Početkom veljače bio sam u Bruxellesu na nekoliko sati, prvi put kao ekspert u Vijeću regija dok se raspravljalo o novom, golemom, proračunu EU-a za sljedeće, petogodišnje razdoblje.

Jedan od dužnosnika s kojima sam se susreo upozorio je na trend otkazivanja sastanaka američkih predstavnika u Bruxellesu s EU političarima i dužnosnicima.

Ne događa se to, što ohrabruje, u Washingtonu, ali sigurno pokazuje trendove koji nisu prijateljski. Do sada su odnosi Europe i Amerike počivali na zajedničkim vrijednosnim interesima, vladavini prava i liberalnoj demokraciji.

Međusobno su bile povezane savezima koje su Amerikanci inicirali ili pogurali i u koje su Europljani željeli ući. Neki su to učinili još 1949., neki 1998., kada se NATO širio na istok, neki još kasnije.

Otvorene ekonomije bile su treći stup suradnje. Sada toga nema, jer nacionalizam ili MAGA ideologija određuje transakcijski karakter trgovine. Ako sporazumi odgovaraju, održat ćemo ih, ako ne – nećemo!

Kriza oko Grenlanda pokazala je koliko se neka od temeljnih pravila mogu relativizirati. Normativno i vrijednosno, govore Amerikanci, Europa je propala. Nedovoljno je tu nacionalizma, nedovoljno kršćanstva, previše kozmopolitizma.

Nove “loše” EU države

Za sadašnju američku administraciju EU je liberalno čudovište, ilustracija demonske »woke« ideologije, nepraktična i nefunkcionalna. Teže je pregovarati s tijelom koje zastupa 27 zemalja. SAD je i do sada, posljednjih godinu dana administracije Donalda Trumpa svakako, pokazivao da postoje Europljani koje vole i oni koje preziru.

Jednom su ljubimci predstavnici najdesnijih stranaka u Njemačkoj i Francuskoj, pa Slovačka i Mađarska. Nakon što je počeo rat s Iranom, tijekom sastanka s njemačkim kancelarom Frederichom Merzom u Ovalnom uredu, Donald Trump je pronašao dvije nove »loše« europske države.

Španjolsku, odnosno premijera Pedra Sacheza, i britanskog predsjednika vlade Keira Starmera. S jednim Amerika neće imati nikakve poslove; drugi »nije Winston Churchill«, tek prezira vrijedan političar.

Nikakvi »posebni odnosi« iz Washingtona se više ne mogu očekivati, Europa više ne može računati na ono što je bilo, bez obzira na to što je suradnja nekih europskih država i SAD-a, kako pokazuje britansko otočje Chagos i baza Diego Garcia, očito još uvijek potrebna.

U ovoj je fazi među dobrim europskim državama glavna Njemačka. Da bi to postala, bilo je potrebno da njemački kancelar odustane od poštovanja međunarodnog prava, što je bio jedan od temelja njemačke vanjske politike i doktrine posljednjih 80 godina.

Nije to značilo još njemačko pristajanje uz rat u Zaljevu, ali sve je bilo određeno Ukrajinom, kao glavnim sigurnosnim interesom Berlina. Merzova šutnja na Trumpovu kritiku europskih političara možda je motivirana i pristajanjem uz veliku iransku zajednicu u Njemačkoj, koja je odobrila napad na režim u Teheranu. Samo u Bavarskoj demonstriralo je 200.000 Iranaca koji tamo žive.

Merz nije podržao rat. Europljani u novom ratu nemaju nikakve uloge, iako su ulozi golemi. Nisu ništa počeli, ničim ne upravljaju, nisu konzultirani o ratu.

Čak je i talijanski ministar obrane Guido Crosetto ostao u mraku – doslovno – tijekom posjeta Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Susreo se sa svojim kolegom, no govorio je kako je u privatnom posjetu djeci koja su u Dubaiju. Nije se mogao odmah vratiti u Rim jer ga Amerikanci nisu obavijestili.

Povratka na staro neće biti, ništa s Trumpom jednom neće proći. Prošlost će ostati prošlost. MAGA će se možda i transformirati, vjerojatno će neki zaključiti da suradnja s Europom može biti korisna, ali bit će to drukčiji odnos i rijetko će biti na korist Europljana.

Sporedne uloge

Potencijalne posljedice produženog sukoba prije svega će osjetiti Europa. Prije svega zbog rastućih cijena energenata. Europa je s drugom fazom rata u Ukrajini odbacila rusku naftu, što je pojačalo ovisnost o plinu iz Katara.

