U sjeni maslina i starih suhozida, u Istri se već godinama tiho vodi borba za očuvanje istarske koze, autohtone pasmine koja je, zbog desetljeća povijesnog zanemarivanja, gotovo nestala iz istarskih sela i kampanja.

Danas se, zahvaljujući entuzijazmu malih ljudi i sustavnoj podršci institucija, broj ovih vrijednih životinja polako povećava, a interes za njih raste iz dana u dan.

Prema posljednjim podacima, na području Istre živi oko 140 grla istarske koze, a sve je izraženija svijest o potrebi njihove zaštite, revitalizacije i ponovnog uključenja u svakodnevni život istarskog sela.

Jedan od ključnih iskoraka ostvaren je prošle godine, kada je AZRRI – Agencija za ruralni razvoj Istre, u suradnji s Udrugom uzgajivača istarske koze i Istarskom županijom, pokrenula projekt simboličnog usvajanja istarskih koza i osnovala Fond za očuvanje ove vrijedne pasmine.

Fond Naša istarska koza – La Nostra Capra Istriana i program usvajanja koji omogućuje svima – pojedincima, obiteljima, ustanovama, institucijama, poslovnim subjektima, da aktivno sudjeluju u očuvanju pasmine. Donirana sredstva transferiraju se vlasnicima usvojenih koza preko Udruge uzgajivača, i to strogo namjenski, prema unaprijed utvrđenom planu koji je odobrio AZRRI.

MAZNE I MIRNE

Jedna od onih koja je prepoznala vrijednost projekta i s velikim entuzijazmom ušla u ovu priču jest Snježana Buić iz Marčane.

Njezino se gospodarstvo danas nalazi u Muntiću, točnije na Runjanu, gdje sa suprugom Bertom brine o svom stadu istarskih koza.

Snježana Buić

Ugostili su nas na svojoj zemlji, gdje smo imali priliku upoznati ove mazne i mirne životinje, svaku sa svojim imenom i karakterom. Već na prvi pogled bilo je jasno da je Snježana šaptačica kozama, ono što je Cesar Millan u psećem svijetu.

Na njezinu gospodarstvu danas je, u sklopu spomenutog projekta, usvojeno devet istarskih koza. Usvajatelj prilikom usvajanja istarske koze godišnje ulaže 500 eura, od čega 350 ide izravno uzgajivačima, a 150 AZRRI-ju za promociju, edukaciju i druge troškove.

– Zamišljeno je to tako da se koza usvoji jednon godišnje. Svaka koza ima svoj ime i broj, a usvajatelj joj ima pravo dati svoje ime. Uz najavu i dogovor o terminu, on more slobodno dojti pogledati svoju kozu, more je maziti, more se družiti s njom. Moje su koze usvojili Grad Pula, Istarska županija, Grad Labin, Vodnjan i privatne osobe. Stvarno jedna lipa stvar jer to pomaže nama uzgajivačima.

Ja san krenula s deset koza i znala sam tada točno koliko će mi tribati sijena i hrane za njih. Taj projekt je doprinio da i ja, a virujen i ostali, povećamo broj grla jer sredstva koja bih inače morala dati iz svog džepa, ovako su mi sačuvana. A dobili smo namjenska sredstva, koja možemo iskoristiti za hranu, opremu, veterinara ili nešto treće. Mi smo, osobno nabavili utovarivača, pojašnjava Snježana.

Na kraju godine svi uzgajivači predaju AZRRI-ju potpunu dokumentaciju kako bi sve bilo transparentno.

Ljubav prema životinjama Snježana njeguje od djetinjstva.

– Naslijedila sam to od mojih pokojnih roditelja, ki su se isto bavili stočarstvom. Od kad san imala jeno lito, ja san s blagom. I nastavila san, govori Snježana, dodajući da su koze već uzgajali prije tridesetak godina, kad su se tek vjenčali.

Danas na svom gospodarstvu sa suprugom brine za više od dvadeset koza i tri jarca.

– Jedan jarac, rođen 2023., lani je u Gudovcu proglašen šampionon. A druga dva ča san lani uzela, jedan je prve klase, drugi druge, ali samo s par bodi razlike. Uglavnom, u odnosu na sve jarčeve su jako visoko ocijenjeni, priča nam sugovornica.

MEĐU PRVIMA

Prve istarske koze dobila je upravo od AZRRI-ja u srpnju 2022. godine.

– Prošla sam intervju i mislim da su u meni prepoznali tu ljubav prema blagu. Na početku su mi dodijelili deset istarskih koza, bila sam posjednik, a danas san ponosna vlasnica svih grla na gospodarstvu, kao i jarčeva, kaže nam.

Ideju za uključivanje u projekt, odnosno inicijativu za uzgoj istarskih koza, dao je Snježanin suprug Berto.

– Kad je muž na radiju čuja za projekt od županijskog pročelnika za poljoprivredu Pinzana, reka mi je: »Daj, provaj ti to.« I ja isti tren, nisan čekala ni dvi minuti da se on slučajno ne predomisli. Isti tren san nazvala gospodina Gordona Šubaru iz AZRRI-ja (voditelj Centra za održivi razvoj stočarstva, op. a), prisjeća se, pričajući nam i zgodu s razgovora za dodjelu koza.

