Tajne službe, sigurnosni aparat, praćenja i prisluškivanja posljednjih su dana ponovno zauzeli prve stranice medija. Jedan od rijetkih koji se već godinama specijalizira za pitanja odnosa građana i represivnog aparata je Gordan Bosanac, član Izvršnog odbora Centra za mirovne studije, s kojim smo popričali o recentnim zbivanjima.

Koliko politička prepucavanja oko navodnih prisluškivanja političara šteti sigurnosnom sustavu? Gube li građani time ionako poljuljano povjerenje u sigurnosne institucije?

– U pravu ste. Ovakve paušalne optužbe o »praćenju i prisluškivanju« koje svatko može lansirati a mediji će ih potom zbog svoje atraktivnosti olako prenositi i interpretirati, primarno rade štetu sigurnosnom sustavu. No, to nije bez razloga. Nema sumnje da je u prošlosti naš sigurnosno-obavještajni, ali i policijski sustav bio teško zlorabljen, a slučajevi kršenja ljudskih prava građana, novinara i aktivista od strane sustava ulili su veliko nepovjerenje građana u taj sustav. I danas većina ljudi misli da ih se prati ili prisluškuje, odnosno povjerenje još nije vraćeno iako se vidi na primjer da je rad sigurnosno-obavještajne agencije u zadnjih 15-tak godina unaprijeđen, kao i donekle rad policije.

Šlampave istrage

Trebaju li se političari i ostale javne osobe ponašati odgovornije kod optužbi za zlouporabe represivnog aparata? Bi li trebali neiznositi takve priče bez ozbiljnih dokaza ili indicija?

– Većina zadnjih afera koje su protresele javnost vezana je uz međustranačko prepucavanje i zlorabljenje sustava za političke obračune. Budući da nemamo kvalitetan neovisan nadzor nad sustavom lako je iznositi optužbe, pa po onoj staroj »gdje ima dima ima i vatre« te optužbe se rasplamsaju u različite teorije zavjere. Najgore u takvim situacijama je što ako možda i ima istine u optužbama, vi nemate mehanizme da nezavisno provjerite što se točno dogodilo. Političari ne samo da olako prozivaju jedni druge za zlouporabu tog sustava, već i krajnje neprofesionalno »brinu« o sustavu ili šlampavo provode istrage. Dat ću vam samo primjer zadnjeg nadzora kojega je proveo saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost temeljem prijave gospodina Linića da je praćen, odnosno da su izlistavani njegovi telefonski pozivi. Kada su članovi Odbora ušli, doduše nezakonito ali to nitko nije propitivao, u taj famozni Operativno-tehnički centar koji radi sva praćenja vezana uz telekomunikacije da provjere optužbe, oni su išli provjeravati i druge brojeve nevezane za trenutnu istragu i na taj način raskrinkali javnosti da je gradonačelnik Bandić bio pod tajnim mjerama. Time su nesumnjivo ugrozili i istragu i nacionalnu sigurnost. Posljedica naravno za njih nije bilo. Takvo neodgovorno ponašanje donekle je i logično jer su političke stranke često strane u sukobu oko obavještajnih afera te nije za očekivati da će upravo one razrješiti te afere budući da su u direktnom sukobu interesa. Mi već godinama tvrdimo da u Hrvatskoj još nije razvijena parlamentarna demokratska kultura vezana uz nadzor sigurnosno-obavještajnog i policijskog sektora i zato mislimo da RH mora imati uz parlamentarni i jak nezavisni civilni nadzor nad tim sektorom.

Velika moć

Je li u Hrvatskoj uopće moguće depolitizirati represivni i sigurnosni aparat? Ili će i dalje služiti u političkim obračunima? kako u tom kontekstu komentirati žestoku političku bitku koalicijskih partnera za kontrolu nad imenovanjem ministra unutarnjih poslova?

– Nigdje nije moguće uspostaviti potpuno depolitiziran represivan i sigurnosni aparat. Ne smijemo zaboraviti da se radi o institucijama tog sustava kojima mi kao građani (preko naših zastupnika i zakona) svjesno dajemo ovlasti kojima se ograničavaju naša ljudska prava jer nema sumnje da je ponekad potrebno primjeniti te ovlasti da se prevenira ili razrješi kriminal ili neko kazneno djelo. Time u stvari dajemo veliku moć tim institucijama, a ta moć uvijek će biti atraktivna za političare. Tu veliku moć možete jedino pokušati ograničavati jakim i neovisnim nadzornim mehanizmima, ili alternativno graditi društvo koje će imati smanjenu potrebu za represivnim institucijama što je najveći izazov. Dok toga nema, sustav će biti uvijek politiziran. Zato i ne čudi da je Most odjednom dobio veliki apetit za MUP, iako se u predizbornom razdoblju nisu uopće referirali na sigurnosne institucije. Ali kada je Most krenuo pregovarati s HDZ-om i SDP-om izašli su sa jako dobrim prijedlogom reforme građanskog nadzora sigurnosnog sustava kojeg su obje strane de facto odbile. Mislim da Most ima pomalo naivnu sliku da ako kontroliraš MUP i SOA-u imaš polugu da staneš na kraj korupciji. Te institucije jesu važne, ali nisu jedine. I svakako ne smiju ići s pristupom da Most kontrolira MUP i SOA-u već da njihov rad kontroliraju sudovi i neovisan građanski nadzor uz parlamentarni i unutarnju kontrolu, te da probaju odlučnije depolitizirati sustav. Vidjet ćemo vrlo brzo da li im je to uistinu i namjera.

Protiv neovisnosti sustava zbog – lakše manipulacije

Bi li poboljšan sustav nadzora građanstva nad sigurnosnim i represivnim aparatom smanjio mogućnosti zlouporaba. Zašto se sustavi opiru temeljitijem nadzoru?

– Da. I to ne misle samo organizacije civilnog društva, već to govore – iako za to imaju rijetku priliku – i sami djelatnici sigurnosnog sustava. Naime, i u tajnim službama i u policiji postoji veliki broj iznimno profesionalnih i sposobnih ljudi koji su svjesni da su često žrtve političkih igara te da bi ih kvalitetan neovisan nadzor upravo zaštitio od paušalnih političkih optužbi o zlorabljenju službi. Paradoks je da ti ljudi ne smiju javno istupati – što je slučaj sa djelatnicima SOA-e kojima je to zakonski čak i zabranjeno – a u MUP-u ne istupaju zbog stroge hijerarhijske strukture te institucije. Da ne kažem kako u Hrvatskoj zviždači nisu adekvatno zakonski zaštićeni što dodatno demotivira odgovorne pojedince unutar sustava da upozore na nepravilnosti. Tako imate situaciju da kada i buknu neke afere mi primarno slušamo prepucavanja političara, a rijetko kada čujete na primjer ravnatelja policije da brani integritet svoje institucije što bi bilo najlogičnije. Ja nemam drugog odgovora oko otpora političara tim reformama doli pretpostavke da ne žele neovisne sigurnosne institucije kako bi njima mogli manipulirati. Ta situacija samo još više nadoljeva ulje na vatru oko sumnjičavosti građana u sigurnosno-obavještajni i policijski sustav.