Tri godine nakon izbora koji su ih doveli na vlast Kukuriku koalicija je gotovo u potpunosti ispunila očekivanja. Točnije, sva četiri očekivanja. Koja su, na ovom istom mjestu, navedena u vrijeme izborne šutnje, 3. prosinca 2011. godine. A radilo se o tome da bi Hrvatice i Hrvati konačno trebali dobiti – državu. Odnosno, uređeni(ji) mehanizam obnašanja vlasti, tehnokratsku personifikaciju mahanja zastavom. Radi se o četiri konkretne stvari koje su trebale značajno normalizirati i racionalizirati funkcioniranje državnog aparata: sređivanje popisa birača, sistematizacija državne imovine, operacionalizacija OIB-a kao identifikacijskog broja koji bi trebao pomoći pri ocjeni socijalnog i financijskog statusa građana, te uspostava Centralnog obračuna plaća i jedinstvenog računa financiranja države.

  Iako je u svakom od ovih ciljeva još ostalo detalja koje valja zagladiti, neupitno je da su svugdje ostvareni golemi pomaci i da se uz svaki od njih može staviti makar plusić. U društvu su, međutim, očekivanja od (tada) nove vlasti bila znatno golemija, a ova, treća godina mandata je za Zorana Milanovića i ekipu bila godina iz ružnog sna, svakako najgora od tri provedene na vlasti.

 

 Stalni pad BDP-a – za izborni plakat

Unatoč prognozama svih relevantnih europskih i svjetskih institucija iz jeseni 2013. godine, ova godina nije označila izlazak Hrvatske iz recesije. Pa Banski dvori već vjerojatno osjećaju i fizički pritisak svakog kvartala u minusu (ukupno ih je 12 zaredom, od kojih jedan nisu ni bili na vlasti, a sigurno sa svojom politikom nisu mogli presudno utjecati ni na barem prva dva u 2012. godini, no niti itko tko posebno ističe, niti je ikog briga). Podatke o BDP-u u četiri puna kvartala koja su im preostala na vlasti tako će dočekivati grizući nokte, jer izići na izbore sa neprestanim padom gospodarske aktivnosti zvuči kao savršeni izborni plakat. Za opoziciju.

  Dakle, umjesto očekivanog rasta, Hrvatska je ostala tavoriti u minusu (0,5-0,8 posto). Posljedica je to, svakako, novih prorecesijskih kolebanja u EU, nevjerojatno upornoj u svojoj promašenoj ekonomskoj politici, ali očito i domaćih »specijaliteta«. Jer dok je Hrvatska po stopi promjene BDP-a u prošle dvije godine rasla na ljestvici 28 EU zemalja (što gotovo nitko nije ni htio/uspio zamijetiti), ove godine je tresnula skoro na dno – samo Cipru ide lošije.

 Traži li se »queenmaker«?

Treća godina vladavine Kukuriku koalicije pritom je obilježena i najgorim unutarstranačkim obračunom u povijesti SDP-a. Riječ je, naravno, o okršaju premijera s njegovim dotad najboljim ministrom, Slavkom Linićem. Priča je završila s izbacivanjem potonjeg iz Vlade, njegovom pressicom »u kost« Zoranu Milanoviću i potom Linićevim tijesnim pedaliranjem iz SDP-a. Podjela koja je tad nastala u stranci, a rezultat glasanja na Glavnom odboru je bio 50:47 do danas nije ni izbliza zaglađena. Rezultat svega je bio i ponižavajući poraz Kukuriku koalicije na Europskim izborima od HDZ-a, koji je time mogao nastaviti svoju priču o nizu pobjeda koji će neminovno završiti povratkom te stranke na vlast.

  I anketni rejting (podaci iz redovnog istraživanja Crodemoskop) SDP-a je pretrpio znatnu štetu. Dok je u u posljednjem mjesecu 2013. godine on bio na 24.3 posto, u jednom trenutku (srpanj) je pao na 19.1, da bi se smirivanjem tla na Ibleru stabilizirao na nešto iznad 21 posto. Ocjena rada Vlade je s 2,17 (studeni 2013.-e) pala na 2,0 (studeni 2014.). U isto vrijeme, rejting HDZ-a je rastao, sad je blizu 26 posto i stranka za koju je izgledalo da se dugo neće oporaviti nakon poraza prije tri godine, sad već stvara ozbiljnu razliku.

 Leteće zamjene

Opći plusevi i minusi Milanovićeve Vlade su manje-više isti kao i lani. Liberalizacija društva, škripava ekonomija (doduše, ove godine prvi put i s nekim sitnim, ohrabrujućim plusevima, kakvih dosad nije bilo), suspektno upravljanje javnim poduzećima i ozbiljno uspostavljanje reda u društvu – što u financijama, što u akcijama istražnih organa pravne države.

  Potonji su, pritom, dosta nanijeli štete i samom SDP-u (slučajevi Sabo i Lovrić Merzel), no barem nitko ne bi trebao sada, makar ne bez crvenila u licu, DORH optuživati za političku instrumentalizaciju kad istražuje Milana Bandića ili Božidara Kalmetu.

  Ministarske rošade, ukupno tri komada, koje je povukao Milanović, pokazuju se kao promašaji, osim one jedine koja je bila iznuđena. Nakon Linića, naime, na mjesto ministra financija postavljen je dotad njegov bliski suradnik, Boris Lalovac, koji zasad uživa solidnu potporu i javnosti i Milanovića, a nisu ga još zamrzili ni poslodavci. Za druge dvije »leteće zamjene«, Mornar za Jovanovića i Varga umjesto Ostojića, teško se zasad može naći previše lijepih riječi. Prvi djeluje potpuno izgubljeno na političkoj funkciji, kakva je ona ministarska, a oko drugog se već namnožila solidna količina sumnjivih priča i »aferica«. No, ovom dvojcu za ostavljanje konačnog dojma ipak treba dati još malo vremena.

  S druge strane barikade, HDZ je povećao koaliciju na devet (9) članova. Koliko god brojka djelovala impresivno i koliko god za habitus koalicije bilo dobro da joj se priklonio centristički ultraliberalni HSLS, uvođenje Hrvatske čiste stranke prava na mala vrata mogao bi biti kobni promašaj. Jer, teško da se za razočarane birače ljevice može naći boljeg poticaja za izlazak na izbore od onog kad na drugoj strani imaju stranku koja slavi 10. travnja, a Jasenovac smatra povijesnom laži.

  Uglavnom, okvir političke utakmice u izbornoj godini odredit će se događajem koji će se (vjerojatno) rasplesti 11. siječnja. Tog dana trebao bi se održati drugi krug predsjedničkih izbora, a ona politička opcija čiji kandidat ili kandidatkinja odnese pobjedu dobit će najjači mogući vjetar u leđa.

  Neobično, ali tako će ogroman utjecaj na to tko će voditi Vladu do (skoro) kraja desetljeća imati događaji na potpuno drugim razinama vlasti: rezultati na izborima za predsjednika Republike i učinak ekonomskih poteza s vrha najjačih zemalja članica Europske unije.