Zagreb, Mjesna organizacija Stenjevac, ogranak Malešnica – znate li ikoga tko želi podržati SDP. Ovu objavu na društvenim mrežama nije napisao bilo tko, nego jedan od članova nacionalnog Predsjedništva stranke tražeći kandidate i volontere za predstojeće izbore.

Ta objava vjerojatno na najbolji mogući način oslikava stanje u Socijaldemokratskoj partiji nakon što je nedavno Ibler raspustio zagrebačku organizaciju stranke. Prije toga i bjelovarsku, zadarsku, slavonskobrodsku i cijeli nebrojeni niz malih, lokalnih organizacija.

Sve je popraćeno neviđenim osipanjem članstva, pa je danas stanje u nekad moćnoj lijevoj stranci takvo da praktički nema tko odraditi izbore.

Klanovska borba

Ovaj tekst stoga slobodno može nositi naslov »Kako je propadao SDP«, a glavni test izdržljivosti bit će upravo lokalni izbori u svibnju.

Prema anketama, SDP nema šanse osvojiti vlast u Zagrebu, iako Milana Bandića više nema, još pokušava braniti mjesto župana u krapinsko-zagorskoj županiji i nešto tradicionalnih manjih baza kao što su Ploče, Omišalj ili Zlatar, ali ako loše prođe i u Rijeci i u Primorsko-goranskoj županiji, tada će zaista ostati još samo pitanje – tko će zadnji ugasiti svjetlo.

SDP je iznutra izjeden i atomiziran podjelama između dvaju dugogodišnjih klanova, koji ni sada, u najgorim trenutcima za stranku od ranih 1990-ih godina, prije nego je stvar u svoje ruke bio uzeo Ivica Račan, nikako da zakopaju ratne sjekire.

Već skoro punih 15 godina, od Račanove smrti 2007. godine, dva klana se smjenjuju na čelu stranke, neprestano u međusobnom ratu, istrebljujući u svakom novom unutarstranačkom izbornom ciklusu pripadnike one druge struje.

U tom eksterminiranju, članstvo se umorilo i polako odustaje od bitke, a oni koji su u stranci možda i htjeli ostati, isključeni su, poput Željka Sabe u Vukovaru. Ili smijenjeni, poput Gordana Marasa u Zagrebu.

Pod vodstvom Peđe Grbina, iako se radi o dosljednom i upornom političaru kojeg javnost dugo poznaje, rejting stranke ne prestaje padati.

Vjerojatno najviše zato što je i sam Grbin žrtva klanovskih podjela – dijelom vlastitom krivicom, jer se i on služi metodom raspuštanja i isključivanja, a dijelom i zato što javnost smatra da mu nedostaje autoriteta i da je samo lutka na koncu bivšeg predsjednika stranke, a danas šefa države Zorana Milanovića.

Tako je SDP danas na rejtingu koji je skoro dvostruko lošiji od HDZ-ovog: prema većini anketa SDP je na manje od 20 posto, nedavno i na 16 posto, dok je HDZ na tridesetak posto podrške.

Naravno, ti podaci variraju pa je prema zadnjem Crodemoskopu za ožujak ove godine SDP imao podršku 19,5 posto, dok je HDZ bio na 27 posto, što i nije toliko tragično.

Nikad lošije

No, problem je u tome da je u cijeloj svojoj povijesti, otkako se 1990-ih bio oporavio nakon tranzicije i pada socijalizma, SDP upravo sada na najnižim granama. Primjerice, 2007. godine SDP je bio u anketama jači od HDZ-a sa skoro 29 posto podrške, dok je HDZ bio na 24 posto.

To je bio trenutak kad je Milanović kao veliko iznenađenje postao predsjednik stranke, pobijedivši veterane kao što su Željka Antunović ili tada već etablirani Tonino Picula. Iako je na kraju Ivo Sanader osvojio vlast nakon tih parlamentarnih izbora, SDP je u anketama bio u vodstvu pred HDZ-om oko pet posto.

Na sljedećim izborima 2011. godine SDP je bio samostalno na oko 25 posto podrške, a potom se Kukuriku koalicija pokazala ključnim sinergijskim faktorom s 35 posto podrške, te je na kraju i odnijela premoćnu pobjedu na tim izborima.

SDP je tada s partnerima praktički kontrolirao više od 80 od 150 mjesta u parlamentu, a najbolje rejtinge stranka je imala 2010. godine, kad je dosezala samostalno 40 posto podrške. To doduše ne čudi jer je HDZ tada dotaknuo dno (s 19 posto) nakon sramotnog odlaska Sanadera sa scene, no to samo znači da je stranka tada imala više nego dvostruko veću podršku nego danas.

U Rijeci je SDP uvijek bio na tih četrdesetak posto, a znao je prelaziti i polovicu podrške svih građana – danas su u Rijeci sretni kad prijeđu 20 posto u anketama. To vjerojatno najbolje oslikava problem te stranke.

