NEDOPUSTIVO JE DA UZ IZBJEGLIČKE KAMPOVE STOJE OKLOPNA VOZILA 

»Na zapadnoj granici Hrvatske situacija nepredvidiva, jer nema konkretnog plana i dogovora sa Slovenijom oko prihvata izbjeglica, što je u prošloj noći uzrokovalo prijelaz izbjeglica preko rijeke Sutle«. 

– Važno je zaustaviti ovakav razvoj situacije zbog teških posljedica na ljudske živote te osigurati siguran prolaz kroz zemlje EU. Izbjeglice ne smiju biti ostavljene na područjima u kojima nema osiguranih dostojnih uvjeta za prihvat. Također je nedopustivo da uz izbjegličke kampove stoje oklopna vozila. Time se javnosti i izbjeglicama šalje pogrešna poruka o situaciji koja ima isključivo humanitrane karaktere, te se stvara atmosfera straha. Lokalna zajednica i civilno društvo Međimurja organizirali su koordinaciju volontera te pružaju veliku i važnu podršku izbjeglicama koje prolaze kroz njihove gradove«, upozorava se i napominje se u izvještaju Inicijative Dobrodošli. 

Kolegica Žarka Radoja, urednica na Radiju Slobodna Europa, boravila je u tranzitnom centru na jugu Srbije, u Preševu, kao i u Berkasovu, gdje putnici iz zemalja Bliskog istoka čekaju na prijelaz u Hrvatsku. Za naš list kolegica Radoja opisuje što je vidjela.

– Situacija na terenu je katastrofalna. Hiljade ljudi dnevno prolazi kroz Srbiju i na oba punkta – i u Preševu i u Berkasovu – uz ogromnu i zaista nevjerojatnu požrtvovanost volontera, situacija je jednostavno nehumana. Sreća je da do sada nismo imali niti jedan smrtni slučaj, iako imamo sve uvjete za to – hladno je, često pada kiša, ljudi po cijeli dan stoje u redovima, bilo za registraciju ili za prelazak granice, sjede, leže napolju po pljusku, u blatu, majke s bebama starim tek po nekoliko tjedana, trudne žene, stari i nepokretni. Maltretirani su i poniženi, prepušteni sami sebi u nepoznatim zemljama, kaže kolegica Radoja. Potom nam opisuje kakvo je stanje u Preševu, otkud izbjeglice kreću na put prema Hrvatskoj. 

Loše vrijeme donosi kaos 

– Bila sam u Preševu prije dva tjedna, kada je jedan dio grada poplavljen zbog obilnih višednevnih kiša, a zajedno s njima i izbjeglice, koje su po dvanaest sati čekale u redu za registraciju, napolju, na kiši, povremeno prekriveni najlonima. Kabanica nije bilo dovoljno, vladao je kaos. Policija je pokazala da se ne zna nositi sa situacijom. Vidjela sam policajca koji se dere na izbjeglice i histerično mlati pendrekom. Registracija ide presporo, jer nema dovoljno kompjutera, kamp je prolazni, nema uvjeta za ostajanje, nestajalo je struje. Sada je situacija malo bolja, opet zahvaljujući primarno volonterima, ali svako loše vrijeme donosi novi kaos, a s povećanim brojem ljudi koji dolaze u Preševo, kaos postaje konstanta, kaže kolegica s Radija Slobodna Europa. 

Još gora situacija bila je ovog utorka u Berkasovu, otkud je kolegica Radoja također izvještavala. 

– U Berkasovu, na granici s Hrvatskom, tisuće ljudi čekalo je na prijelaz. Drže ih više od 20 sati vani i ne puštaju unutra. Blato je do koljena, među putnicima je veliki broj cijelih obitelji s djecom. Pokušavali su preko blata doći do policije, pitati da prođu ili bar saznati što da rade. Kronično im nedostaje informacija. Policajac ih je na našem jeziku psovao i tjerao nazad. Naravno, nisu ga razumjeli, ali razumjeli su agresiju. Vratili su se po tko zna koji put nazad, u ono blato, s djecom, i na samo jedno moje pitanje: »Kako vam mogu pomoći?«, oboje su, i otac i majka, počeli plakati. Držali su djecu, koja su se tresla od hladnoće, priča o svom iskustvu s hrvatske granice kolegica Radoja. 

