Otvoreno pismo

Inicijativa odgajatelja Sidro: U vrtićima nema tko raditi, a sustavnog plana nema

Ingrid Šestan Kučić

snimio Vedran KARUZA

snimio Vedran KARUZA

Velik broj odgojitelja i drugog osoblja u vrtićima je Covid pozitivan. Epidemiološke mjere propisane još u svibnju 2020., većim dijelom neprovedive su, upozoravaju u inicijativi



Odgajatelji okupljeni u inicijativu Sidro  Ministarstvu znanosti i obrazovanja, nacionalnom Stožeru, Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo uputili su otvoreno pismo u kojem upozoravaju na uvjete rada za vrijeme pandemije te traže hitan sastanak ministrom, epidemiolozima iz nacionalnog i županijskih stožera te predstavnicima pedijatara.


– Sve veći broj vrtića se zatvara, djelomično ili čak u potpunosti. Ipak, nema sustavnog plana što činiti, a informacije o tome se na razini države, resornog ministarstva i stožera – ne iznose. Nema tko raditi.


Velik broj odgojitelja i drugog osoblja u vrtićima je Covid pozitivan. Epidemiološke mjere propisane još u svibnju 2020., većim dijelom neprovedive su, o tome smo u inicijativi odgojitelja SIDRO puno pisali i ukazivali.




Ministarstvo je te mjere stavilo na papir i time je njihova odgovornost završena. Mi mislimo da njihova odgovornost tu tek počinje. Slušamo ministra koji kaže da se ne može inzistirati na provedbi rada licem u lice u školama jer to ugrožava opću situaciju.


U vrtićima po 10 sati dnevno, u malim sobama, borave članovi 20, 25, ili 35 i više različitih obitelji, u bliskom kontaktu, licem u lice, jer je drugačije nemoguće. Na tu situaciju odgovorni šute i prave se da ona ne postoji.


Zaposleni u vrtićima nisu prioritet ni po čemu, pa ni pri cijepljenju, odgojitelji doista padaju s nogu, na izmaku snaga, ali o vrtićima ni riječi. Predškolska djeca se ne testiraju, nakon dva tri dana povišene temperature vraćaju se u vrtiće s praznim ispričnicama pedijatara koji ih nisu ni vidjeli.


Njihova školska braća i sestre testiraju se, propisuje im se samoizolacija, cijeli razredi ostaju kod kuće, dok predškolska djeca nerijetko i za to vrijeme nemaju ograničenja u pohađanju vrtića. Zašto se dijete od 10 godina mora testirati, a ono od 7 godina to ne mora?


Zašto je pandemija opasna za škole, a za vrtiće nije? Zašto su djeca “superširitelji zaraze”, ali samo ona nakon sedme godine života, upozoravaju odgajatelji.


Dodajući da razumiju razlike između ustroja predškolskog i školskog obrazovanja, jer škole osnivaju županije, financira država, dok vrtiće osnivaju i financiraju jedinice lokalne samouprave, gradovi i općine, napominju da niti jedan vrtić ne može biti otvoren ako Ministarstvo znanosti i obrazovanja to nije odobrilo.


Također programi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja ne mogu se provoditi ako ih Ministarstvo nije verificiralo, pripravnik ne postaje odgojiteljem ako nije prema uputi Ministarstva položio stručni ispit, stručni ispit se ne može položiti ako Ministarstvo nije odredio stručno povjerenstvo koje taj ispit provodi, a jedino tijelo koje nadzire rad vrtića, je prosvjetna inspekcija Ministarstva znanosti i obrazovanja, ona ista koja nadzire i rad škola.


– Zašto onda ministarstvo, ministar i svi odgovorni, zabijaju glave u pijesak i prave se da vrtići ne postoje?! Ogorčeni višestrukim zapostavljanjem od strane resornog ministarstva, odgojitelji se pitaju je li rani i predškolski odgoj i obrazovanje u Republici Hrvatskoj, ta prva stepenica institucionalnog odgoja i obrazovanja, toliko nevažna društvu?


Jesu li naša djeca zaslužila ovakvo zanemarivanje, sve dok ne krenu u školu?


Jesu li naše godine studiranja, cjeloživotnog učenja i velika odgovornost koju svakodnevno preuzimamo na sebe, tako neznatni i nebitni onima koji sjede u uredima Ministarstva znanosti i obrazovanja?


I ne samo njima, već i Vladi Republike Hrvatske, Nacionalnom stožeru i svima koji su plaćeni da se bore protiv epidemije Covid-19.


Ako ne znate kako ovo popraviti, savjetujte se sa zemljama koje rani i predškolski odgoj cijene i brinu o njemu. Ako ne znate kako riješiti problem, pitajte one koji svaki dan borave u vrtićima, strahuju za zdravlje djece za koju su odgovorni, zdravlje njihovih obitelji, zdravlje svojih obitelji i na koncu, za svoje zdravlje, poručuju odgajatelji.


Zaključujući da će biti uporni u nastojanjima da dobiju odgovore i objašnjenja napominju da je zanemarivanje djece predškolske dobi, njihovih roditelja i obitelji te odgojitelja u vrtićima, prešlo sve granice toleriranja.