U pomorskoj zemlji kao što je naša tradicionalna kultura mora nije došla do punog izražaja ni u svakodnevnici skorašnjeg vremena. More još uvijek mnogima služi samo za razbibrigu i razonodu. Oni jednostavno nisu u stanju učiniti ni korak dalje od načelnih spoznaja o njemu. Kao da ih je važnost mora za dobrobit cijele zemlje u potpunosti mimoišla, iako vrijedni primorci, pomorci, ribari i ostali moreljupci od njih očekuju znatno više. More je naša geostrateška i gospodarska činjenica, prirodna potreba i razlog postojanja.

Pa i pored toga nedovoljno mu se priklanjamo. Gotovo sve naše akcije, sva naša nastojanja, sve znanstveno-popularne zasade nastale na djevičastim rubovima Našeg mora (Mare nostrum) – ne diraju u srce većine kontinentalaca.

Čežnja za boljom sadašnjošću

  Ove nadahnute riječi o nebrizi prema našem moru nisu nipošto temperamentan istup nekog uvaženog zastupnika za saborskom govornicom. Sve je to netko lijepo napisao davne 1936. godine u tadašnjoj »Hrvatskoj straži«, s uredništvom i upravom na adresi: Zagreb, Kaptol 23. Listajući s odlutalom čežnjom požutjele stranice te davno zaboravljene dnevne tiskovine u njoj sam našao i ove moreljubne naslove: »Sretna je zemlja koja ima svoje more«, »Naša je sudbina na moru«, »Unapređenje našeg pomorstva«, »More, tribut nauke«…

  Povod tome bilo je očito nerazumijevanje tadašnje banske Hrvatske za potrebe i dobrobit primorskih krajeva. U njoj se uglavnom govorilo o iskonskoj ljepoti našeg primorja, o njegovoj romantičnoj privlačnosti kao da je naše more prikladno jedino za kupanje i sunčanje, za šetnju po mjesečini…

  Kratkotrajnu francusku, u osnovi okupatorsku upravu hrvatskih krajeva nedavno smo u akademskim krugovima obilježili kao časnu dvjestotu obljetnicu osnivanja sedam Ilirskih pokrajina: Koruške, Kranjske, Istre s Goricom, Gradiške i Trsta, civilne Hrvatske, vojne Hrvatske i Dalmacije, te svih krajeva s desne obale Save do ušća Une. Sjedište im je bilo (pazi sad ovo!) u Ljubljani, a protezale su se ponajviše uzduž hrvatskog Jadrana do Boke Kotorske.

  Za njihova zajedničkog guvernera imenovan je Napoleonov bliski prijatelj, inače u Parizu omraženi maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont, koji se proslavio naglom cestograditeljskom tajkunizacijom. Međutim, u njegovom nezaustavljivom prodoru makadamskim putem prema jugu ispriječio mu se slobodarski Dubrovnik, kojemu se on zbog kronične engleske blokade nije pokušao ni približiti s morske strane. Besprijekorno nacifrani maršal je stoga perfidno zamolio dubrovačkog kneza Nikšu Beneša da mu odobri »slobodan prolaz« kroz Grad do prvog vojnog gradilišta u Boki Kotorskoj.

  – Dolaze Frančezi !, uzviknuo je netko prilikom bliskog susreta s njime na samim vratima od Pila.

  Ako je vjerovati Vojnovićevoj »Dubrovačkoj trilogiji« (drugi dio »Suton«) knez je galantno uzvratio:  – Neka uđu!

Loša pomorska politika

Dobra stara »Gilda« (Austrougarska monarhija) je unatoč glavobolji unutar višenacionalne »tamnice naroda«, stotinu godina unaprijed osigurala procvat istočne obale Jadrana, što je ponegdje i danas vidljivo. Istakla se u trajnoj izgradnji više strateških objekata: ratnih luka, brodogradilišta i svjetionika. Ali njezinim neminovnim porazom u Prvom svjetskom ratu sve je to bilo prepušteno na milost i nemilost njezinim nedosljednim »pravnim sljednicama«.

  Nasuprot tome, beogradska prijestolnica na koju Banovina Hrvatska nije imala nikakvog dnevnopolitičkog utjecaja, vodila je nepojmljivo lošu pomorsku politiku. Kad je osnovano splitsko brodogradilište, to je bilo nekakvo francusko-srpsko trgovačko društvo, bez konkretnog sudjelovanja hrvatskih brodograditelja.

Vodilo ga je 11 članova uprave: tri Francuza, dva Engleza, pet Srba i jedan Hrvat (po »slučajnom« mjestu rođenja). Nezavisna država Hrvatska je u svom »državotvornom« nemaru išla do kraja. Njezin kreposni poglavnik Ante Pavelić je veći dio Dalmacije, Istru, Boku Kotorsku, te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara prodao Mussoliniju za onu prvotnu »jednu kunu«.