U izbore 2015. i 2016. SDP i HDZ su u anketama bili gotovo izjednačeni, ali svjedoci smo da je na kraju oba puta vladu sastavljao HDZ, dok o debaklu SDP-a na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima ne treba ni govoriti.

Liste za Sabor koje je sastavljao tadašnji predsjednik Davor Bernardić pokazale su se toliko slabima da je SDP završio na svega 33 zastupnika od ukupno 151.

(Ne)poznati ljudi

Vjerojatno nema osobe koja je u stanju nabrojati ta 33 imena, jer među njima je barem dvadesetak ljudi koji su se prvi put pojavili na nacionalnoj sceni, a da se ni u ovih godinu dana ni na koji način nisu uspjeli etablirati.

Među njima ima i poznatih imena kao što su bivši ministri Davorko Vidović, Boris Lalovac ili Branko Grčić, ali toliko su nemotivirani i slabo prisutni da javnost možda ni ne zna da su u saborskim klupama u ovom mandatu.

Osim Siniše Hajdaša Dončića, Arsena Bauka, Sabine Glasovac ili Mirele Ahmetović, svi drugi su potpuno nevidljivi, jer su izbor bivšeg predsjednika koji ih je na liste stavljao samo da izgura predstavnike druge struje, one Milanovićeve.

Primjer je 8. riječko-istarska jedinica, gdje je Bernardić jednog Vojka Obersnela, gradonačelnika Rijeke, pozicionirao na 13. mjesto, pa on nije uspio ući u Sabor, jednako kao ni Željko Jovanović sa svog 10. mjesta, iako je godinama bio među tri najaktivnija saborska zastupnika.

Da su liste bile jače, sigurno bi ukupni rezultat SDP-a prošle godine bio znatno bolji, no koliko je bezličan bio sam Bernardić, takve su mu bile i liste. Jedini kriterij jest – zbrisati unutarstranačkog oponenta, i tako ukrug.

Takvu politiku prvi je počeo promovirati Zoran Milanović, koji je staru gardu odmah po preuzimanju stranke prebrisao, uz čast nekim iznimkama. Način na koji će vladati SDP-om pokazao je kad je raspustio SDP u Istri – to je bila prva takva epizoda, a poslije je raspuštao i Split, i brojne druge organizacije i članstvo.

Naravno da se nakon takvih događaja dio ljudi više ne bi vraćao u stranku, a tu istu politiku nastavio je kasnije i Bernardić. Stranka se cijelo to vrijeme odricala i nekih od svojih najjačih kadrova. SDP vjerojatno nikad nije više bio isti nakon što se stranka podijelila na Milanovićevom prijedlogu o isključenju iz stranke ministra financija i potpredsjednika tadašnje vlade, Slavka Linića.

Javnost se dobro sjeća da su tada presudila dva glasa: iako je glasanje bio tajno, legenda kaže da su presudili glasovi primorsko-goranskih socijaldemokrata Saše Đujića i Dina Manestra, koji su i do danas na kraju ostali bliski Milanoviću, a on im je vječni dužnik zbog toga.

Da Milanoviću tada nije uspjelo odstraniti Linića, i sam bi morao dati ostavku i otići, no političko taktiziranje na kraju je rezultiralo odlaskom snažnog čovjeka Linića, nakon dramatične sjednice na Ibleru što je trajala satima, doslovce do ponoći.

Podjela stranke

– Ovo je evidentna podjela stranke, ovo su dva SDP-a i dva svijeta, poručio je nakon te dramatične sjednice tadašnji potpredsjednik Zlatko Komadina. I tako je i bilo, na tome se podijelila i riječka organizacija.

Željko Jovanović, tada također jedan od riječkih ministara u Milanovićevoj vladi (ali ne i član Glavnog odbora, pa osobno nije glasao na toj sjednici), branio je u javnosti Milanovića, ali je ostao usamljen.

Sazvao je konferenciju za novinare na kojoj je Linića optužio da je naštetio vladi svojim istupima, no riječki SDP tada je bio stao u Linića. Uzalud, jer kad je jednom bio isključen, povratka više nije bilo, a kasniji pokušaji povratka politici nisu najbolje prošli.

To je međutim sigurno bio prijelomni trenutak nakon kojega SDP više nikad nije bio jedinstven i stabilan. Realno, nakon toga je SDP gubio sve sljedeće parlamentarne izbore – i 2015. godine kad Zoran Milanović nije nudio ostavku na mjesto predsjednika stranke jer se vlast formirala tek nakon višemjesečne krize i neviđenog trilera oko toga kome će se prikloniti Most, ali i 2016. godine kad je Milanović svojevoljno otišao.

Dao je ostavku nakon što je stranku vodio punih devet godina, a vlast u državi je preuzeo Andrej Plenković, te je mirovao tri godine sve dok prošle godine nije postao predsjednikom Republike.

