Europski plan oporavka za razdoblje 2021. – 2027. godine u ovom trenutku ima projiciran proračun na razini 1.824,3 milijarde eura. Od spomenutog iznosa 1.074,3 milijarde odnosi se na sedmogodišnji (2021. – 2027.) financijski proračun Europske unije, dok je 750 milijardi eura namijenjeno Instrumentu za oporavak, tzv. Fondu EU-a sljedeće generacije, koji u naravi predstavlja paket za oporavak gospodarstava od posljedica pandemije uzrokovane COVID-19.

Od navedenih iznosa Hrvatskoj će u sljedećih sedam godina na raspolaganju biti dvostruko više sredstava u odnosu na proračunsko razdoblje 2014. – 2010., sveukupno najmanje 22 milijarde eura, od čega na proračun Europske unije (VFO) otpada 12,7 milijardi eura, dok iz Fonda EU-a sljedeće generacije Hrvatska može računati na 9,4 milijarde eura, s time da se veći dio tog iznosa odnosi na bespovratna sredstva (tzv. grant), dok će u odnosu na preostali dio sredstava Hrvatska moći koristiti povoljne kreditne linije. Pritom valja napomenuti da su kriteriji za korištenje Instrumenta za oporavak manje restriktivni, ali su zato rokovi za njihovo korištenje vrlo kratki, s obzirom na to da će 70 posto sredstava Fonda trebati ugovoriti najkasnije do konca 2022. godine, a preostalih 30 posto najkasnije do kraja 2023. godine.

Važne pouke

Spomenuti proračunski paketi velika su prilika za oporavak hrvatskog gospodarstva, ali isključivo ako izvučemo pouke iz prethodnog proračunskog razdoblja (2014. – 2020) u kojem smo otežano povlačili sredstva iz EU fondova. Naime, dosadašnja iskustva po tom pitanju nisu bila najbolja uzmemo li u obzir da je, primjerice, promatrano dinamički, koncem 2016. za projekte u Hrvatskoj bilo isplaćeno svega 0,4 posto od iznosa koji nam je bio na raspolaganju (prosjek EU-a bio je četiri puta veći), da bi se tek u posljednje tri godine po tom pitanju dogodio veliki iskorak, s obzirom na to da je krajem 2018. bilo ugovoreno 57,54 posto a isplaćeno 21,54 posto, odnosno 1,98 milijarde od sveukupno dostupnih 10,7 milijardi eura. Recentni službeni podaci pak pokazuju da je do sada ugovoreno 95 posto, a isplaćeno nešto manje od 40 posto (do 2023. godine je krajnji rok za isplatu) od iznosa koji nam je bio na raspolaganju iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova.

Spomenuta iskustva sugeriraju nesporni zaključak da temeljni preduvjet za efikasno korištenje europskih fondova predstavlja reforma javne uprave. Dosad se je pokazalo, primjerice, ne samo da prema Europskoj uniji nisu komunicirane kvalitetne sektorske politike, već i da prilikom programiranja nisu uzimani u obzir rokovi za pripremu projekata niti realne procjene trajanja postupaka javne nabave, a zaposlenici javnog sektora, ispostavilo se je, nisu bili dovoljno osposobljeni za pripremu i provedbu EU projekata. Konkretnije, »štekalo« je i kod pripreme i provedbe natječaja, a zakazao je i sustav upravljanja i kontrole fondovima EU-a.

Na operativnoj razini, u odnosu na korištenje Instrumenta za oporavak preduvjet je izrada Nacionalnog programa oporavka i reformi, koji će biti vezan za uvjete iz Europskog semestra, odnosno preporuka koje su iz Europske komisije išle prema svakoj članici EU-a, dok će osnova za korištenje sredstava iz sedmogodišnjeg proračuna EU-a biti Nacionalna razvojna strategija koja će obuhvatiti period do 2030. godine.

