ZAGREB  Svakog sata provedenog na poslu u prošloj godini hrvatski je radnik zaradio za sebe i svoju obitelj 27 kuna  i tri lipe. Istovremeno je u zajedničku državnu blagajnu, koja financira zdravstvo, obrazovanje, obranu, socijalnu skrb, isplatu mirovina… svojim radom u svakom satu priskrbio 17 kuna i 30 lipa. I  svaki taj sat vlasnicima  ili dioničarima tvrtke u kojoj radi stvarao je čistu dobit od sedam kuna i 80 lipa. Tako su se podijelili učinci poslovanja 104 tisuće poduzetnika u prošloj godini koji su prema izvješću Fine ostvarili prihod veći od 618,8 milijarda kuna.

Utjecaj krize

U prosjeku je svaki od 830 tisuća radnika koje zapošljavaju te tvrtke za osam sati rada sebi i svojoj obitelji za stanovanje, hranu, obrazovanje i ostale potrebe zaradio  oko 216 kuna, državi 138,4 kune, a njegov je poslodavac mogao na kraju radnog dana  zabilježiti da mu je svaki zaposleni donio dobit od 62,4 kune. Na kraju i od poslodavca će država iz dobiti uzeti svaku petu kunu, na ime poreza na dobit.  Računica je to bez financijskog sektora, primjerice banaka i osiguravajućih društva i javnog sektora gdje su plaće zaposlenih ipak nešto veće. U taj izračun ukupnih troškava isplate plaća ušli su i menadžeri i ostali rukovoditelji, pa je ona za klasične radnike dodatno nepovoljnija. 

O tome da u trokutu radnik – država – poslodavac, država na ime oporezivanja rada uzima previše u Hrvatskoj se već godinama vode rasprave, iako se po poreznom opterećenju Hrvatska smjestila negdje na sredini među zemljama EU-a. Kriza je pak otvorila raspravu o sve većoj nejednakosti i o tome dijeli  li se u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, ostvarena zarada na pravedan način, jer  radnici raspolažu sa sve manje sredstava  za osnovne životne troškove, a manji broj ljudi se sve više bogati.

Na primjeru stvorene nove vrijednosti u 104 tisuće tvrtki u Hrvatskoj, jučer nitko od onih  s kojima smo razgovarali, bilo da je riječ o ekonomskim analitičarima, poslodavcima i sociolozima nije htio izvlačiti zaključak je li riječ o pravednoj, realnoj ili neodrživoj podjeli bogatstva.

Većina naših sugovornika tek je napomenula da je dohodak, odnosno ugovorni odnos između radnika i poslodavca, koji regulira i u njemu kroz naplatu poreza sudjeluje i država još i najmanje nepravedan kad je u pitanju socijalna nejednakost i podjela bogatstva.

Različite stope

– Država  ima različite stope oporezivanja dohotka ovisno o  visini primanja i  novcima koje ubire, dijelom kroz  transfere građanima ili kroz organiziranje zdravstva i obrazovanja, pokušava umanjiti te razlike koje bi bile još veće da sve ovisi o nečijim mogućnostima  da sebi i obitelji osiguraju zaradu, rekao nam je jedan od sugovornika.  Jedan od naših sugovornika napomenuo je da  u toj jednadžbi na kraju nedostaje najvažnija karika, odnosno financijski sektor, koji svugdje u svijetu, ali osobito u Hrvatskoj na osnovu svoje imovine, odnosno novca kojeg posuđuje u konačnici najviše  dobije u toj preraspodjeli bogatstva.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Novog lista…