»Čini se da je jedini način da Hrvatska ostvari pravdu da se pojavi pred ovim sudom... jedini imate mogućnost utvrditi da su grozna djela počinjena u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj genocid«, poručila je Vesna Crnić-Grotić
Presudu će donijeti veliko vijeće od 15 sudaca, kojem predsjeda slovački sudac Peter Tomka, koji je jučer i otvorio proces. Vijeću su pridruženi hrvatski i srpski ad hoc suci Budislav Vukas i Milenko Kreća. Tomka je objasnio kako je rasprava javna, izuzev iskaza svjedoka, koji ne smiju biti objavljeni prije kraja usmenog dijela procesa. No jučerašnja rasprava otkrila je da će na poziv Hrvatske svjedočiti Sonja Biserko, poznata beogradska aktivistica za ljudska prava, koja je zbog toga već bila izložena javnom pogromu u Srbiji.
O onome što se događalo u Vukovaru svjedočit će Franjo Kožul, Marija Katić govorit će o zločinima u Bogdanovcima, a šef vladine komisije za nestale Ivan Grujić govorit će o masovnim grobnicama. Hrvatska je pozvala 12 svjedoka, od čega tri eksperta, dok će Srbija imati osam svjedoka, od čega jednog ekspertnog svjedoka. Usmeni dio procesa trajat će do 1. travnja, a presuda bi mogla biti objavljena sljedeće godine.
Hrvatska je bezbroj puta pokušavala sa Srbijom bilateralno rješavati pitanja što ih želi riješiti ovom tužbom, ali u tome nije uspjela. Crnić-Grotić priznaje napore Srbije u, primjerice, progonu ratnih zločinaca, iako je zabrinjavaju odluke kojom su u Beogradu poništene presude za Vukovar i Lovas, rekavši da one »bacaju sjenu« na vladavinu prava u Srbiji. No ključni problemi iz rata ostali su neriješeni. Vrh nekadašnje JNA nije kažnjen, a nestali nisu pronađeni, pri čemu je Srbija dosad pomogla samo u otkrivanju jedne masovne grobnice, one u Sotinu.
Problem tužbe
Stoga se Hrvatska morala obratiti ICJ-u koji je, kako kaže Crnić-Grotić, jedina institucija koja je ovlaštena presuditi da su »strašni zločini koji su se dogodili u Vukovaru i drugdje po Hrvatskoj genocid«. Crnić-Grotić je sudskom vijeću prikazala »hirošimske« snimke Vukovara iz zraka, nakon što su ga razorile srpske snage, naglašavajući kako upravo te snimke najbolje dočaravaju genocidne namjere Srbije protiv Hrvatske.
Vukovar je, inače, danas bio najviše spominjani primjer »genocida« za koji je odgovorna Srbija. Hrvatska strana, posve logično, misli kako intenzitet stradanja u Vukovaru ponajbolje dokazuje hrvatsku tezu da se u Hrvatskoj dogodio zločin genocida. »Hrvatska će dokazati da genocid i genocidne namjere nisu samo brojke«, poručuje Crnić-Grotić, suočavajući se tako s objektivno najvećim problemom hrvatske tužbe: konzervativnim poimanjem genocida u dosadašnjoj praksi najvišeg UN-ovog sudišta, zbog čega među stručnjacima vlada velika skepsa kada je riječ o uspjehu hrvatske tužbe.
Naime, ICJ je u presudi povodom tužbe BiH protiv Srbije zbog genocida iz 1993. – jedinom sporu u povijesti u kojem je jedna država optužila drugu zbog kršenja konvencije o genocidu – zauzeo stav da se genocid dogodio samo u Srebrenici, no ne i na ostalim područjima te zemlje, a bio je suzdržan i kada se odlučivalo o odgovornosti Srbije, presudivši kako je Srbija odgovorna samo zato što nije spriječila genocid, a ne i zato što ga je počinila.