U međuvremenu, jednom se za mjesto predsjednika stranke borio primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, no izgubio je od Milanovića, dok je 2016. godine stranku preuzeo Davor Bernardić, nakon što je u play offu pobijedio Ranka Ostojića.

Uz Bernardića bili su Komadina i Rajko Ostojić, ljudi koji praktički gotovo čitavu svoju karijeru kritiziraju politički stil Milanovića, smatrajući da je on stranku uvijek vodio na način da je prostor davao samo sebi bliskim ljudima, svom »bedemu ljubavi«, koji i dan-danas na čelu s Peđom Grbinom vodi SDP.

Dio tih ljudi u međuvremenu je napustio stranku i bio prešao u klub Milana Bandića, poput bivših ministara Milanke Opačić ili Siniše Varge. To je javnost dodatno iziritiralo, mada su oni to učinili iz protesta prema tadašnjem predsjedniku Bernardiću, a ne iz ljubavi prema sada već pokojnom Bandiću.

Berino doba

I upravo je to problem Zlatka Komadine i Rajka Ostojića – što su stranku u unutarstranačkim borbama izručili Bernardiću koji nije imao ni karizme, a ni znanja za tako krupan zalogaj kao što je vođenje partije.

Po profilu, Bernardić je bio odličan kadar – mlad, obrazovan, već i iskusan s obzirom da je vodio SDP Zagreba. Ali praksa je dokazala da od toga naprosto nema ništa – niti je Bernardić znao naći nove, bolje kadrove, niti je sam znao upravljati tako velikim stranačkim sustavom.

On jednostavno nije imao načina da javnost uvjeri u bilo koju svoju kvalitetu, uglavnom je nizao gafove, mijenjao je glasnogovornike i kroz njegov ured prošlo ih je čak jedanaest, jer on jednostavno nije slušao ljude koji su stručni u tom području, nego je amaterski i s premalo talenta srljao iz jednog ispada u drugi. Na kraju, presudile su mu tragično loše liste za Sabor, i nakon izbora 2020. morao je podnijeti ostavku.

Mora se priznati da mu, međutim, otpočetka nije bilo lako. Pripadnici Milanovićeve struje, redom iskusni političari s dobrim vezama u medijima, sapunali su mu dasku od prvog dana. Uglavnom se o njemu govorilo i pisalo kao o potpuno nesposobnom čovjeku, i tu je sliku bilo teško kasnije mijenjati, a Bernardić se protiv toga borio potpuno pogrešnim načinom – isključivanjem i raspuštanjem svih oponenata.

Nakon pola mandata na čelu stranke, ujesen 2018. godine sve je već bilo zrelo za njegovu smjenu, no onda se dio suprotne ekipe ustrašio, a i oni koji su iz njegova tabora smatrali da je doista vrijeme da ode, bili su neuspješni.

Na jednoj od maratonskih sjednica Glavnog odbora, sve je izminirao tadašnji predsjednik tog tijela Erik Fabijanić, i puč je propao, te je Bero stranku odveo na izbore 2020. – u izborni poraz kakav SDP dugo nije doživio. Plenković ga je deklasirao, složivši vladu samo sa zastupnicima manjina, a SDP se nije oporavio.

Kvarnerske uzdanice

Logično, nakon Berinog pada krunu, žezlo, ali i mač preuzima suprotna struja. Peđa Grbin lako pobijeđuje Mirelu Ahmetović, Željka Kolara i Ranka Ostojića.

»Neću raspuštati, neću poticati daljnje podjele i svađe«, izjavljuje Grbin nakon pobjede u rujnu prošle godine, da bi uskoro nakon toga raspustio praktički polovinu županijskih organizacija SDP-a.

Zbog toga SDP na izbore u Zagrebu izlazi obezglavljen, dok u nekim drugim regijama i mjestima gdje se vrh stranke služio takvim metodama, SDP ni nema kandidate.

Kandidat za Zagreb Joško Klisović stoji na desetak posto podrške građana i nema šanse za ulaz u drugi krug, a favorit je Tomislav Tomašević iz platforme Možemo – lijeve alijanse koja naočigled preuzima razočarano SDP-ovo članstvo i birače.

Na ovim lokalnim izborima tako SDP ima još samo dva oslonca – Marka Filipovića u Rijeci i Zlatka Komadinu u Primorsko-goranskoj županiji.

Komadina je pritom u prednosti jer nema toliko protukandidata i ima šanse osvojiti još jedan mandat župana, dok je Filipović u opasnosti jer se protiv njega bori 12 kandidata, od krajnje desnice do krajnje lijevice, među kojima su i neki nacionalno etablirani političari, kao i nezavisni koji okupljaju ozbiljne i dokazane ljude željne promjene.

Ako SDP izgubi izbore i u Rijeci, vodstvo stranke na Ibleru morat će zajedno s riječkim vodstvom podnijeti ostavku i otići. A onda će ostati pitanje tko će više uopće željeti preuzeti daljnje vođenje tog Potemkinovog sela, ispražnjenog i od ljudi, a nažalost i od sadržaja.