U ekonomskom smislu su teško prepoznatljivi elementi ljevice i mislim da nismo daleko od dosjetke prema kojoj kad biramo, biramo između gay friendly zastupnika politike ekonomske nejednakosti i homofobičnih zastupnika politike ekonomske nejednakosti
Upravo se o tim temama raspravljalo i na nedavno održanoj ljetnoj školi »Equality and Citizenship« na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Naime, od strane uglednih političkih filozofa s vodećih zapadnoeuropskih i američkih sveučilišta poslane su poruke u pravcu afirmiranja ideja egalitarizma i jednakosti, i to u uvjetima tržišne ekonomije, o čemu razgovaramo s prof. dr. Elviom Baccarinijem, pročelnikom Odsjeka te direktorom Ljetne škole.
– Na našoj ljetnoj školi sudjelovali su istaknuti politički filozofi, Thomas Christiano sa Sveučilišta u Arizoni, Andrew Williams iz Barcelone, David Miller sa Sveučilišta Oxford i brojni drugi. Miller je, podsjetio bih, još 1999. u svojoj knjizi »Principles of Social Justice« iznio jednu misao koja je sada možda čak i aktualnija, a pogotovo nakon 2008. Kazao je da živimo u doba procvata teorija društvene pravednosti, nadasve s naglaskom na društvenu jednakost, a istovremeno postoji potpuni rascjep s politikom, kao da je jednakost pojam koji je nezanimljiv za političke stranke. I onda, kaže Miller, na tom planu najviše gube stranke ljevice jer bi to trebala biti njihova prioritetna ideja, no one se ponašaju kao da je se srame. Mislim da je danas taj procjep još naglašeniji i da je zapravo još vidljiviji taj procvat teorija društvene jednakosti u akademskim krugovima, dok s druge strane imamo za to gotovo potpuno nezainteresirane stranke. To vidimo u naprednim demokracijama, ali i kod nas, a vjerujem i u drugim tranzicijskim zemljama; često stranke ljevice kao da imaju neki problem sa svojim nasljeđem ili porijeklom. Sintagme poput one o »socijalizmu u glavama ljudi«, kako se nedavno izrazila bivša ministrica financija Martina Dalić, nisu dakle rezervirane samo za desne političare.
Nije dakle čudno kada desnica tako govori, veći je problem što i ljevica preuzima taj diskurs?
– Pa da, jer imali smo prije par mjeseci izjavu premijera koji je rekao da se, parafraziram, u socijalizmu nisu vrednovali niti razlikovali uspješni od neuspješnih. To možda može biti istinito za socijalizam, ali ne vidim da je danas obrnuto, da se danas prepoznaju uspješni, a uspješni su ti koji su lideri u različitim domenama društvenog djelovanja. Nemam ništa protiv naglašavanja distanciranja od socijalizma, ako time netko želi reći da je protiv toga kako se socijalizam u određenim segmentima kod nas manifestirao. No, ozbiljan je problem što se tom sintagmom zapravo u velikoj mjeri prikriva distanciranje od pojma društvene jednakosti, iako se ona ne veže nužno uz pojam socijalizma.
Stigma socijalizma
Dakle, čim netko govori o potrebi povećanja ekonomske jednakosti, to se povezuje sa socijalizmom, pokušava stigmatizirati i onda se sve zajedno baca u koš?
– Tako je. Na našoj političkoj sceni jednakost se poima kao nešto što ide zajedno isključivo sa socijalizmom, pa po toj logici, sve to u paketu treba baciti u smeće. No, imali smo priliku vidjeti da ljudi na vrhunskim svjetskim sveučilištima, kao što je primjerice Oxford, razvijaju teorije o društvenoj jednakosti te se zalažu za njihovu implementaciju.
A to su ljudi koji nemaju veze sa socijalizmom, niti su iz njega ponikli.
– Upravo tako, znanstvenici koji zapravo nemaju nikakvu nužnu vezu sa socijalizmom, koji u njemu nisu ni živjeli, govore iz akademske pozicije o ideji jednakosti u uvjetima tržišne ekonomije koja dakle može biti humanija i pravednija od ovoga što je slučaj danas.
To je kompatibilno – jednakost i tržišna ekonomija?