Prilika za turizam

Instrument za oporavak i »redovna« sredstva iz proračuna EU-a u razdoblju 2021. – 2027. velika su prilika i za razvoj turističkog sektora za koji, kad je u pitanju dosadašnje korištenje fondova EU-a, isto tako vrijede prethodno navedeni zaključci. Što više, valja napomenuti da je turizam u tom segmentu, s obzirom na to da ne egzistira poseban EU fond za razvoj turizma, funkcionirajući po takozvanom principu »rasutog tereta« djelovao u još nepovoljnijim okolnostima. Imajući u vidu da je u proračunskom razdoblju 2014. -2020. Hrvatskoj na raspolaganju kumulativno bilo na dispoziciji oko 10,7 milijardi eura, slijedeći iskustva zemalja članica EU-a koje su za turizam godišnje prosječno aplicirale 5 do10 posto iznosa koji je EU u kumulativu pojedinoj zemlji članici stavio na dispoziciju, procjenjivalo se je da hrvatski turizam iz Europskog socijalnog fonda (ESF), Europskog fonda za regionalni razvoj (ERDF), Kohezijskog fonda (CF) Europskog fonda za ruralni razvoj (EAFRD), Programa EU namijenjenog povećanju konkurentnosti malih i srednjih tvrtki na godišnjoj razini mogao povlačiti oko 160 milijuna eura.

Međutim, kada je turizam u pitanju, pored već spomenutog nesnalaženja izostala je koordinacija resornih ministarstava kao i jači utjecaj resornog ministarstva turizma. Metaforu nesnalaženja, kada je turizam u pitanju dalo se je iščitati već 2014. godine kada je Ministarstvo poljoprivrede, »pretrčavši« usput i preko Strategije razvoja hrvatskog turizma, ali i službenog stava Ministarstva turizma koje je tada ustvrdilo da takva odredba ne prati razvojnu logiku, Europskoj komisiji dostavilo Program ruralnog razvoja Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020., u kojem je u poglavlju u kojem se govori o ulaganju u razvoj nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnim područjima propisalo da korisnici EAFRD fonda mogu biti samo postojeća i nova obiteljska gospodarstva (OPG-ovi), odnosno samo tvrtke i obrti koji su već započeli s ulaganjima u ruralni turizam, te na taj način praktički eutaniziralo razvoj turizma na ruralnim područjima. Za razliku od toga, u proračunskom razdoblju 2013. – 2017. kojem se je za istu namjenu apliciralo na pretpristupne Fondove EU-a, u konkretnom slučaju prema mjeri 302-Diversifikacija i razvoj ruralnih gospodarskih aktivnosti, na raspisane natječaje je bilo prijavljeno više od 300 projekata od kojih je značajan dio zaživio u ruralnim područjima Like, Gorskog kotara, Istre i zaleđa Dalmacije.

Ozbiljni izazovi

Nema nikakve dvojbe da se pred Ministarstvom turizma koje nakon Domovinskog rata i NATO napada na Srbiju po treći put djeluje van »zone komfora« nalaze ozbiljni izazovi ponajprije u odnosu na Instrument za oporavak gdje je u obavezi kroz sudjelovanje u izradi Nacionalnog programa oporavka i reformi definirati i iskomunicirati kvalitetna rješenja u području turizma, ponajprije u dijelu koji se tiče osiguranja likvidnosti za mala i srednja poduzeća potom i u dijelu koji se tiče jačanja tržišta rada. Kada je u pitanju korištenje proračunskih sredstava EU-a u razdoblju 2021. -2027. ministarstvo je u obavezi kroz Nacionalnu razvojnu strategiju i Strategiju razvoja hrvatskog turizma pozicionirati sektor tako da daljnji razvoj istog temelji na konvergentnim vrijednostima – na prvome mjestu kvaliteti, odnosno implementaciji proizvoda više dodane vrijednosti koji bi u konačnici trebao dokinuti atavistički matricu »sunca i mora«. Isto tako, odgovornost, na prvome mjestu prema prostoru i okolišu, sama se nameće kao značajna karijatida nove turističke Strategije.

U novoj se Strategiji naročito mora inzistirati na kriterijima održivog razvoja turizma koji udovoljava potrebama i željama turističke potražnje, ali i domicilnog stanovništva te uz sve to zadovoljava ekonomske, socijalne i estetske zahtjeve društva uz istodobno očuvanje kulturnog integriteta i ekoloških procesa, čuvajući u isto vrijeme resurse budućeg razvitka.

I ne na kraju, razvojni dokument Ministarstva turizma morat će dati odgovore i po pitanju stvaranja digitalnih rješenja fokusiranih na želje i potrebe turističke potražnje, kao i onih rješenja kojima će se osigurati aktivna podrška digitalnoj transformaciji procesa i organizacijskih struktura svih dionika u turističkom sektoru, što će u budućnosti postati jedan od preduvjeta za održivost i konkurentnost na sve zahtjevnijem turističkom tržištu.