Snimio Boris PAVELIĆ
Ne sumnjam da će crkva zauzeti dobar stav. Jer, meni je Međugorje već odobreno, kaže sestra Rastislava. Ma što crkva službeno prosudila, ona može priznati da su se ovdje preobratili milijuni, kaže Kathleen Martin
Idi kaži cijelom svijetu/ da i slijepi opet gledaju/ idi kaži cijelom svijetu/ da Bog je s nama tu. Taj hrvatski prepjev crnačkoga spirituala »Go tell it on the mountain« pjevali su u petak prije podne invalidi s ljetnoga oltara crkve u Međugorju, okupljeni na hodočašću za osobe s invaliditetom.
Bila je tu i Dijana iz Latvije, djevojka u kolicima. Dok su joj suze tekle niz lice, govorila je o svom prvom dolasku u tu čudnu i daleku zemlju. »Za mene, bio je to dar s neba. Ovdje sam osjetila brigu i ljubav. Veliki je dar Međugorja spoznati ljubav božju, ljubav čovjeka prema bližnjemu. Ovdje sam doživjela da ne moramo biti odbačeni zato što smo invalidi. A to je ogromna milost«.
Potresne scene: invalidi, nemoćni, bolesni iz srednje Europe, iz Slovenije, Slovačke, Poljske, Italije, BiH, Hrvatske i – Ukrajine. Odande, tri autobusa. »Došli smo moliti kraljicu mira za mir u našoj zemlji, za mir svima. Molimo vas, sjetite se Ukrajine. Po dobrim djelima, ovdje smo shvatili da je Evanđelje živo«, poručili su s pozornice, predvođeni svojim grkokatoličkim svećenikom.
I dok misama u crkvi, te izvan nje, pobožno žamore svi jezici svijeta, već preko ulice sušta je suprotnost duhovnjaštvu: Međugorje je zapanjujuća gomila plastičnog religijskog kiča. Prodaje se tu, doslovno, i kamen – nabacani u plastične kutije, međugorski kamenčići čekaju preobraćenike, a plastične gospe smjerna pogleda u redovima čekaju da ih otpreme u pobožne domove od Novog Zelanda do Kalifornije.
Izvor životne radosti
Tim ljudima, kojima je vjerom nadahnuta humanost vjerojatno jedini izvor životne radosti, teološke raspre o utemeljenosti međugorskih ukazanja, ali ni kontroverze o iskrenosti tamošnje pobožnosti, zasigurno ne znače baš ništa.
Sestra Rastislava iz Đakova, iz reda časnih sestara od svetog Križa koji skrbi o invalidima, već šesnaestu godinu dovodi invalide u Međugorje. »Mnogi naši štićenici ne mogu razumjeti što se ovdje događa. Ali, oni osjete. Invalidi su često otvoreniji za duhovni doživljaj. Zato je važno dovoditi ih u Međugorje – krijepi ih atmosfera«, kazala je sestra Rastislava za naš list.
I zato, ona ne strahuje za crkvenu odluku u Međugorju. »Čula sam za papine izjave, ali sam pročitala original, i čini mi se da nije sve baš kako su mediji prenijeli. Ne sumnjam da će crkva zauzeti dobar stav. Jer, meni je Međugorje već odobreno! Ovo što se ovdje događa, ne može se ne odobriti, jer to se događa. Pitanje je samo crkvenih smjernica za postupanje. Ne može se nijekati da je ovo božje djelo«, kazala nam je s vedrinom sestra Rastislava.
Hodočasnička vedrina – to svakako jest ozračje oko crkve u seocetu koje je u trideset pet godina preraslo u jedno od najpoznatijih katoličkih mjesta hodočašća. Amerikanka Kathleen Martin, primjerice, odlučila je, kaže, »svoj život posvetiti našoj Majci«.
Zatekli smo je kako sama, staložena, neodređeno nasmijana, sjedi u sjeni pred crkvom, u kojoj je upravo trajala misa na njemačkom. »Dolazim svake godine, već trideset godina. Kad sam došla prvi put, shvatila sam da naša Majka dolazi svaki dan. Zato sam odlučila ostaviti sve i posvetiti joj cio život«, kaže.
