Bome ste se nagledali novinara od potresa na ovamo – velimo Ivančici Kudlek, dok se hrabro spremamo sjesti u frizerski stolac.

– Bome i jesam. I da mi je netko prije rekao da ću toliko biti u medijima, ne bih mu vjerovala. Znam se nekada i našaliti, pa velim da sam samo uzela kunu za svaku objavljenu sliku mog srušenog frizerskog salona u centru, gdje bi mi bio kraj – smije se Ivančica.

– Nadam se samo da se to što niste uzimali kunu neće osjetiti na mojoj frizuri. Jer, šišali niste, bar ne od potresa na ovamo, novinara nijednog – šalimo se i mi.

Razoran potres što je pogodio Petrinju nema ni tri mjeseca, kriv je za ovo povijesno šišanje. Povijesno iz barem dva razloga; em je prvo šišanje višepotpisanog ikada u Petrinji, em je baš njegova povelika glava ona prva s kojim se u novom prostoru pozabavila Ivančica Kudlek i to ravno 80 dana nakon što je potres srušio njen frizerski salon za žene i muškarce »Capriccia« u strogom centru Petrinje, u Ulici Franje Tuđmana 2.

Velika glava za novi i veliki početak u čemu drugom nego kontejneru, ali skrojenom taman tako da u njemu bude ugodno kao u salonu. No, pođimo mi redom…

Novi početak

Ne griješi Ivančica Kudlek ni malo kad kaže da joj je slika srušenog salona obišla svijet. Kako i ne bi kad je tu kraj centralnog gradskog parka potres udario najjače, kad je salon tik uz onu kuću koja se urušila na automobil s ocem i sinom, kad se tu samo koji metar dalje događala ona tiskovna konferencija gradonačelnika Petrinje taman da televizijske postaje izravno prenose kako trese.

Koji dan kasnije posao nas je i opet doveo u Petrinju, a pred salonom su bili stolci za šišanje i bijeli ormarići. Ivančica Kudlek spašavala je što se spasiti da. Od tada puti su nam se križali često, bilo da se priča o obnovi, bilo da se traži pomoć za petrinjske obrtnike, bilo da se govori o budućnosti adrenalinskog parka u Nebojanu koji je njena obitelj taman upogonila da bi potres doveo sve u pitanje.

I tu negdje za tih susreta palo je obećanje, ponuda koja se ne odbija.

– Jesam li obećala šišanje ili nisam!? Rekla sam vam, kad krenemo opet raditi, vi ćete biti u stolcu – »autoritativno« će Ivančica.

I evo nas! 80 dana nakon potresa, Ivančica Kudlek opet šiša, u salonu za žene i muškarce, samo na drugoj lokaciji. Nije više Ulica Franje Tuđmana, već je Gupčeva, i nije više salon u prizemlju kuće, već je salon u kontejneru! Ali, ne u onom kontejnerskom naselju na Sajmištu gdje stanara ima, ali obrtnika još nema i tko zna kad će.

Foto Davor Kovačević

– Očekivali smo kontejnersko naselje, ali sve je išlo sporo i nikako. Još puno mojih kolegica, prijatelja, poduzetnika čeka na to naselje, pa smo mi odlučili ići sami – veli nam Ivančica.

Prvo je trebalo naći prostor, pa su kupili parcelu na kojoj je onda trebalo rušiti od potresa ionako dobrano srušenu kuću. Tu su, kaže, priskočili u pomoć prijatelji iz Gospića. Nakon toga je trebalo naći onog tko je u stanju napraviti odgovarajuću mobilnu kućicu.

– Ovo nije klasični kontejner, već je zbog potreba posla rađen po mjeri. Mi moramo imati sanitarni čvor, dosta utičnica, odvod… – pojašnjava Ivančica Kudlek.

U konačnici na prostor u Gupčevoj »parkirano« je 30 kvadrata prostora u koji je stao sav salon.

– Zapravo, salon u centru je imao kvadrat manje – smije se Ivančica.