U ribara mokre gaće

  Nakon Drugog svjetskog rata i vraćanja hrvatskih otoka i poluotoka matici zemlji, kao i mukotrpnom obnovom porušenih luka te gradnjom novih brodova u domaćim škverovima, bio je naročito zaokupljen pučki tribun Vicko Krstulović, prvi domicilno hrvatski ministar pomorstva, ali Tito ga nije volio (»Šta ti je to Jadranska orijentacija, i tako dalje?!«).

Ubrzo je do Srednjeg i Dalekog istoka, te do Japana i »daleke Australije« kao i do obje Amerike plovilo najmanje stotinjak suvremenih linijaša riječke Jugolinije, Atlantske plovidbe, splitskog Jadroplova, bokeljske Jugooceanije i piranske Splošne plovbe. Zbog toga se s ponosom stalno isticalo kako su pomorci naši najbolji ambasadori. Ta naša planetarna pomorska idila potrajala je do početka devedesetih godina, kad su svi ti bajni teretnjaci duge plovidbe listom završili u mrtvome moru kriminalno »presaugane« pretvorbe i privatizacije.

  U minulim vremenima najpasivnije smo se ponijeli prema gorkom ribarskom kruhoborstvu, nastojanjima onih vrijednih starosjedilaca otočana i primoraca. Oni od pamtivijeka naše more s istinskom ljubavlju čuvaju i brane, o čemu svjedoči ribarska darovnica stara preko tisuću godina.

Grabežljivi Talijani

Povremeno smo izloženi i talijanskim ribarima krivolovcima, s kojima se na šibenskom području nekoć uspješno hvatao u koštac jedini milicijski brod M-25, čijeg sam zapovjednika Romana Čikarela osobno poznavao. Prvi »slučajni« prijestup on im je popustljivo opraštao, ali nakon toga im je bespogovorno oduzimao ribarske mreže i prisiljavao ih na plaćanje velike globe do konačne zaplijene broda. Međutim, ti su njihovi skoro nedokazivi pogranični prekršaji bili poput kapi u moru talijanskog nepoštivanja prema onome što nam se sada događa.

  U slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, u osvit njezinog očito velikodušnog primanja u Europsku uniju, naše more opet su prekrili prijeteći oblaci ograničavanja naše nacionalne suverenosti. Propustili smo priliku blagovremenog stavljanja u funkciju zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP), koji se sada, pazi sad ovo, nipošto ne odnosi na tobožnje dobrosusjedske zemlje, naročito omiljene članice Europske unije. Ali zato nam nitko ne brani da se svim legitimnim sredstvima othrvamo grabežljivim kočama, tunolovcima i lovcima na ljuske glave iz dalekog Burundija.

  U moru svatko ima pravo jesti i biti pojeden, pri čemu u pravilu velika riba guta malu, naravno, ako je dohvati. Svejedno, u prirodi, mahom nezaštićeni morski svijet može se oduprijeti raznim morskim nedaćama na stotinu maštovitih načina. Najbolja je obrana, naravno, blagovremeni uzmak, čemu pribjegavaju hitri lososi, olimpijski prvaci u bježanju. Sipa i ostali glavonošci, kako znate, »puštaju crno«, tako da zamagljuju okolinu. A riba-napuhača će se pretjerano »uzveličati« da bi time izazvala strah i trepet u očima relativno slabijeg napadača. Morski konjic se ljupko prilagođuje živopisnom morskom staništu, kolutajući vragoljasto očima poput kameleona.

   

Nemilosrdna ponuda

U neposrednoj opasnosti od koje zastrašujuće morske nemani najtankoćutnije se ponaša nekakav jadni morski račić. Posljednjim snagama odbacuje nejake krakove s kliještima, braneći se samosakaćenjem kao da znatno jačem napadaču kapitulantski kaže: »Vidiš, buzdo, ne mogu ti ništa!«

  To je zapravo vrhunac ponižavajućeg suživota u proždrljivoj prirodi i društvu. Dovedena do ruba eurointegracijskih iskušenja i Republika Hrvatska se brani samosakaćenjem, suočena s »nemoralnom ponudom« – ZERP ili Europska unija!?

  Ne uspijemo li se u konačnici izboriti za punu zaštitu proklamiranog ekološko-ribolovnog pojasa u kojemu euro-ribokradice ne bi smjele imati pravo pristupa, teško ćemo izaći na kraj s tim užasnim gospodarskim problemom. Nema više onog globalnog »džentlemenskog sporazuma« prema kojemu su se nekoć saveznički konvoji, u vihoru pomorskog ratovanja, zbog sveobuvatne sigurnosti, kretali brzinom najsporijeg broda…

Sada uživamo u takozvanom »mirnodopskom blagostanju« u kojemu bi Europska unija u bezobzirnom iskorištavanju morskih resursa trebala imati više razumijevanja za nasušne potrebe nas na »začelju« što u svemu neutješno zaostajemo.

Talijanske kočarice su u svakom pogledu tehnološki predobro opremljene da bismo ih milom ili silom, prsa o prsa, mogli udaljiti s naše tradicionalne »morske njive« (Mare nostrum). Podlegnemo li njihovoj samovoljnoj euro-najezdi po našem neproglašenom ZERP-u – uskoro ćemo imati više otoka nego riba.