Povraćaju, jedu, piju, … 

Na koncu dodaje: »Ono što je najtragičnije u svemu ovom jest da su ih samo pola sata kasnije sve pustili u Hrvatsku. Ne razumijem zašto traumatiziramo te ljude. Nije mi jasno kako vlasti zemalja kroz koje prolaze ne razumiju da će ih na kraju ili morati sve pustiti ili dići ogradu oko svoje zemlje, kao što su to uradile Mađarska i Bugarska. Dakle, ponižavamo ih do krajnjih granica, da bi ih na kraju bez ikakvog racionalnog objašnjenja, jer ovo bezočno laganje političara po medijima ne mogu uzeti za ozbiljno, samo pustili da nastave svoj put. Na vladama ove regije je da pokažu koliko su humani. Mogu im pomoći ili odmoći, treće opcije nema. Do sada su im, na žalost, samo odmagali.« 

Katastrofalno stanje u Berkasovu na svom facebook profilu plastično je opisao Aleksandar Vasović, novinar Reutersa koji je izvještavao iz brojnih ratom zahvaćenih područja, što će reći da se nagladao muke i nevolje.

– E vala, danas se i meni smučilo. Jutros me o’zgo sa brda zove Čeh, volonter i kaže da celu noć pada kiša, da više nema ni hrane ni vode i da se pred njegovom kućicom tuku motkama, a međ’ njima je trudnica. Oko podneva su ljudi bili na pragu da počnu da ujedaju, njih između 1500 i 3000.

Pljeskaju i posrću po glibu i đubretu svake vrste ka tunelu od šatora koji ide ka hrvatskoj kapiji, tule, viču, psuju na svim jezicima Bliskog i Srednjeg istoka, a bogami i Afrike, bogorade, povraćaju, jedu, piju, presvlače se, spavaju… Poneko se i smeje. Jedna debela žena, srednjih godina, iskolačenih očiju je išla okolo, vrištala i čupala kosu, posle su je odveli u bolnicu – nervni slom.

Srpska policija je bila dva i po kilometra daleko, jer bi autobusi tu istovarili izbeglice, koje su onda peške išle na brdo ka Bapskoj. Došli su (policajci – zato ovo pominjem kao događaj, jerbo izbeglice dolaze pa dolaze svejedno) tek pre no što je pristigao ministar za rad »inemampojmaštajoš«, koji je bio ljut jer se pročulo da su hrvatski policajci tukli novinare, te obligatno pozvao na sveobuhvatno rešenje izbegličke krize. Malo pre incidenta sa novinarima sam išao na hrvatsku stranu. Tamo je stajao jedan onako uniformisani glavonja od dva metra i ciglo 130 kila, kome je beretka stajala na glavi kao palačinka. Jednom rukom je mahao prema izbeglicama da ne idu dalje, ka Hrvatskoj, a u drugoj je držao pendrek kojim je vitlao iznad glave. U pauzi vitlanja mi je zabranio da slikam, ali me je pozvao da dođem da popričamo kad sam mu objasnio da ja radim olovkom. »Buraz, imam dijete, malo dijete, i gledam ove nesretnike ne znam da li da ih bijem jer mi je nared’lo da niko ne smije proć’ ili da plačem s njima ili da ih vodim kući.« Onda je došao jedan sa jos većom glavom i još spljeskanijom beretkom pa se izdrao na mene da odem, a onda se nešto drao i na njega ali nisam čuo šta, jer sam klipsao preko njive pošto je jedan deda, tu blizu, zapeo da umre, pa sam išao da vidim i nađem lekara. Deda nije umro, lekar je stigao pre mene, napisao je Vasović. 

Razdvajanje obitelji 

Izbjeglička agonija, naravno, ne završava se u tranzitnom centru Opatovac, do kojeg ljudi iz Berkasova, odnosno iz Bapske koja se nalazi na hrvatskoj strani granice, nerijetko pješače svih 17 kilometara udaljenosti. U pitanju je samo još jedna od postaja na »križnom putu« dugom četiri tisuće kilometara. O tome koliko ljudi dolazi u Opatovac, kao i o ozbiljnosti situacije na terenu, govori jučerašnji interni izvještaj Inicijative Dobrodošli, koja šalje volontere na sva krizna područja. 

