Hrvatska je u itekako dobroj poziciji kad je riječ o održivom razvoju. Cijeli je niz komparativnih prednosti koje na to ukazuju, ali pitanje je koliko su njeni građani doista za to zainteresirani ili su oni najslabija karika. Takav zaključak može se izvesti iz izvještaja i istraživanja »Trebamo promjenu – mapiranje hrvatskoga potencijala za održivi razvoj« koje će u cijelosti biti objavljeno sljedećega tjedna.

Hrvatsku se definira kao »malu zemlju za veliki skok« u održivom razvoju, a upravo će održivi razvoj, i to na globalnoj razini, biti u žarištu svjetske konferencije o održivom razvoju i zaštiti okoliša koja će se održati sljedećega tjedna u Rio de Janeiru, 20 godina nakon slične konferencije održane u istom gradu. Inače, riječ je o najvećem sastanku na vrhu šefova država i vlada u povijesti. 

Održivi razvoj ne svodi se na probleme zaštite okoliša budući da oni ne mogu biti riješeni izolirano, nego samo rješavanjem i ključnih socijalnih problema kao što su postojeći posrćući ekonomski modeli, rašireno siromaštvo i sve veća nejednakost između bogatih i siromašnih. Ne bi li odredili sadašnju situaciju Hrvatske istraživači (Mladen Domazet, Danijela Dolenec i Branko Aničić) uzeli su u obzir tri relevantna pokazatelja. Indeks ljudskog razvoja (HDI) koji uzima u obzir očekivano trajanje života, pismenost, obrazovanje i standard življenja. Ekološki otisak (EF) koji uspoređuje ljudsku potrošnju resursa u odnosu sa biokapacitetom planete i njenom sposobnošću za obnovom te indeks sretne planete (HPI) koji uzima u obzir načine ljudskog života i njihov utjecaj na okoliš. 

Razvijena zemlja

Koliko god će to nekima zvučati čudno, ali Hrvatska prema HDI-u spada među vrlo razvijene zemlje, što znači da budući ekonomski razvoj neće bitno utjecati na ljudski razvoj. Hrvatska jest siromašnija od prosjeka 27 članica Europske unije, ali zbog toga nema, komparativno gledano, niži indeks ljudskog razvoja. Međutim, za Hrvatsku problemi nastaju kada se taj indeks osnaži nejednakostima i razlikama u društvu. Donedavno, do izbijanja krize, te razlike u Hrvatskoj nisu bile pretjerane. Međutim, kriza je zaoštrila i ubrzala raslojavanje i povećala razlike između najbogatijih i najsiromašnijih i kad se pridoda taj element HDI-u Hrvatska je pri začelju regije. 

U pitanju ekološkog otiska Hrvatska, kao i cijela Europa stoji dosta loše. Ekološki otisak na svjetskoj razini je 2,7 globalnih hektara, a sposobnost planeta iznosi tek 1,8 globalnih hektara što znači da globalno trošimo više nego što se biokapacitet planete može obnoviti. U Hrvatskoj ekološki otisak raste i dosegnuo je 3,7 globalnih hektara (na razini EU je 4,9), međutim biokapacitet ubrzano pada. Prije 11 godina iznosio je 2,8 globalnih hektara, a samo pet godina kasnije 1,8. No, upravo u ekološkom otisku Hrvatske nazire se gdje postoji velik prostor za zaokret prema održivom razvoju. U stvaranju hrvatskog ekološkog otiska najviše sudjeluju energija i proizvodnja hrane. 

Čak 85 posto potrošnje energije u Hrvatskoj bazira se na fosilnim gorivima, pa bi se smanjenje toga odrazilo i na ekološki otisak, a iste posljedice bi imao i razvoj modernije, zelenije poljoprivrede. 

Valja napomenuti da do 40 posto hrvatske emisije ugljičnog dioksida nastaje prilikom proizvodnje hrane. 

Indeks sretnog planeta

U slučaju indeksa sretnog planeta Hrvatska stoji vrlo dobro i s indeksom od 47,23 je vrlo blizu BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika) državama, dočim primjerice u slučaju SAD taj indeks iznosi tek oko 30. Taj indeks pokazuje da Hrvatska ima dobre preduvjete za preorijentiranje prema održivom razvoju, a da pri tome zadrži visoku razinu sadašnjeg stupnja razvoja. 

