Koronavirus je program Preseljenja i kod nas i u svijetu stavio na čekanje. Treba reći da je za prvih 150 izbjeglica koji su došli u Hrvatsku u sklopu ovoga programa bio zadužen IOM (Međunarodna organizacija za migracije) zajedno s Ministarstvom unutarnjih poslova.

Nakon što je IOM već pomogao njih 152, brigu za integraciju preostalih ljudi preuzeo je JRS. Mi smo se pobrinuli za tih 98 ljudi koji su, dolaskom u RH bili su smješteni u prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini, a nakon toga su preseljeni u državne stanove adaptirane za smještaj osoba pod međunarodnom zaštitom u Sisku, Karlovcu i Zagrebu..

Važni koraci

Kako se provodi program, odnosno, koji su koraci u integraciji?

– Prvi je korak kulturna orijentacija pri dolasku u Republiku Hrvatsku, a zatim i preseljenje na novu adresu, upis djece u školu, traženje liječnika te zapravo osnaživanje izbjeglica u njihovoj integraciji, kod nas ili kod drugih organizacija.

Što se tiče našeg procesa integracije, mi smo prije nekoliko godina pisali projekte, a i sad jedan dovršavamo, prema Europskom socijalnom fondu s planovima za zapošljavanje. To su većinom bila osposobljavanja s određenim komponentama učenja hrvatskog jezika, s puno socijalnog mentorstva, kulturoloških radionica, pa i učenja engleskog jezika i naravno razgovora.

Rana integracija nije proces koji traje dan-dva ili tjedan dva, radi se najčešće o početnih nekoliko mjeseci, nakon kojih počinje razdoblje koje se ne može jednostavno vremenski definirati i ovisi o svakoj pojedinoj osobi i njezinim životnim okolnostima.

Također, još uvijek razgovaramo i kada zapravo počinje integracija. Kada čovjek stupi nogom u RH ili kad dobije pozitivno rješenje MUP-a o dobivenoj međunarodnoj zaštiti?

Naravno, to ovisi i od pojedinca do pojedinca, ali moje mišljenje je da integracija u punom smislu te riječi počinje četiri mjeseca nakon što stigne pozitivno rješenje MUP-a jer čovjeku treba vremena da se privikne na novu stvarnost.

Možda godinama nije imao svoj identitet, osobnu iskaznicu, putovnicu, dom. S obzirom na to da imamo period od dvije godine plaćenog državnog stana i režija, mislim da je razdoblje od četiri mjeseca do godine dana nakon dobivenog azila vrijeme koje treba intenzivno iskoristiti za integraciju i prilagodbu na život u novim okolnostima, a nakon kojeg slijedi traženje posla.

Treba naglasiti, da bi integracija uspjela, obje strane moraju to htjeti i dati 110 posto. Mi imamo vrlo jasan princip – svima ponuditi isto, a onda čekamo njih. Ne može se ljude uvjeravati i moliti. Kada osoba prihvati pomoć, onda tek možemo krenuti dalje. I tu su nam iskustva vrlo pozitivna.

Kolika je uspješnost vaše pomoći, odnosno integracije?

– Mi se kao nevladina organizacija ne možemo posvetiti velikom broju ljudi, a ja kao voditelj Ureda to i ne očekujem. Važnija je kvaliteta i smislenost pomaganja od kvantitete. Ako treba godišnje pomoći 10 ljudi, onda ćemo pomoći njih 10, a ako oni imaju svoje obitelji, taj se broj i povećava.

No kroz naše programe godišnje prođe više desetaka ljudi, a ako govorimo i o našemu radu u Prihvatilištima za tražitelje azila, onda i nekoliko stotina. Važno je i definirati pomoć. Treba čovjeka naučiti loviti ribu, a ne samo dati mu je.

Ako mu sve pružimo na pladnju, nismo mu time pomogli. Integracija je uspješna, ako su, recimo, muž i žena zaposleni, a djeca su dobra u školi. To je uspjeh, a ne baratati s velikim brojkama i reći »pomogli smo 1.500 ljudi«. Ako se radilo o tome da smo tih 1.500 ljudi samo dali deku ili neki bon, mislim da ne možemo govoriti o dugoročnoj podršci koja će u konačnici zaista osnažiti ljude.

Ambasadori integracije

Uspijevaju li izbjeglice pronaći posao?