Sada Katar više ne može jamčiti opskrbu. Postaje jasno koliko je osjetljiva ta mala država golemih ambicija i bogatstva. EU je stisnut od Amerike, Rusije i Kine, a sada i Bliskog istoka.

Valovi mogućih izbjeglica, potraje li sve, bit će prije svega briga Europe. Arapske zaljevske države dugo su pronalazile zajedništvo u strahu od Irana. Bez takve opasnosti moguće je da će se preslagati i osjećaj sigurnosti na Bliskom istoku i da će arapske države drukčije doživljavati Izrael.

Ako će rat na Bliskom istoku postati dugotrajan, on će s jedne strane najviše pogoditi Kinu, pa Filipine, pa Nepal. Novi premijer Nepala može najbolje repati u Južnoj Aziji, ali neće moći nadoknaditi 25 posto novca koliko su donosile doznake nepalske dijaspore i gastarbajtera po svijetu. Puno ih je u 14 država koje su zahvatile ratne operacije i gdje će rat trajati i kad jednom bombardiranje prestane.

Rat na Bliskom istoku pokazao je kako je SAD rat u Ukrajini posve prepustio Europljanima. Na njima je uspjeh ili propast u ratu za koji su Amerikanci malo zainteresirani, dok god im se čini da Rusi imaju prednost.

U drugim dijelovima svijeta, kao u Venezueli i Iranu, pokazali su da Rusi mogu tek ponešto osuditi i sugerirati, ali da nisu spremni učiniti nešto konkretno. Još šire, Kina je izgubila dva dobavljača energije u 2026., Iran i Venezuelu, što još uvijek nije smrtna prijetnja, ali pokazuje kako je sve dio velike igre.

No ukrajinski rat je s jedne strane pokazao otpornost Europe i postojanje svijesti da je Europa sigurnija ako je Ukrajina samostalna ili nezavisna od Rusije. U isto vrijeme Amerika danas pomaže malo ili puno manje nego što je to bilo u vrijeme Bidena.

Nejedinstvo Europe u slučaju Ukrajine ne pokazuje samo primjer Slovačke i Mađarske ili poljskih seljaka ljutih na Ukrajinu, već prije jedan licemjeran stav koji se pokazuje među mnogima.

Proširenja EU-a neće biti a da se o tome ne izjasne zemlje članice, bez toge da neke zemlje o tome ne glasaju na referendumu. Takva odluka u Francuskoj ili Nizozemskoj, posebno s rastućom snagom nacionalističkih stranaka, sigurno neće proći. Trebalo bi pokazati dozu ozbiljnosti u obećanjima Kijevu.

Veliki i mali

Europa nije postigla pravo zajedništvo čak ni na pitanju Grenlanda. Neke su europske zemlje potporu iskazale odmah. Hrvatska je sve potrebne rečenice, bar prema mišljenju Danaca, izgovorila sedam dana kasnije, i suzdržanije.

Pokazuje to kolika je snaga supersile i kako će se pravo, pravna država, poredak utemeljen na pravdi, lako podložiti argumentu sile. Hrvatska, istina, ima razloga pamtiti da je za njezin ulazak u EU, probijanje slovenske blokade, pa i završetak jednog dijela rata 1995., Amerika bila više od pomoći od tadašnjeg EU-a.

Entuzijazam za suradnju s Japanom, Kanadom ili Južnom Korejom jedno se kratko vrijeme činio kao put za EU. Sada vidimo da je, u slučaju kad supersila započne rat, šutnja posvuda, čak i od drugih supersila, kao Kine i Rusije.

Venezuela. Grenland. Iran – u samo dva mjeseca. Što slijedi? Kuba?Još jedna kriza, još jedan loš, spor, neusuglašen, ustrašen odgovor EU-a. Je li se moglo očekivati više nakon što je EU propustio koordinirano odgovoriti u nizu balkanskih kriza, na vlastitom terenu, u vrijeme sveopćeg optimizma?

Izlaz iz ovakve situacije je više suradnje među EU zemljama. Već bi započinjanje iskrenih razgovora koji će pokušati trasirati budućnost kontinenta i pokazati da ćemo vjerojatno trebati razmišljati o koncentričnim krugovima unutar kontinenta pomogla.

O sigurnosti Europe vjerojatno će odlučivati zemlje koje su sposobne voditi takav proces, organizacije i naoružavanja, no takvu odluku treba postići, ali i osvijestiti ulogu.

Hrvatska na promjene u SAD-u nema nikakav utjecaj. Na one u EU-u on je tek malo veći. Na svoju geografiju, pa i povijest, možemo utjecati još manje i bilo bi to korisno shvatiti. Male će zemlje opstati samo zajedno; a male su zemlje gotovo sve europske države.