– Situacija na terenu je i dalje teška. U posljednja 24 sata u Opatovac je ušlo 6.380 osoba, a iz njega izašlo 6.430 osoba. Na graničnom prijelazu Berkasovo – Bapska dolazi veliki broj osoba, koje pješače od Bapske do Opatovca zbog nedostatka autobusa za prijevoz. Policija prevozi ranjive skupine do kampa Opatovac, no to dovodi do daljnjih problema jer se razdvajaju obitelji. Pojedine osobe zato odbijaju ulazak u kamp dok im ne stignu članovi obitelji koji pješače iz Bapske. 

Hladno vrijeme dodatno otežava boravak te je nužno osigurati objekte čvrstog tipa u kojem će izbjeglice boraviti, a gdje će im biti osigurana hrana, topla odjeća, mogućnost korištenja sanitarnih čvorova te mjesto za odmor. Nedopustivo je pustiti ljude da spavaju na cesti i u blatu, stoji u ovom izvještaju. 

Mokri i promrzli 

A kako stvari stoje na zapadnim granicama imali smo se prilike sami uvjeriti prilikom posjeta graničnom prijelazu Trnovec, gdje smo početkom tjedna zatekli oko tisuću izbjeglica na prostoru ničije zemlje. Među njima se nalazio veliki broj žena, djece i starijih ljudi. Bili su u potpunosti promrzli. Odjeća im je bila mokra od kiše. Liječnička ekipa stacionirana na ovom malograničnom prijelazu imala je pune ruke posla. Slovenska strana ljude je puštala na kapaljku, a čekanje je rezultiralo nervozom među putnicima pa smo svjedočili jednom fizičkom i nekoliko verbalnih okršaja. U očima ljudi jasno se vidio strah. Kad bi volonteri Crvenog križa među putnike bacali deke, kabanice i odjeću nastajala bi prava gungula, u kojoj su najgore prolazili starci i djeca.

Svjedočili smo prizorima kad uplakani roditelji mole suhu odjeću za svoju djecu, potpuno mokru i promrzlu. Na ničijoj zemlji izbjeglice su čekale najmanje dvanaest sati. Drugog dana, na zelenoj granici kod sela Ključ Brdovečki vlakom je dovezeno dvije tisuće ljudi, koji su jednostavno upućeni prema slovenskom teritoriju, gdje organiziranog prihvata nije bilo. Putnike su s druge strane rijeke Sutle čekala policijska vozila. Ljudi su bili blatnjavi i iscrpljeni. Bio je to treći vlak dovezen u Ključ Brdovečki u razdoblju od 48 sati. Kasno navečer kamere Hrvatske televizije zabilježile su potresnu scenu prelaska izbjeglica preko Sutle. Mladi i stari, žene i djeca gazili su Sutlu kako bi došli na ničiju zemlju, pred slovensku granicu. 

U isto vrijeme Slovenija je izglasala zakon prema kojem vojska ima policijske ovlasti, što je omogućilo izlazak vojske na granice. O daljnjem postupanju Slovenije prema putnicima sad odlučuje austrijska politika. Ukoliko Austrija zatvori svoje granice, zatvorit će ih i Slovenija, a u tom slučaju ni Hrvatska neće ostati otvorena za tranzit kao što je bila do sada. Politika zatvaranja granica potpuno je nejasna, s obzirom na to da je Njemačka, koja je u velikom broju slučajeva konačno odredište putnika, još uvijek sprema prihvatiti ljude koji u većem broju slučajeva iz svojih zemalja bježe u strahu za svoje živote, odnosno nastoje bolji život pronaći u Europi. 

Dok izbjeglice hrle prema Europi, političari europskih zemalja nastoje naći rješenje za veliku seobu naroda. Na skupovima na najvišoj razini govori se o putnicima, odnosno o načinima na kojima valja zaustaviti veliku seobu naroda, ali nitko ne govori o njezinim uzrocima, odnosno o zaustavljanju ratova koji su na bijeg nagnali milijune ljudi.