– U JRS-u se možemo pohvaliti da smo zaposlili nekoliko desetaka izbjeglica koji i danas rade.Trajalo je to godinu dana, ali to je vrlo dobar uspjeh. Oni sad mogu razmišljati o nekim dugoročnim planovima, kada imaju financijsku sigurnost i osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj žive, osjećaj samopoštovanja i samopuzdanja, kada nisu više ovisni o pomoći organizacija u tom egzistencijalnom smislu.

Također, nedavno smo završili s osposobljavanjem za 40 soboslikara te je dio njih našao posao, kao i naši frizeri, kuhari, računalni operateri i web dizajneri. Danas u JRS-u imamo i dva kulturna medijatora, jednog za perzijski, a drugog za arapski jezik, koji imaju izbjeglički status.

Njih smo zaposlili imajući na umu da su bili vrlo motivirani vratiti se u »normalan« život te su željeli raditi nakon dobivanja međunarodne zaštite. Njihov hrvatski je u relativno brzom roku bio na zavidnoj razini, i to bez tečaja, što znači da su se sami potrudili.

Ja sam inzistirao da ih uzmemo u naš tim zbog njihovih sposobnosti i jer mogu drugima svjedočiti o svom pozitivnom iskustvu. Izbjeglice koji s njima rade, a naravno i mi, vrlo smo zadovoljni s njima i oni su naši ambasadori dobre integracije i vrlo profesionalni i stručni suradnici.

S druge strane, naravno da postoji manji dio izbjeglica koji ne žele raditi, kao uostalom i Hrvata. Ja sam imao tisuće poziva od poslodavaca, gdje su mi rekli da to ne funkcionira, i ja bih rekao: dobro to je vaša odluka.

No, želimo pokazati da postoje i oni koji žele raditi i s kojima su poslodavci zadovoljni. Sigurno da i kod poslodavaca postoji strah i sumnja, jer primiti stranca nije jednostavno, ali i izbjeglicama problem predstavljaju kulturološke razlike, jezik, radne navike…

Sve su to izazovi, ali ako je netko kod poslodavca već više od godinu dana, to je dokaz i da dobro radi. Teško će poslodavac nekog trpiti iz pukog altruizma, ako nije njime zadovoljan.

Zato je moja je želja čim prije, kada prilike dopuste, napraviti jedan veliki događaj, na kojem bismo pozvali poslodavce koji zapošljavaju izbjeglice i njihove radnike da se predstavi dobra suradnja.

Bilo bi lijepo i kada bi JRS napravio program s ambasadorima koji bi po Hrvatskoj pričali o svojim iskustvima i potvrdili da to funkcionira. To su neki planovi za budućnost.

Na kojim se radnim mjestima izbjeglice najviše zapošljavaju?

– Nećemo se zavaravati, najčešće rade poslove koji su deficitarni, što su trenutno pomagačka zanimanja, poput pomoćnih poslova u kuhinji, konobarenja ili pak poslova na građevini koji su zbog nedavnog potresa u Zagrebu dosta traženi.

Trenutačno, uostalom kao i domaći radnici, imamo problem s ugostiteljskim zanimanjima, jer zbog mjera restorani i kafići rade u manjem opsegu. No, znamo i da jedan dio izbjeglica radi za pristojne plaće.

Na mailu imam i jedan životopis mladića iz Iraka koji ima nostrificiranu diplomu stomatologa, što je jedan izazov za Republiku Hrvatsku. Znamo da imamo veliki odljev doktora, pa onima koji žele doći kod nas moramo omogućiti da rade.

Tranzitna država

Koliko je danas u Hrvatskoj, neovisno o programu, tražitelja azila?

– Trenutačno se u Republici Hrvatskoj nalazi 250 tražitelja međunarodne zaštite u dva naša prihvatilišta. Što se tiče 2020. godine, nevjerojatno je malo odobrenih međunarodnih zaštita. Trenutačno je riječ o njih dvadesetak-tridesetak, što je jako malo s obzirom na to da je Hrvatska u zadnjim godinama imala oko 100 pa i do 200 odobrenih međunarodnih zaštita.

Uzimajući u obzir koronavirus, privremeno pauziranje programa preseljenja, te veliki tranzit izbjeglica kroz Hrvatsku, ljudi u prihvatilištu najčešće odu prije nego što MUP donese pozitivnu, ili negativnu, odluku.

Mi smo zapravo tranzitna država i i za sada ne možemo nikako spriječiti taj trend, iako su naša prihvatilišta vrlo dobra, sigurna i pružamo osjećaj sigurnosti. Imao sam prilike posjetiti i druga prihvatilišta, i u tom smislu naša su stvarno na jednoj zavidnoj razini, a i MUP ulaže sredstva AMIF-a u obnovu prihvatilišta.

