Nije SDP zabilježio na nedavnim lokalnim izborima rezultat koji bi se mogao tumačiti kao jasan znak da stranka izlazi iz krize. Zbroj njihovih glasova u izborima za županijske i zagrebačku skupštinu, koji može biti jedini indikator snage stranke na nacionalnoj razini, pokazao je da SDP i dalje debelo zaostaje za HDZ-om.

​Ali, socijaldemokrati su svejedno uspjeli zadržati vlast u skoro svim za njih najvažnijim županijama i gradovima. Prešli su, doduše, u oporbu u Čakovcu, ali su osvojili susjedni Varaždin, koji je veći grad. Takav je ukupan ishod ocijenjen na kraju kao pozitivan za stranku i njezinog predsjednika Peđu Grbina, koji si je, prevladavao je u javnosti stav, osigurao trogodišnje razdoblje tijekom kojeg bi trebao osnažiti SDP i pripremiti ga za parlamentarne izbore.

Politička konstanta

​To je vrijeme tek počelo teći i Grbin ga ima dovoljno na raspolaganju kako bi stabilizirao stranku i barem joj djelomično vratio izgubljeni politički sjaj. Međutim, proteklih je dana SDP iznova bio predmet rasprava o tome ima li ta stranka uopće budućnost odnosno može li i dalje predstavljati glavnu alternativu HDZ-u. U svježoj anketi su pali na treće mjesto, pretekli su ih Možemo!, a DP potresa konflikt izazvan izbacivanjem iz stranke nekoliko istaknutih članova.

U Hrvatskoj je HDZ politička konstanta prema kojoj se definiraju svi ostali akteri na političkoj sceni. Bilo je, istina, u povijesti HDZ-a i posrtanja, dva mandata su u Saboru morali provesti u oporbi, što se u stranci smatra ponižavajućim, a od smrti Franje Tuđmana samo su jednom pobijedili na predsjedničkim izborima i to vrlo tijesno. No, HDZ je i danas, zahvaljujući svojim beskrajno lojalnim biračima, uvjerljivo najjača hrvatska stranka, kao što je to bio i 1990. Bilo je tu ponekad i obične sreće. Nakon nezadovoljavajućeg rezultata na izborima za Europski parlament i poraza Kolinde Grabar-Kitarović, HDZ se nalazio na putu u opoziciju ili eventualnu mukotrpnu vladajuću koaliciju s desnicom. Onda se u ožujku prošle godine dogodila epidemija koronavirusa, koja je u svijetu uglavnom favorizirala opcije na vlasti, i HDZ je, uz rekordno nizak odaziv, premoćno pobijedio na izborima za Sabor, pa Andrej Plenković trenutačno lišen stresa obnaša premijersku dužnost. SDP se, pak, s nadirućim Možemo! bori za zadržavanje statusa najsnažnijeg oponenta HDZ-u, stranke koja je središte okupljanja lijevo-liberalne oporbe.

Kako je HDZ svojim osnivanjem zaposjeo politički prostor desno od centra, iz tog su spektra rijetko bili ugroženi. HSP im je prijetio na parlamentarnim izborima 1992., niti jedna stranka nije više u kampanjama ponovila tako masovne skupove kao što su ih tog ljeta održavali pravaši predvođeni Dobroslavom Paragom. Ali, objavljeni izborni rezultati bili su razočaravajući za HSP i oni se nikad nisu nametnuli kao protuteža HDZ-u, čak ni kao koalicijski im partneri, a sada su marginalna stranka.

Tijekom devedesetih još su tri stranke pretendirale na poziciju alternative Tuđmanu. SDP je iz izbora 1990. izašao kao druga stranka u zemlji, ali su se brzo urušili i neizvjesno je bilo hoće li uopće opstati.

