RIJEKA Iako predsjednica nema gospodarskih ovlasti, nastojala se u proteklih godinu dana, dakle u prvoj godini mandata, nametnuti i na tom području, pa je tako osnovala svoje gospodarsko vijeće, u kojem su primjerice čelni ljudi Komore, Ekonomskog instituta i drugih, pripremila je tehničku vladu za slučaj ponovljenih izbora, te cijelo vrijeme naglašavala važnost stranih investicija. Grabar-Kitarović je i u predsjedničkoj kampanji govorila da će u Hrvatsku dovesti nasušno potrebne strane investicije, dok se u inauguracijskom govoru nazvala prvim gospodarskim diplomatom zemlje. Dotadašnju uključenost u međunarodne institucije i tokove time je stavljala u prvi plan kao komparativnu prednost.

 Puno obećanja

Obzirom na njene američke veze te povezanost s tamošnjom dijasporom, moglo se očekivati da bi baš s tog kontinenta, zahvaljujuć njenom ugledu i poznanstvima, Hrvatsku možda mogao zapljusnuti kakav značajniji val kapitala. No, godina dana je prošla, a umjesto kapitala, iz Kanade je primjerice doveden tek mandatar.

Orešković jest naše gore list, ali nije proizvod domaćeg obrazovnog sustava, kojim se inače jako volimo hvaliti, pa se i o tome treba zapitati. Vezano uz ključne pozicije u Hrvatskoj, spominjala su se još neka imena iz kanadske dijaspore, između ostalih i potencijalni budući guverner HNB-a, iako je HNB zapravo jedna od rijetkih domaćih institucija gdje se još koliko-toliko drži do struke, te joj zapravo najmanje treba patroniziranje tog tipa.

Predsjednica je lani obišla mnoga (potencijalno) značajna tržišta, a posebno je pamtljiv njen posjet Kini, gdje je HGK otvorio svoj ured. Spomenula je tada da su prvi koraci napravljeni, te da je sada sve na Vladi, koja mora učiniti sve da rastereti poduzetnike i učini domaći proizvod cjenovno konkurentnijim. Prozvala je dakle Milanovića, koji joj je uzvratio neka se drži u okvirima svojih ovlasti. Grabar-Kitarović ponovila je kako Milanović nije prihvaćao pruženu ruku, što bi značilo da nije bilo sinergije koja bi možda rezultirala boljim ekonomskim rezultatima. Sada međutim na drugoj strani, u izvršnoj vlasti, ima i politički srodnu opciju i mandatara Tihomira Oreškovića, kojem je  dala mandat na prijedlog svoje matične stranke HDZ-a. Sada, kako sama kaže, u Vladi konačno ima partnera. Hoće li dakle to novo hrvatsko zajedništvo rezultirati konačno nekim konkretnijim ekonomskim pomakom, tim više što se ufamo i u Oreškovićevo ekonomsko znanje i poslovne veze?

– Kao što nam nitko neće sniziti kamate samo na temelju ugleda mandatara, tako ni investicije neće doći samo zbog veza i lobiranja predsjednice, kaže makroekonomist Damir Novotny. On dodaje da će investicije doći samo ako popravimo skor na ljestvici poput Doing Businessa, a to su oni »transformatori« o kojima Orešković govori, dakle, da sredimo javni sektor, te postanemo konkurentni, ili s aspekta cijene ili s aspekta kvalitete proizvoda.

 Neprofilirana zemlja

– Za sada nismo niti jedno od toga, nismo ni fast food ni slow food, nismo se profilirali, kod nas investitori ne znaju što mogu očekivati, a ideje koje sada čujemo od nekih članova Mosta, da bi trebalo nacionalizirati drugi stup ili pak rješavati pitanje javnog duga štampanjem novca, dodatno betoniraju našu poziciju kao nesigurne ulagačke destinacije. Šalje se poruka da politika sve može, da može zamrznuti, nacionalizirati, i to je vrlo loše, upravo suprotno onome za što se, koliko smo mogli vidjeti, zalaže mandatar. I u tom dijelu, dakle marginaliziranja ovih radikalnih ideja dijela članova Mosta, Orešković i Grabar-Kitarović mogli bi zajednički djelovati, primjećuje Novotny, te dodaje da uloga predsjednice države i nije da dovodi investicije i brine o ekonomiji.  

– Ona sada po inerciji njene ranije aktivnosti nastoji biti i u ulozi gospodarskog diplomata, no ona niti može niti treba tražiti strane investitore. To je zabluda, da predsjednici, budući da se na ovaj način biraju, imaju neformalnu obavezu da se bave i stvarima koje im nisu u opisu posla. Biraju se dakle na način kao da imaju velike ovlasti, a zapravo ih nemaju, pa onda imaju osjećaj veće vlasti od one koja im realno pripada. Trebalo bi, dakle, ili povećati ovlasti predsjednika, budući da se bira direktno i za to se angažiraju brojni resursi, ili ostaviti ove ovlasti, za koje je onda dovoljno da ga bira parlament, kao što je to slučaj u Austriji i Njemačkoj, gdje su predsjednici relativno nepoznati, a nisu ni aktivni u međunarodnim odnosima. Igraju tek ulogu stanovitog stabilizatora odnosa na unutarnjem planu, i tu bi, po meni, unatoč ograničenim ovlastima, važnu ulogu u budućnosti mogla imati i hrvatska predsjednica.