Snimio Denis LOVROVIĆ
Kurdska obitelj Khalil putuje iz Alepa, cilj im je Njemačka. Među njima je dijete staro tek dva mjeseca i dječak u invalidskim kolicima. Muhamed je na put krenuo jer je Homs postao »tvornica bombi«. Mogao sam, rekao je, umrijeti tamo, ali radije ću umrijeti na putu
ZAGREB Kolone sirijskih izbjeglica koje hodaju uz cestu, cijele obitelji sa životom koji je stao u ruksake i plastične vrećice, od jučer su postale uobičajena slika i u glavnom gradu Hrvatske. Dio izbjeglica koji su preko Tovarnika stigli u Hrvatsku smješten je u hotel Porin, u kojem su do sada bili smješteni tražitelji azila. Tražitelje azila nadležni su odlučili premjestiti u Kutinu, ali dio njih odbio je preseljenje. Jučerašnji dan proveli su na tratini ispred zgrade iz koje su izbačeni. U jednom trenutku, jedan od tražitelja azila izgubio je živce i novinare je gađao kamenjem. Policija ga je privela.
Bez zadržavanja
Nije to bio minoran incident, niti je u pitanju prava slika tražitelja azila, koji u Zagrebu žele ostati jer su tu stekli prijatelje ili se uključili u rad sa humanitarnim organizacijama koje im pokušavaju pomoći.
– Mi smo tu stvorili nekakav život. Pokušavamo učiti jezik s organizacijama koje nam pomažu, pokušavamo se integrirati. Zato želimo ostati, rekao nam je jedan od tražitelja azila.
U isto vrijeme, u zgradu Porina smješteno je oko 500 izbjeglica. Policija im uzima otiske prstiju i daje dva papira. Na jednom piše da se mogu javiti na Zagrebački velesajam, gdje Grad Zagreb organizira centar za privremeni prihvat izbjeglica. Obišli smo velesajam i u praznoj hali zatekli veliki broj naslaganih madraca. Uz halu su postavljeni kemijski WC-i, ali izbjeglica u prihvatnom centru nema. Oni se u Hrvatskoj naprosto ne žele zadržavati. Eventualno ostaju prenoćiti, ručati, a onda kreću prema slovenskoj granici. Dio izbjeglica odbio je jučer ući u hotel Porin, jer u Hrvatskoj ne žele ostaviti otiske prstiju. Naime, oni se boje da bi ih zbog ostavljenog otiska prsta iz zemlje koju vide kao svoje odredište, a najčešće je to Njemačka, mogli vratiti u Hrvatsku.
U Porin dolaze cijele obitelji. Na tratini pred Porinom razgovarali smo s kurdskom obitelji Khalil, koja putuje iz sirijskog Alepa, a cilj im je Njemačka. Tri generacije su tu na okupu, a među njima dijete staro tek dva mjeseca i dječak u invalidskim kolicima. Bili su žedni. Za one koji ostaju ispred Porina organizirano nije ništa. Nisu dobili čak ni vodu.
Svjedočili smo da jedna žena pred porodom nije željela otići u bolnicu, jer s mužem što prije želi krenuti put Slovenije. Liječnica ju je upozorila da će u tom slučaju djetetov život dovesti u opasnost, ali trudnica je ostala pri svome. Ona i muž pozvani su potom u zgradu da potpišu da žena nije željela otići u bolnicu.
Vode nema
Policajce smo pitali da im iz zgrade donesu bocu vode. Policajac se vratio praznih ruku i rekao: Crveni križ nema više vode. Nije to slika koja ima ukazati na bezosjećajnost policije. U pitanju je situacija koja ukazuje na manjak organizacije. Nadležne službe, koliko smo vidjeli, nastoje se nositi s prvim valom izbjeglica. To im uglavnom polazi za rukom, ali postoje slučajevi gdje je neorganiziranost očigledna. Obitelj Khalil kasnije smo sreli kako natovarena ruksacima i plastičnim vrećicama hoda niz Sarajevsku cestu, koja od Dugava, gdje se nalazi Porin – centar za izbjeglice, vodi prema Autobusnom kolodvoru. I njihov je cilj slovenska granica.
– Prešli smo dug put. Ostalo nam je još malo. Molite za nas da pređemo granicu, rekao nam je Husein Khalil, otac dvomjesečnog djeteta, kojeg baka, Huseinova majka, cijelim putem nosi na rukama. Pred Porinom smo vidjeli i grupu mladića, koji proučavaju zemljopisnu kartu Hrvatske. U pitanju su uglavnom bili mlađi punoljetnici.
Kasno poslijepodne u Porin je autobusom dovezena još jedna grupa izbjeglica. Policajac koji je sjedio na prednjem sjedištu autobusa nosio je zaštitnu masku preko lica. Pred centrom Porin raspoređena je interventna policija pod punom opremom.
Svi iscrpljeni
Sirijci koji iz Porina kreću na put, uglavnom do Bregane, najčešće se raspituju za informacije o autobusima koji bi ih tamo prevezli. Službena tijela takve informacije ne smiju im davati. Međutim, nevladine organizacije pružile su tijekom dana i takvu pomoć.
– Na televiziji vidimo da se svugdje govori i piše da su izbjeglice dobrodošle, a pred koju god granicu dođemo – zatvorena je, rekao nam je Muhamed iz Homsa. Na put je krenuo jer je Homs postao »tvornica bombi«. Mogao sam, rekao je, umrijeti tamo, ali radije ću umrijeti na putu. U izbjegličkim kolonama nalazi se i dosta djece, kao i starijih ljudi. Putnici su prilično iscrpljeni. U dva navrata stizala su kola hitne pomoći. Grupe ljudi, od desetak do dvadeset u svakoj, do predvečerja, odnosno do zaključenja ovog teksta, mogle su se vidjeti uz cestu koja vodi prema autobusnom kolodvoru. Hrvatske je Sirijcima samo prolazna postaja.