Foto D. Kovačević

Otvorenje na Josipovo

U ovom salonu sve miriše na novo, makar je nešto »starih« stvari iz porušena salona i spašeno. Nešto inventara je i dobila Ivančica od dobrih ljudi, zagrebačkih obrtnika, frizera iz BiH…

– Ne bih htjela nabrajati jer se bojim da ću koga preskočiti. Puno je ljudi u ovu priču uključeno – kaže Ivančica.

Svejedno čim brži povratak poslu ima itekako svoju cijenu. Gradilište, odnosno teren s ruševnom kućom, je valjalo platiti 15.000 eura, a pokretnu kućicu 150.000 kuna. Grad je pomogao s 80.000 kuna. Za ostalo trebat će se za života ošišati glava i glava. Pitamo Ivančicu je li bila dilema treba li ovako i ovim putem gaziti, ili joj je sve, od potresa na ovamo, bilo kristalno jasno?

– Kad se sve ovo dogodilo, u jednom trenu mi je došlo da odustanem od svega. Razmišljala sam samo kako ću sve napustiti i otići. Onda kreće »klasika«, razmišljaš kako si ostao u trenu bez svega, salona, kuće, posla. A onda sam se okrenula oko sebe i vidjela da su tu djeca koja su također završila frizersku struku. Nisam bila u pitanju samo ja, već sva moja djeca i moje djelatnice. Dvadeset dana nakon potresa rekla sam sebi; izdržala si i gore, sve si u životu prošla, uhvati se u koštac s problemom i idemo naprijed – priznaje Ivančica Kudlek.

Osamdeset dana nakon potresa, na Josipovo, počela je ispočetka i zbog svojih kćeri Valentine Milošić i Marije Bjelac, i zbog svoje djelatnice Gordane Petrlić koje su taj prvi dan novog početka došle u salon s osmijehom na licu zato što će konačno opet raditi. Jer, kako to lijepo veli Marija: »Nismo mi navikle ne raditi.«

– Već su stare mušterije zvale, ali puno je prijatelja koji bi došli na dan otvorenja, pa ćemo s narudžbama krenuti od ponedjeljka. Danas ne radimo – kazuje Ivančica.
– A bome, radite – prijeti se sedma sila.

No, prije nego smo zasjeli u stolac, zgodno se učinilo pitati koja koju šiša, kad su sve tri frizerke.

– Šiša ‘ko koga stigne – skoro će pa uglas tri frizerke iz jedne obitelji.

– Pod čiju kosilicu uletim, uletim – priznaje Ivančica.

Mrvu se to novinaru-modelu učinilo i previše nonšalantno, ma ga je »smirio« odgovor na pitanje tko je tu kome dao gen za frizerom biti.

– U nekadašnje vrijeme, kad nije bilo ni brica ni ništa, moj šukundjed je šišao ljude po selu – kaže Ivančica.

– Znači, vama je to zbilja dano – velimo.

– Dano. Ali, znate što, nekada je onaj tko šiša i zube vadio – na to će Ivančica.

Foto D. Kovačević

– E, to vam ne dam – preplašeno će novinar.

– E, ne bih ja to ni pokušala. Ali, istina, valjda su neki geni za sve krivi – smije se Ivančica.

Frizerska tajna

Dok se mašinica pali, razgovaramo o Petrinji koja je uvijek imala jako obrtništvo. Prije potresa je tu radilo jedno 18, 19 frizerskih salona. I da sve bude totalno nehrvatski, radili su svi u slozi, družili se i razmjenjivali iskustva, išli na tim bildinge. Priča razbija i onu vjekovnu dilemu u novinara vole li frizeri kad se s njima za šišanja divani ili im brbljiv svijet ide na živce.

– Mušterije i ja stalno pričamo taman da vrijeme brzo pođe. Nekada se i našalimo. Osoba sam koja voli pričati, pričati i smijati se. Najgori su mi oni što šute. Za ove što pričaju barem znaš što misle – kazuje Ivančica.

A kad se priča, svašta se i dozna. Frizeri su, reći će ona, i psiholozi, doktori, ispovjednici. Ali, sve što se izrekne u salonu, u salonu i ostaje.
– Od pravih frizera nećete saznati ništa o onom koji se šišao prije vas – naglašava Ivančica.