Osim dijagnoze stanja, važan dio izvještaja je i istraživanje koje je troje istraživača provelo za Zakladu Heinrich Böll. Ono je provedeno na 1.210 ispitanika iz 81 naselja iz svih županija. Zaštita okoliša nije pretjerano velika briga za Hrvate, tek je na šestom mjestu i samo dva posto ispitanika stavilo je nju kao primaran problem. Najvažniji problem je ekonomija (29,4 posto), slijede zdravstvo (21,6 posto) i siromaštvo (17,4 posto). Hrvate najviše brine moguće zagađenje vode (16,4 posto), zatim zagađenje zraka (15,3 posto), a klimatske su promjene na šestom mjestu s 10,4 posto. 

Da zaštita okoliša nije visoko na listi prioriteta hrvatskih državljana vidi se i iz toga što njih čak 42 posto smatra da postoje mnogo važniji problemi od toga, a s takvom se tvrdnjom ne slaže 20 posto ispitanika. Istraživanje je otkrilo i zanimljive regionalne razlike. Najzabrinutija regija po pitanju zaštite okoliša je Dalmacija gdje primjerice jako zabrinutih više od jedne petine. Najnehajniji se prema tom pitanju odnose u Istri i na Sjevernom Jadranu gdje je zabrinutih i jako zabrinutih najmanje – niti 30 posto. 

Danijela Dolenec, jedna od istraživačica i asistentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, slaže se s time da je opći dojam da građani pitanje zaštite okoliša i održivog razvoja ne smatraju važnim društvenim pitanjem, ali to treba staviti u kontekst. 

– Pitanje održivog razvoja i s njime povezanih javnih politika nisu zastupljeni u javnom diskursu u Hrvatskoj. Sljedeći tjedan u Rio de Janeiru održat će se najveći sastanak na vrhu ikada, a kod nas o tome nema ni riječi. Održivi razvoj kod nas nije javna tema, na »zeleno« se gleda kao na temu iz geta, a održivi razvoj zapravo se tiče ekonomije, demokracije i društvene kohezije, napominje Dolenec. 

straživanje je pokazalo i da građani nisu pretjerano skloni »zelenom« ponašanju. Naime, čak 52 posto ispitanika izjavilo je da se nikad ne odriče automobila zbog zaštite okoliša. To pitanje je za Dolenec prilično važno i na temelju odogovora na to i slična pitanja o navikama ljudi ona zaključuje da društvo građanima treba dati infrastrukturu za zeleno ponašanje. 

– Da ljudi u većoj mjeri mogu koristiti željezničku mjeru ili bicikle vjerojatno bi se lakše povremeno odrekli automobila. Građani nemaju infrastrukturu za drugačije ponašanje, pa ne biraju. Međutim, kad je riječ o nabavci hrane ljudi u mnogo većoj mjeri nastoje paziti da je riječ o zdravo uzgojenoj hrani za koju nisu korišteni pesticidi i druge kemikalije. Riječ je upravo o mogućnosti izbora jer mnogi još imaju obiteljske veze na selu i to im omogućuje nabavku hrane kakvu žele i kakvu smatraju poželjnom. Zaključak je da se gdje postoji mogućnost izbora lako preusmjeri ponašanje ljudi, navodi Dolenec. 

Posljedice nejednakosti

Upozorila je i da su namjerno segmentirali ispitanike prema obrazovanju i visini primanja. Obrazovaniji i oni s višim primanjima svjesniji su važnosti održivog razvoja. To je za Dolenec jasan pokazatelj koje su sve posljedice rastućih nejednakosti u društvu jer siromašni, a njih je u Hrvatskoj vjerojatno i više od milijun, naprosto nemaju drugog izbora nego li razmišljati o ekonomskom poboljšanju, a zbog svog položaja malo je vjerojatno da će održivi razvoj i ekonomsko poboljšanje dovesti u korelaciju. Takvo je društveno raslojavanje vrlo opasno, procjenjuje Dolenec. 

Pojedini su rezultati istraživanja, posebno stavovi po regijama, potpuno iznenađujući i teško objašnjivi. Primjerice, s tvrdnjom da previše brinemo o budućoj zaštiti okoliša, a premalo o sadašnjim cijenama i radnim mjesttima slaže se podjednak broj, više od 70 posto ispitanika, i u za hrvatske prilike bogatom Zagrebu i u siromašnoj Lici i Baniji. Regionalne razlike iznenadile su i istraživače, a veći stupanj zabrinutosti ljudi u Dalmaciji Dolenec tumači time što su oni vjerojatno u većem broju svjedočili devastaciji okoliša i zato su za ta pitanja osjetljiviji.