Ni Kathleen nije zabrinuta papinim primjedbama, koje su protumačene kao ironiziranje međugorskoga »čudotvorstva«. »Ne mislim da je Papa govorio o Međugorju. Papu treba slušati puna srca, a ne kritičkim umom. Ma što crkva službeno prosudila, ona može priznati da su se ovdje preobratili milijuni. I zato – Bog jest intervenirao u Međugorju. Ma što tko tvrdio, mi ovdje svakoga dana slavimo intervenciju Boga. Živjela sam ovdje, i vidjela milijune kako dolaze svakoga dana, opterećeni životnim pogreškama. A jednom kad dođu, osjete da su došli kući. I promijene se, požele novi život.«
Ironični poglavar
Ipak, čini se da poglavar katolika proteklih dana jest bio ironičan. »Ima i onih kojima su uvijek potrebne novotarije u kršćanskom identitetu, koji su zaboravili da su izabrani i pomazani, da imaju milost duha svetoga. Oni, primjerice, traže vidioce koji govore o pismu koje će Gospa poslati u četiri sata popodne. I koji od toga žive«, kazao je 9. lipnja na misi u Vatikanu.
Papa gotovo sigurno jest aludirao na Međugorje. Jer, osim Međugorja, nema drugoga mjesta na kojemu se Isusova majka Marija navodno ukazuje redovitije, prema unaprijed najavljenom rasporedu. Svako od šestoro »vidjelaca«, koji su tog ranog ljeta 1981, kao djeca, prvi put »vidjela« Gospu na pustom kamenitom brdu iznad sela, ima svoj posebni raspored »ukazanja«.
U tom pogledu majka božja ima razumijevanja za organizacijske talente međugorskih fratara i turističkih biznismena: u posljednje 34 godine, otkako je došla prvi put, ukazala se navodno više od četrdeset tisuća puta, a kroz Međugorje su prošli milijuni i milijuni – u najrazličitijim valutama.
Kamo, to je nešto teže otkriti, jer podaci o financijskim učincima ne doznaju se lako: sve je u Međugorju obavijeno velom slatke ali neprobojne tajne. U informativnome centru ne znaju koliko je turističkih kreveta u selu.
Turističke zajednice nema. Službenici u župnome uredu ljubazni su, ali suzdržani: »Samo vi napišite reportažu, ali izjava nema. Svećenici neće davati izjave, a mi smo samo civili, i ne bismo ništa komentirali dok se ova situacija malo ne smiri. Vidite kako se zahuktalo«, kažu, aludirajući na odjeke papinih komentara.
Svećenik Jude Okeke u Međugorje je došao iz Njemačke, gdje studira teologiju, ali inače je iz Nigerije. »Ovo je divno mjesto za nekoga tko želi uživati u tišini i približiti se bogu. Papine sam izjave pročitao, ali ne brinem. U Međugorju se ne događa protivno crkvenim učenjima. Zna se Bog brinuti o svojoj crkvi. Sve će sjesti na svoje mjesto kad dođe pravi čas«, staloženo kaže za naš list.
Našli olakšanje
Mnogo se toga može opravdano prigovoriti Međugorju. Može nam se ono učiniti plitkom duhovnošću plastičnih kipića koja graniči s groteskom. Možemo tvrditi da se milijuni dolara netransparentno zarađuju na izmišljotinama.
Mogli bismo podsjetiti da su prije dvadeset godina, samo dvadesetak kilometara od Međugorja, minirali džamije i otvarali hrvatske logore za Bošnjake. Počinitelji tih zločina same sebe smatrali su velikim katolicima, a međugorska gospa o tome nije ni zucnula.
Mogli bismo primijetiti da su danas, na cestama katoličke Hercegovine, ćirilični natpisi na prometnim putokazima sistematski prešarani i nečitljivi. Mogli bismo opravdano zaključivati da međugorski čudotvorci i čudoprimci šutnjom i nečinjenjem toleriraju, ako ne i štogod gore, strašnu međunacionalnu nesnošljivost u Bosni i Hercegovini.
Sve bismo to mogli reći, i bili bismo u pravu. A opet – ondje ljudi ozdravljuju. Dijana iz Latvije plače s olakšanjem. Kathleen Martin našla je smisao života. Sestra Rastislava vidi ozarena lica svojih štićenika. Milijuni skršenih našli su tu olakšanje.
Osjećaj je tim ljudima jamstvo njihove istine. Oni osjećaju, dakle jesu. A tko ima pravo omalovažavati tuđe olakšanje? Tko ima pravo osporavati tuđe pravo na spas? Poruka je Međugorja jednostavna: »Molimo, pjevajmo, činimo dobro«. Je li prejednostavna? U ovakvome svijetu, bez sumnje jest. Ali oni koji mole, pjevaju i čine dobro, nikad nikome i nigdje nisu učinili zla.