– Pita me gospodin Šubara jesan li ja delala kad s blagom, je li mi poznat rad sa životinjami. A ja san se nasmijala od srca i rekla: »Imala san jeno lito kad su moji kupili ovce, a sad iman priko 50, i još dandanas gledan ovci pod rep.« I on se nasmija, priča sugovornica.

– Bila san među prvima, mladi Jelenkovići i ja. Sad se malo-pomalo ljudi pridružuju. Interes raste, pogotovo među mladima, ča mi je jako drago. Ali volila bim da se i moja generacija malo više uključi. Starih štali i kampanja ima na selu koliko oćeš. Žalost je da su zapuštene, govori Snježana.

Ipak, primjećuje da sve više raste interes ljudi, pogotovo mladih, a nada se da će uskoro broj grla prijeći granicu ugroženosti.

– Procedura za zaštitu pasmine, koliko san upoznata, krenula je još 2012. godine, ali zbog papirologije i svega, evo nas tek sada tu di smo. Koliko će još trebati da zajedemo iz zone ugroze, ne znan. Ali interesa postoji, nas malo je ki volimo koze, ali ja se nadam da će nas biti još više, govori.

SURADNJA

Na pitanje koliko joj znači podrška nadležnih institucija, Snježana odgovara: »Bez AZRRI-ja i Istarske županije bi sve palo u vodu.«

– Triba im kalati kapu i to sam pogotovo postala svjesna lani kad smo bili na sajmu u Gudovcu. Doša je velik broj ljudi iz različitih regija Hrvatske i svi su pitali za istarsku kozu. U razgovoru s ljudima primijetila san da su oni svi na neki način prepušteni sami sebi.

Ljudi su razočarani i dolazili su pitati kako bi oni došli do istarske koze jer, kako mi je reka jedan uzgajivač iz Slavonije – iza nas stoje i Županija i AZRRI, a oni nemaju nikakvu podršku.

I onda je problem i s plasmanom i jarići, problem je sa mlikom, tako da ja mislim da bi ljudi trebali početi biti svjesni da mi stvarno imamo blago, kaže Buić.

Priča nam i da su istarski uzgajivači jako dobro umreženi, međusobno si pomažu, pa i, uz odobrenje AZRRI-ja, posuđuju jarce za parenje. Snježana osobno planira uzgojiti vrhunske jarce za rasplod.

– Neki bi siranu, neki za meso, neko ekološki. Svatko ima svoje, ali svi delamo za očuvanje naše istarske koze, ističe.

POSAO IZ GUŠTA

Na pitanje je li teško baviti se kozarstvom, odgovara kako njoj ništa nije teško.

– Iskreno, nisan realna da ću reć da je. Jer meni je to gušt. Mene to opušta, smiri, napuni energijon. One su šegave, znaju vas nasmijat, oplemenit, obogatit rječnik. I ja dajen njima, a one meni. I kad delate nešto ča volite, ni teško. Ako je nekomu to samo obaveza, bolje da ne počne. Jer kad je jarenje, moraš bit spreman i po noći, i kad je hladno, i po daždu. I treba im pomoć. Jarići znaju bit i priko četiri kili, jedan je ima i šest. To je teško za mater i za jarića. Moraš bit tu, obrisat mu sluz, pazit da ne udahne, da ne popije plodnu vodu, kaže.

Govori nam i po čemu se razlikuje istarska koza od drugih pasmina.

Snježana Buić sa suprugom Bertom na imanju u Runjanu

– To ni samo »koza«. Istarska koza je tvrdoglava, šegava, pogleda te u oči i opet će napravit po svojen. Imala san i alpske, i križane, al ovo je druga stvar. Razlika je velika, i u ponašanju, i u karakteru. Prava naša. Svaka ima svoje ime, svaka ima svoj karakter. Svaka na neki način razgovara, kaže nam Snježana.

Koze na njezinu gospodarstvu trenutačno su u fazi zasušenja.

– Smanjila sam im hranu, makla san lucernu, žitarice, energiju. Sad su više na sjenu jer je to jedini način da one prirodno krenu kalivati mliko. Radi zdravlja, vimena i svega tega. Tako da gremo malo na pašu, ali sve u malim dozama. Inače su stalno vanka, na brstu. I ja s njimi. Meni je to ono moje vrime, kad čovjek napuni energiju. I onda morete pojti u druge obaveze ča vas čekaju.

Ujutro rano kad sunce gre na gori, ni nideri ninega, ni auta, ni ljudi. Mir, priroda i životinje. Ili navečer kad sunce kaliva. Jedino mušati štipiju. Preporučila bim svakome. Najveće delo je plantati seno. Ali sad je mehanizacija, traktori, balirke, riješen program. A i jarenje ni 365 dani. To je deset, petnajst dani sve skupa. I zna se tačno kad se koja parila. Ni tu problemi. Ljudi nisu svjesni kako je to jedan lipi život. Čovjek krene iz hobija i onda to prireste u ništo drugo, priča nam.

A njezine koze danas su prava atrakcija u selu. Kraj njih se zaustavljaju turisti, djeca, prolaznici. A možda je upravo to još jedan mali korak prema budućnosti u kojoj će autohtona istarska koza ponovo postati nezaobilazan simbol istarskog kraja.