Premijer Milanović izjavio je jučer da je očekivao više razumijevanja i kooperativnosti Beograda. Hrvatska je očekivala razumijevanje od Srbije, a kako toga nije bilo Hrvatska je podnijela tužbu i »gurat ćemo do kraja«, rekao je.
– Mi smo država, to smo pripremali, a ja imam svoj osobni stav o tome. Dogodile su se neke stvari u režiji ekipe iz Beograda koja je ovdje znala ljetovati (Kupari). Teški ratni zločini su se dogodili, bilo je elemenata genocida i mi ćemo to probati dokazati, pojasnio je Milanović.
Srbijanski premijer Ivica Dačić izjavio je pak da političari ne trebaju dozvoliliti da suđenje Srbije i Hrvatske o tužbi i protutužbi za genocid iskomplicira odnose i uzburka nacionalne strasti. (Hina, B. O. I.)
Ovdje, dakle, nije riječ o pitanju jesu li se dogodili zločini – što, uostalom, ni Srbija ne negira, osporavajući, međutim, da je ona sljednica države koja je odgovorna za zločine 1991. godine – nego jesu li ti zločini takvog karaktera da predstavljaju zločin genocida, što ga je konvencija Opće skupštine UN-a iz 1948. definirala kao »namjerno uništenje, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine«.
Od Jasenovca od Oluje
Upravo zato je u Palači mira danas toliko puta spomenut Vukovar. Zbog toga su zastupnica Crnić-Grotić, kao i ostali članovi hrvatskog tima, posebice ugledni britanski odvjetnik i profesor Philippe Sands, koji radi u odvjetničkoj kući Matrix, u kojoj je i Cherie Blair, supruga nekadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira, uvjeravali kako se genocid ne smije ograničiti samo na »ubijanje velikog broja ljudi i uništenje cijelih naroda«. »Da su autori konvencije o genocidu htjeli da genocid predstavlja samo uništenje cijelih naroda, oni bi to i napisali«, naglašava Sands, inzistirajući da genocid može biti i »djelomičan«, citirajući jednog francuskog profesora koji je rekao da »i samo jedno ubojstvo može predstavljati genocidni čin« u slučaju da postoji genocidni motiv.
Hrvatska, odnosno njezini pravni zastupnici, stoga iduća četiri dana, nakon čega nastupa srpska strana, mora dokazivati da su zločini srpskih snaga u Hrvatskoj ispunjavaju zahtijevani standard genocida, no istodobno će se morati braniti od takvih optužbi. Naime, Srbija je u odgovoru na hrvatsku tužbu 2010., koristeći se procesnim mogućnostima, uložila protutužbu protiv Hrvatske, također zbog genocida, tako da će tijekom usmenog dijela postupka i Hrvatska morati odgovoriti na tvrdnje Beograda da je u Oluji počinjen genocid nad hrvatskim Srbima. Kako je nakon ročišta obrazložio šef srpskog pravnog tima Saša Obradović, rekavši kako se u Hrvatskoj dogodio genocid, ali »jedino nad srpskim narodom«, i to od Jasenovca do Oluje.
Pomoćnica ministrice vanjskih poslova Andrea Metelko Zgombić iznijela je povijesni kontekst raspada Jugoslavije, pronalazeći u ekstremnom srpskom nacionalizmu glavni uzrok tragičnih događaja koji su uslijedili, dok je Helen Law, također iz Matrixa, obrazlagala kakvu je ulogu odigrala velikosrpska propaganda i kako su demonizacija Hrvata te tvrdnje o kolektivnoj odgovornosti i »genocidnoj naravi« Hrvata poslužile kao opravdanje za njihovo kasnije uništenje. Dakle, za genocid.
Na ročištu je bio i ministar pravosuđa Orsat Miljenić, koji je naglasio kako »nije riječ o utakmici« i kako »nismo ovdje da bismo davali ocjene«. Hrvatska, rekao je, želi prikazati što se stvarno događalo u ratu, a na sudu je da donese odluku je li riječ o genocidu ili nije.