Dolaskom stranaca, u ovom slučaju izbjeglica, možemo popuniti razna deficitarna zanimanja u Hrvatskoj. Zato se nadamo da će se taj trend malo promijeniti, a JRS će sigurno zagovarati program preseljenja i kvote prihvata.

Želimo raditi na integraciji izbjeglica koji će raditi u Hrvatskoj i na taj način biti dio našeg društva. I ne mislim ovdje samo na neke ekonomske benefite koje imamo i možemo imati od dolaska stranaca u naše društvo, već činjenicu da nas suživot obogaćuje u svakom smislu, donosi širinu pogleda i neka nova iskustva.

Spomenuli ste više beneficija za ljude u programu prihvata i izbjeglice, poput dvije godine plaćenog stana i režija ili pak sigurnog krova nad glavom u prihvatilištu, za početak. Mnogi vam sigurno prigovaraju zašto se tako ne brinete i za »domaće« u potrebi?

– Često nam dolaze takvi upiti, ali mi smo Isusovačka služba za izbjeglice i bavimo se izbjeglicama. Pratiti, služiti i zagovarati izbjeglice misija je JRS-a u više od 50 zemalja svijeta, što znači da su naši djelatnici profilirani za rad s ovom, vrlo osjetljivom populacijom, i nažalost – ne možemo prevdiđati da će budućnost smanjiti potrebu za našim djelovanjem.

Našu su organizaciju osnovali, još u jeku vijetnamske izbjegličke krize – isusovci, koji u svom poslanju imaju i brigu za druge ugrožene skupine. No mi kao organizacija radimo s jednom, koja je vrlo potrebita i specifična.

Ove spomenute beneficije su zapravo način na koji RH brine za sve osobe s ostvarenom međunarodnom zaštitom, ne samo za osobe koje su stigle iz programa preseljenja. Također, želim reći i da mi ne dobivamo novac od Republike Hrvatske.

Sve naše projekte, što nacionalne, što europske, prijavljujemo prema Bruxellesu, na natječaje koji su otvoreni na Europskom socijalnom fondu i kojima svatko može pristupiti. I dalje smo tu, borimo se i borit ćemo se, i to najviše zbog izbjeglica i pozitivnih promjena koje radimo.

Osuđujemo svaki napad

Nedavno je Centar za mirovne studije podnio kaznenu prijavu DORH-u protiv nepoznatih počinitelja zbog osnovane sumnje da su krajem svibnja pet sati krvnički mučili, ponižavali i nezakonito protjerali 16 izbjeglica s teritorija Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Dolaze li JRS-u izbjeglice s takvim svjedočanstvima?

– Kako nismo aktivni na granicama, već najviše djelujemo u programime integracije i radimo s osobama koje su zatražile i ostvarile međunarodnu zaštitu u RH, dakle već se nalaze u Hrvatskoj, događanja na granici pratimo iz druge ruke i u posljednje vrijeme se nismo susretali direktno s ovim svjedočanstima.

U svakom slučaju, ukoliko bismo imali direktna i konkretna saznanja o kršenju ljudskih prava, a o kojima svi slušamo i zbog kojih se osjećamo vrlo loše, bez odlaganja bismo ih uputili na postupanje nadležnim institucijama – jer to je nedopustivo.

Zabrinjavajuće su te sumnje i nema ih malo. Uvijek i u svakoj prilici, bez obzira na to tko je pritom u kojoj ulozi, osuđujemo svako nasilje i pozivamo na ljudskost i pridržavanje zakona. To je vrlo kompleksna situacija, možemo govoriti o i pritisku Europske komisije i Europske unije, no ništa od toga ne može biti opravdanje za bilo kakve neregularne i neljudske postupke.

Što je s onima koji nezakonito ulaze u Hrvatsku?

– Recimo jasno da za državljane trećih zemalja, osim programa preseljenja kojemu može pristupiti zapravo jako mali broj ljudi, danas zapravo ne postoji način da sigurno i recimo to – legalno, stupe na sigurno europsko tlo.

Oni bi svejedno trebali moći zatražiti azil, to ne znači da bi ga svi u konačnici trebali i dobiti, no tu mogućnost i tu priliku koja im zakonski pripada ne bismo trebali dovoditi u pitanje. Koliko god to ponekad bilo teško prihvatiti.