Doista je teško zamisliti bolju sliku koja bi pokazala kako su se HDZ-ove Vlade nosile s globalnom gospodarskom krizom od 2009. do 2011. godine, od one kad ih se usporedi s učinkovitošću adiministracije Zorana Milanovića.

Aktualna vlast, riječju, petlja. Gospodarska politika im je nedosljedna, nedorečena, nekoordinirana i unutar koalicijskih stranaka, a sumnji ima i unutar samog SDP-a (vidi predstečajne nagodbe). Javnost je već luda od brođenja krizom i od doslovnog tereta ogromne nezaposlenosti koja je za najveći broj hrvatskih obitelji puno životnija od pukog golemog i na godišnjoj razini stalnorastućeg broja prijavljenih na Zavodu na zapošljavanje.

  Pa ipak, ova, 2013. godina je po gospodarskim rezultatima u najprikladnijoj usporedbi, onoj s Europskom unijom – najbolja od svih nakon pada Lehman brothersa. I to, čak, uvjerljivo.

2013. – najbolja godina od izbijanja krize

  Koliko god ova konstatacija na prvu loptu nekome zvučala bogohulno promašenom, itekako je utemeljena u stvarnosti. A kako bi se to moglo dokazati, valjat će uložiti mali napor i progutati nekoliko brojki s Eurostata. Naime, po promjeni stope BDP-a, Hrvatska je u vrijeme početka krize, 2009. godine, bila 23. među zemljama EU. Godinu poslije, samo je Grčka bila gora od nas. Posljednja HDZ-ova godina, da ona kojom se sad hvale Domagoj Ivan Milošević i ostali koji misle ne samo da građani imaju nevjerojatno slabu memoriju, nego se ne znaju služiti ni Internetom, Hrvatsku je ostavila na 26. mjestu od (sad) 28 zemalja Unije. Prva Kukuriku godina donijela je napredak. Iako je kriza u cijeloj EU stigla na drugo dno, relativna pozicija Hrvatske se popravila, bili smo 23. Lani, pak, smo bili, ha, skoro pa solidni – hrvatskih –1 posto BDP-a je 20. rezultat unutar EU. Dakle, daleko najbolji plasman od početka krize.

  To nije sve. Naime, sličan ishod se dobija i kad se pogleda odnos promjene hrvatskog BDP-a u odnosu na isti u cijeloj EU. Na početku krize, dok je Sanader još s figom u džepu i tekstom ostavke u glavi po Hrvatskoj govorio kako će sve biti u redu, naš BDP se strmoglavio za 6,9 posto. Europski za 4,5. Godinu kasnije pad BDP-a je usporen, ali Vlada Jadranke Kosor je u grozomornoj 2010. godini »uspjela« u potpunosti preskočiti oporavak koji je zahvatio ostatak Europe. Dok je EU bilježila plus od dobrih dva posto, Hrvatska je opet pala, BDP je bio u minusu od 2,3 posto. Dakle čak 4,3 postotna boda zaostatka za EU, što je rezultat kakav, valja se nadati, neće biti tako lako ponoviti. Ikad.

  U posljednjoj godini HDZ-ove Vlade, stvar se ipak popravila, razlika je smanjena na 1,8 posto. Unatoč duplom dnu krize 2012. godine, i ovdje se napredak nastavio – razlika promjene hrvatskog i BDP-a EU se spustila na 1,5 postotnih bodova, a kako izgledaju trenutni rezultati za 2013.-u, hrvatska pozicija se nastavila, ako ne popravljati, a ono pogoršavati po manjoj stopi nego ikad dosad od izbijanja krize. Prošlu godinu je, dakle, Hrvatska završila na -1, a procjena za EU je +0,1 posto, što je razlika od 1,1 postotnog boda. Opet, daleko najbolje od početka krize.

  Dakle, da rezimiramo: ako se gospodarsku politiku može – a može – ocijeniti prema odnosu promjene BDP-a u Hrvatskoj i na razini EU, onda je Kukuriku Vlada mnogo uspješnija od onih koji su prije nje brodili krizom (i sve glasnije traže da im se opet da kormilo u ruke).

Nezdravo petljanje u zdravstvu (i drugdje)

  Naravno, ovo znači da je Vladina gospodarska politika uspješna. Još naravnije, prethodna rečenica ima smisla samo u usporedbi s gospodarskom politikom kakve su vodile Vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

  U usporedbi s bilo kakvim željenim razvojem događaja, čak i kad se kriteriji po kojima se procjenjuje uspješnost smanje na najmanje zahtjevnu razinu, Vlada Zorana Milanovića je u više od pola mandata u gospodarstvu zaslužila uglavnom samo kritike.

