U Sisku, uz obalu Kupe, Mali Kaptol. Jedna je to od najstarijih zgrada u gradu i najljepših, građena negdje oko 1880. godine. U njoj inače stoluje Turistička zajednica Grada Siska. Pred njom jučer vatrogasci iz Jastrebarskog. Dio ispred zgrade, a dio u košari dizalice gore visoko. Valja skinuti veliki dimnjak koji je dobrano oštetio krov. Još nije otkucalo ni devet sati prvog dana ove 2021. godine. Lijep je zimski dan taman takav da lako čovjek može zamisliti kako je sve to izgledalo i lijepo i dobro prije strašnog potresa. Ovako, s jedne strane rijeka, brodovi, sunčano zimsko jutro, a s druge porušeno i oštećeno i radovi najnužniji da se još kakvo zlo ne dogodi.

Akciju prati i Sanja Kalčić, zaposlenica TZ-a.

Došla je spasiti kompjutorski softer. No, valja pričekati da se ukloni dimnjak. Kad je grunulo, bila je unutra.

– Mi smo svi pod šokom. Ovo je strašno, veli nam.

Priča nam kako su najviše stradale okolne ulice, Prva, Druga i Treća ulica u kojima su kuće iz 19. stoljeća, žitna skladišta. Pokazuje nam i jazz klub s druge strane zgrade što ga je vodio nedavno preminuli Damir Kukuruzović. Korona i potres. Potres koji Siščane još trese. Zapravo, kazuje Kalčić, na one od dva, tri stupnja se i ne obazireš više. Zovemo i direktoricu TZ-a Mirjanu Lahovsky Žličarić. U glasu joj se čuje potresenost. Kako i ne bi bila kad se za potresa našla u uredu praktički pod srušenim krovom. Bilo je to, kaže, užas. Taman kad se činilo da sve u Sisku i okolici ide nabolje, dogodilo se što se dogodilo.

Stradala i bolnica

No, iako je jedva glavu sačuvala, iako je šok velik, direktorica TZ-a zahvaljuje nama na dolasku, interesu, željama za brzim oporavkom.

– Vidi čovjek da nije sam i bude lakše. Puno je onih koji su ostali bez svega. Njima treba pomoći, reče nam Lahovsky Žličarić.

Dok momci iz Jastrebarskog pedantno skidaju dimnjak s krova, stiže kava! Nosi je Mirko Malešević iz svog obližnjeg kafića, pizzerije. Kamere HRT-a ga mole izjavu. Dok govori, on plače. Pitamo ga što ga je rasplakalo.

– Ovo sve. Vi, ljudi koji pomažu, svi koji ste došli, priznaje Malešević.
Bio je tu kad je grunulo, pohitao je pomoći prijatelju kojem je cigla pala na glavu, krenuo raščišćavati cestu.

U tom stanju šoka nije ni znao da su ga snimili i da je u spotu HRT-a što ide uz pjesmu Doris Dragović povodom akcije »Uz nas niste sami«. Rekla mu djeca. Troje ih ima. Pa mu se ona od sedam godina zavukla nakon potresa pod ruku i trese se od straha. A trese se, kaže, i on koji je mora utješiti. Zato je krenuo kuhati kave, peći će i pizze, ime dogovoren i odlazak na sanaciju jednog krovišta, sve što se može.

– A možemo sve kad smo skupa svi, veli.

Mirko nosi kavu, a vatrogasci donijeli kolače, kako je i red na prvi dan Nove godine. Taman da primopredaja pronađenog softera izgleda skoro pa svečano.
Vozimo se dalje preko mosta, a i njega dijelom fali. Put vodi k sisačkoj Općoj bolnici »Ivo Pedišić«.

Taman da naletimo na ravnatelja Tomislava Dujmenovića. Pitamo ga kakva je situacija, jer stradala je bolnica.

– Na neki način sagledavamo situaciju. Stanje se u svakom slučaju smirilo, makar je i dalje teško. Hitne ambulante rade sve na ginekologiji, dio internističkih i infektoloških bolesnika smještamo u šatore. Statičari još uvijek obilaze bolnicu i onda ćemo znati što možemo osposobiti, na koji način možemo dalje nastaviti s radom, kazuje Dujmenović.

Rodio se David

Ozlijeđeni sa šireg područja dolaze tu, prima bolnica sva hitna stanja, što mogu sami zbrinuti, što ne mogu, šalju u zagrebačke bolnice. Ima, kaže ravnatelj, dovoljno i liječnika i sestara, ali nema dovoljno prostora. Najlakše bi, kaže, bilo da se izvođači radova središnjeg paviljona požure, završe ga pa da svi problemi vezani za prostor budu riješeni.

Foto Davor Kovačević

Potres se po zlu dotaknuo mnogih zgrada. Stradala je i Glazbena škola »Fran Lhotka«. Popadale gromade doslovno su spljoštile automobile parkirane pred njom. Pravo je čudo da za radnoga dana u 12.25 nije nitko stradao. Malo dalje u sportskoj dvorani Osnovne škole »22. lipanj« smješteni su ljudi koji su ostali bez krova nad glavom i nisu imali kod koga ni kud. Ima ih 40-ak, a ima ih i po drugim školskim dvoranama. Pred dvoranom njih dvojica, Jadranko i njegov psić Roko. Pitamo ga kako je.

– K’o i svaki drugi, sliježe ramenima Jadranko.

Stan mu je srušen. Za privremeni smještaj kaže da je dobar i da ima svega; hrane i vode i kuhinja. Zahvaljuje se Crvenom križu i gradonačelnici. Brine ga, zapravo, najviše Rokova sudbina. U dvoranu ne može psić, morat će u azil, a onda će ga on naći čim dobije neki smještaj. U dvorani i Madina. Najmlađa je tu. Stigla je iz srušene kuće ponijeti tablet, pa se sada svi s njim koriste. Oko nje stariji svijet i život koji se sveo na madrac, deku i doniranu hranu.

Dobro je zato bilo vidjeti da se 1.1. u Sisku radilo, popravljalo, čistilo. A u sisačkoj bolnici, netom nakon ponoći rodio se 1. siječnja i mali Daris, najmlađi Petrinjac. Baš lijepa vijest.

Slaže se s tim i ravnatelj bolnice Dujmenović, pa nas pozdravlja uz želju da nam 2021. bude mirna, zdrava bez korone i bez potresa.