To se zove »frizerska tajna«. I to se poštuje, pa i onda kad je politika tema. A nije često tema, jer je Ivančica pobornica one Meštrove iz »Velog mista« koja kaže: »Neću politiku u svoju butigu!«

– Nešto malo se i o politici kaže, onako u rukavicama, ali i to malo ostane među nama – tvrdi Ivančica.

Voli Ivančica zato vesele teme. Život je, kaže, ionako često preozbiljna stvar da ne bi čovjek želio veselo. I anegdota se skupilo, samo žali Ivančica što ih od početka nije zapisivala. I želja je bilo svakojakih u mušterija.

– Ljudi misle da smo čarobnjaci. Takvima kažem da čarobnog štapića nemamo – veli Ivančica.

Inače, što se želja tiče, Petrinjci, kaže, nisu drugačiji od drugih. A što se trendova tiče, vremena su takva da je u trendu sve i svašta.

– I kad netko kaže: »Gle kako je ošišan/a«, samo mu kažite da je to moderno. To sve pokriva – smiješka se Ivančica.

Dok mašinica i dalje brsti ono malo kose na glavi novinarskoj, biva jasno kako se u salonu, dok Ivančica striže, u tren zaboravi da ste zapravo u kontejneru. Ugodno je, toplo, domaćinski. A opet, do kada će kontejner biti salon!?

– Nemojte me pitati ono što vam ne znam reći. Pitanje je hoćemo li odavde uopće i otići. Obnove ne gine pet do deset godina. Možda i ne odemo odavde kad se naviknemo i mušterije i mi. Ne znam, ne znam što će biti – iskreno će Ivančica.

Ulica ljepote

Ulica Matije Gupca. Ivančica Kudlek vratila se u ulicu u kojoj je živjela, dva kućna broja »daleko« od kuće u kojoj se rodila.

– A tu sam, u ovoj ulici, otvorila i svoj prvi salon, 10. lipnja 1996. godine. Baš smo nešto zbrajali nekidan, pa izračunali da je ovo šesti put da otvaram salon – kazuje Ivančica.

– Pa vi ste poput mačke što devet života ima! Nije da vam želim još tri selidbe, ali i ovih šest je puno – velimo.

Ivančica Kudlek se na to smije, svemu unatoč, pa i brojnim »počecima«. Netko drugi možda bi i odustao. Ona tu namjeru nema.

– Gospodine moj, hoće li to biti u redu – pita Ivančica, dok vuče zadnji potez po ošišanoj glavi.

– Bit će to divota – odgovora mušterija.

– Evo ga! Hvala vam lijepa na ukazanom povjerenju – zaključuje šišanje Ivančica.

Nekako nam drago da smo bili prvi, a čini se drago je i njoj što smo svratili. Oživjeli salon Capriccia daje nadu da budućnosti ima.

– Petrinja ima budućnost samo ako ljudi iz nje ne odu, i ako nam vrh države odluči pomoći, ali, na žalost, nisu to radili zadnjih 30 godina. Od rata na ovamo naš kraj je zaboravljen i ako država ne promijeni politiku, ja tu budućnosti i ne vidim – ne dvoji Ivančica Kudlek.

– Kad već spomenuste državni vrh, sve se nešto mislim pa što bi falilo premijeru i predsjedniku da navrate u Petrinju da se ošišaju – kazujemo.

– Ja bih rado ošišala i Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića – k’o iz topa će Ivančica.

– Jesu li im frizure čemu? – pitamo.

– Rekla bih da su uvijek »utegnuti«, da su pažljivi oko toga, nikad neošišani. Imaju oni dobre frizere – ocjenjuje Ivančica.

– Znači, ako išta u nas s tom politikom valja, valjaju frizure u čelnika – velimo.

– Imaju dobre frizure – kaže Ivančica.

– Dobro su ošišani.

– Tako ispada – sad se već smijulje i frizerka i mušterija.

Tako to bi usred kontejnera-frizerskog salona u Gupčevoj ulici. Inače, kuća do niz ulicu ima kozmetičarku, a dvije kuće uz ulicu je još jedan »udomljen« frizerski salon. Lijepo vele Ivančica i kćeri joj, ako su u centru imali salon na trgu kulture, sve se čini da će u ovom novom petrinjskom centru biti dio ulice ljepote!