​Pretendenti za alternativu

SDP-ovci, znači, imaju već takvo iskustvo. Savka Dapčević Kučar i Miko Tripalo, perjanice Hrvatskog proljeća, podcijenili su svog dobrog poznanika Tuđmana i slabo su se organizirali za prve demokratske izbore, na kojima nisu bili ni kandidati. Kasnije su utemeljili HNS s ambicijom da postanu najozbiljniji rivali HDZ-a, ali narodnjaci su podbacili. Tuđman se već etablirao kao stvoritelj samostalne države i iznimno popularne vođe pokreta koji je Tito 1971. zaustavio u Karađorđevu nisu mu bili naročito opasni. HNS je bio osuđen na preživljavanje, a u tome su se toliko usavršili da su još tu, premda na periferiji političkih zbivanja. HSLS je taj koji je najdulje bio najjača opozicija Tuđmanu. Tu su ulogu socijalni liberali, na čelu s Draženom Budišom, preuzeli na izborima 1992. i formalno su je zadržali sve do 2000. No, već 1996. pretrpjeli su udarac od kojeg se više nisu oporavili.

Tko zna kako bi razvijala hrvatska politika da je Tuđman te godine dopustio HSLS-u da njihov čovjek bude gradonačelnik Zagreba. Gradska skupština ih je, sukladno rezultatima lokalnih izbora, izabrala četvoricu, ali Tuđman ih je, pozivajući se kao predsjednik Republike na svoje zakonsko pravo, sve redom odbio. Možda bi jedan od HSLS-ovih gradonačelnika, da je Tuđman imao sluha za demokratski izraženu volju Zagrepčana, dobro upravljao gradom, možda bi stranka politički značajno profitirala od toga, možda bi… Međutim, Tuđman je bio odlučan da spriječi oporbenu situaciju u Zagrebu i povijest HSLS-a poprimila je drukčiji tijek. Stranku su počeli razdirati unutarnji sukobi, a to koristi SDP i promeće se opet u glavnog konkurenta HDZ-u. Budiša je to priznao i prepustio Ivici Račanu da 2000. bude kandidat njihovog saveza za predsjednika Vlade. Sam je krenuo u borbu za mjesto šefa države, ispražnjeno Tuđmanovom smrću, ali izgubio je od Stjepana Mesića i od tada je HSLS u kontinuiranoj silaznoj putanji. Da ih HDZ tri izbora zaredom ne stavlja na svoju listu, danas bi vjerojatno bili izvanparlamentarna stranka. Ovako imaju dva saborska zastupnika, predsjednik Dario Hrebak im je gradonačelnik Bjelovara i maštaju o povezivanju centrističkih stranaka.

Sve je moguće

SDP se, dakle, cijelo ovo stoljeće natječe s HDZ-om. Na predsjedničkim izborima je uspješniji SDP, a HDZ je više puta pobijedio na izborima za Sabor. Živi zid, Most i Domovinski pokret hrabrili su se da će prekinuti ovaj politički duopol, ali precijenili su vlastitu snagu. Je li Možemo! u boljem položaju? Na ruku im ide činjenica da je klasična socijaldemokratska, socijalistička ljevica u regresiji širom Europe. Zelena ljevica, kojoj pripadaju i Možemo!, atraktivnija je mlađoj populaciji, koja o klasnoj borbi zna samo iz knjiga. Ali, iako politika počiva na određenim zakonitostima, nerijetko je nepredvidiva.

Neočekivani prošlogodišnji trijumf HDZ-a, nakon što se u politiku umiješao sićušni virus, itekako to potvrđuje. Dosta toga upućuje na to da je došlo vrijeme kad će SDP svoju poziciju prepustiti Tomislavu Tomaševiću i njegovoj ekipi. Nije ova situacija usporediva s onom kada je Orah u anketama prešao SDP. Stranka Mirele Holy nije, za razliku od Možemo!, imala uporište, vlast nigdje na terenu, a SDP tada nije bio oporba nego su držali Banske dvore i lakše im se bilo nositi s izazivačima. S dvije-tri odluke je Milanovićeva vlada povratila većinu pristaša. Grbin nema tu privilegiju. No, nikad ne treba isključiti mogućnost da se već za koji mjesec dogodi nešto što će pomoći SDP-u. Malo tko je, recimo, prognozirao naprasni odlazak Miroslava Škore, koji će bitno utjecati na političku scenu.