  Ako nekome ikad zatreba slikovit prikaz toga kako izgleda petljanje u vođenje ekonomije jedne zemlje, neće morati puno kopati po povijesnim knjigama. Kukuriku primjeri su nevjerojatno moćni, a zdravstvo je i u toj konkurenciji uvjerljivi šampion.

  Mandat je Vlada počela smanjujući zdravstveni doprinos s 15 na 13 posto (a javnost se bavila analizama kako to gospodarstvu ništa ne znači). Dvije godine kasnije, doprinos se vraća na 15 posto (javnost vrišti da će se tim teretom unišititi gospodarstvo), a državne financije se raspadaju pod dugom koji je nakupio zdravstveni sustav koji u međuvremenu nije vidio niti jedno »r« od reforme i racionalizacije. Kako bi se smanjile liste čekanja, uveden je smjenski rad. Pa su liste čekanja nabujale kvaščevom brzinom. Pa se smjenski rad ukida. Pa se pričalo o outsorcingu nezdravstvenih djelatnosti. Dvadesetsedam mjeseci od preuzimanja vlasti – još se priča.

  Investicije? Prvo se polagala nada u investicije javnih poduzeća. Pa u privatne investicije. Pa opet malo više u javne. Pa u privatne. A svaki rebalans proračuna je značio da se novac predviđen za (nerealizirane) investicije prebacuje na pokrivanje minusa nastalih drugdje, jer se, između ostalog, telilo mjesecima s minornim smanjivanjima nekih prava iz kolektivnih ugovora.

  U međuvremenu, i privatne i javne investicije u Hrvatsku su rušile negativne rekorde i kao da se tek u zadnjih nekoliko mjeseci na tom planu nešto konačno pokrenulo.

  Međustopa PDV-a je uvedena u ožujku 2012. godine. A promijenjena krajem početkom 2014.-e…

  Sve ovo pokazuje da oni koji su tvrdili »imamo plan«, isti nisu imali ni u skicama. Odnosno, ako su ga imali, da je bio kronično neusklađen sa stvarnim stanjem. Činjenica da je nova kriza koja je taman s njihovim dolaskom na vlast zahvatila EU tek im je mala olakšavajuća okolnost.

Patnje medijskog Tea partyja

  Međutim, Vlada je, na makroekonomskom planu, ipak uspjela u jednoj bitnoj stvari. Unatoč ustrajnom pritisku dijela medija da se povuku žestoki rezovi koji bi masovnim otkazima, smanjenjima plaća i radikalnim smanjenjima prava radnika imali pročistiti domaću ekonomiju, Banski dvori nisu poklekli. Vrlo jasnu poruku u tom pravcu Milanović je ovog tjedna uputio Bruxellesu: nećemo biti Grčka. Naši balkanski sudruzi su se, naime, doveli u situaciju u kojoj zbog stravičnih dugova nisu imali izbora nego su povukli radikalne poteze za kojima sline cure našem malom medijskom Tea partyju. Rezultat je bio vrlo jasno predvidiv: još dublja kriza, eksplozija nezaposlenih, demonstracije i socijalna drama cijele zemlje.

  U ovakvoj krizi rezanje nema previše smisla, jer ju produbljuje. Hrvatska, nažalost, nije Amerika, pa da jeftinim zaduženjem potakne domaću potrošnju i new deal. Niti može, zbog visoke euriziranosti dugova i kućanstava i gospodarstva, monetarnim trikovima doći do jeftinog novca. I tu smo gdje jesmo, na nekakvom srednjem »putu za put«, s Vladom koja »ima plan«, pa ga baci u smeće i izradi novi. Pa još jedan. Pa…

  Ono što brine, osim mogućnosti da se na vlast vrate majstori koji su u krizi bauljali još lošije od Kukuriku ekipe, su prognoze za naredne dvije godine.

  Milanović je često naglašavao da je sve što se radi priprema da Hrvatska poleti kad se krene oporavljati europsko gospodarstvo. To bi se trebalo početi događati od ove godine. I prognoze hrvatskog BDP-a su zasad oplemenjene plusićima. Ali, premalim. Rast od 0,5 posto u ovoj i 1,2 posto u narednoj godini značio bi da i dalje nema opipljivog pomaka u životnom standardu građana i da i dalje broj nezaposlenih u veljači dolazi blizu granice od 400 tisuća ljudi.

  Razlika u odnosu na EU bi se nastavila doduše smanjivati, s prošlogodišnjih rekordno niskih 1,1 posto zaostatka za promjenom BDP-a u Uniji, u ovoj godini bi se došlo na jedan, a dogodine na 0,8 postotnih bodova (Hrvatskoj se u 2015. godini prognozira rast od 1,2, a Uniji dva posto BDP-a).

  A to ni izbliza ne podsjeća na let na krilima oporavka. Prije na puzanje. I na, unatoč svemu, helenski miris na hrvatskim ulicama.