– Profesor Thomas Christiano podsjetio nas je da je doba najvećeg prosperiteta i rasta američke ekonomije bilo razdoblje New Deala i razdoblje koje ga je slijedilo. Istaknuo bih znači ove dvije teorije: teoriju o društvenoj jednakosti koja je u procvatu u akademskim krugovima i njeno odudaranje od programa političkih stranaka, pogotovo onih službene ljevice, zatim to da je ideja da jednakost šteti rastu ekonomije zapravo mit kojeg najbolje demantira Rooseveltovo doba, a želim naglasiti još jednu misao u radu Davida Millera, o mogućnosti realizacije pravednosti u uvjetima globalizacije. Naime, pretpostavlja se da za realizirati društvenu jednakost trebamo imati određenu poreznu politiku, kao i politiku zaštite dostojanstvenih dohodaka radnika, a što je trenutno vrlo aktualno i kod nas. I onda se javlja prigovor – što ako će kapital seliti iz zemalja koje provode politiku jednakosti. Miller naravno ne zanemaruje da se to i događa, ali propituje je li utjecaj cijene rada zaista toliko značajan. Kapitalistima je ta cijena važna, ali su im sasvim sigurno važne i druge stvari: oni će prije svega ići tamo gdje funkcionira niz elemenata vezanih za prosperitet ekonomije; gdje vlada društveni mir i postoji stabilno društvo u vidu stabilnih institucija, gdje su radnici kvalificirani, bez obzira na kojoj razini fizičkog ili intelektualnog rada, gdje imaju radne navike i savjesni su u radu i slično. Važni su elementi i pravna sigurnost, kvalitetni i stabilni zakoni, efikasnost javne uprave i brojni drugi. Porezi jesu nešto što može privući ili odbiti investitore, ali su dakle važne i druge stvari, i sada bih se usudio reći da oni ulagači koje će privući primarno niski dohoci radnika i niski porezi…
Bolje da ni ne dođu?
– Pa zapravo su takvi vjerojatno i najmanje kvalitetni, jer traže prečice i najjednostavnije olakšice za rad. Cijena rada dakle sigurno nije jedini element privlačenja investitora, a ne bi smio biti ni najvažniji, jer će se, ako se tako nastupa, privući manje kvalitetni investitori.
– Ne vjerujem u neutralnu znanost, u smislu nekog naivnog vjerovanja da je znanost nešto striktno empirijski, gdje vrijednosna opredjeljenja ne igraju nikakvu ulogu. Takvo shvaćanje znanosti čini bavljenje znanošću nemogućim. Mi neminovno krećemo od vlastitih uvjerenja, opredjeljenja, vrijednosnih stavova, koji utječu na nas, ili preciznije rečeno, utječu na to kako vrednujemo i važemo empirijske dokaze koje dobivamo.
– Prvo, naglasio bih da ne mislim da mi u Hrvatskoj živimo u okolnostima neoliberalizma. Neoliberalizam je sustav koji kaže – preživi na tržištu ili nestani, a kod nas, ali i u drugim tranzicijskim zemljama, postoji zapravo jedna sprega, sustav u kojem se podupiru centri financijske moći, što nikako ne ide uz neoliberalizam. Tako da je vjerojatno kod nas primjereniji izraz koji koriste anglofoni: crony economy, što se može prevesti kao rodijačka ekonomija, ekonomija sprega, i važno je dijagnosticirati problem na taj način. Griješe oni ljevičari koji govore o neoliberalizmu zato što ne identificiraju da je kod nas država itekako aktivna, ali na loš način – zapravo je golema i skupa. Sada kada smo to naglasili, moramo se vratiti onome što smo govorili ranije: nije socijalizam voditi politiku društvene jednakosti. Imati različite porezne stope ovisno o visini primanja je također jedna od politika jednakosti i redistribucije koja nije nekompatibilna s kapitalizmom.
Porezna progresija je zapravo uobičajena tekovina zapadnih ekonomija, dok je flat tax iznimka, koja se primila upravo u tranzicijskim zemljama.
– Vezano uz to, nedavno sam čitao tekst još jednog oxfordskog profesora, Geralda Cohena, koji inače više nije živ, a koji je svojevremeno komentirao reduciranje poreznih stopa u doba vlade Margaret Thatcher. Njezin ministar financija je naime zastupao redukciju najveće porezne stope sa 60 na 40 posto. Dakle, ovo što se sada zastupa kod nas, a riječ je o ukidanju stope od 40 posto, je čak i veći otklon od egalitarizma od onog kojeg je zastupao ministar financija u vladi Maggie Thatcher. Znači, stopa od 40 koja je bila dobra čak i za njega, eto, nije dobra za nas.
Vlada je podršku dobila i od stručnjaka iz središnje banke.
– Pa, to me jako čudi, i to iz dvije grupe razloga. Prvu sam upravo iznio: čini mi se da je to i u znanstvenom smislu u najmanju ruku sumnjiva teza, odnosno da postoji previše dobrih razloga za sumnjati u nju, a drugo, prije nekoliko mjeseci je čak iz MMF-a dolazila poruka da nema više prostora za štednju u odnosu na siromašniji dio stanovništva, ali zato ima prostora za jačanje poreznog pritiska u odnosu na bogatije građane. I zapravo me izuzetno začuđuje da su relevantne osobe za financijsku politiku kod nas, radikalnije u smjeru odstupanja od politike jednakosti i u odnosu na MMF.
Gdje se tu onda prepoznaje ljevica na polju ekonomije?
Kapital ima moć
Znači, udaljavanjem od dostojanstvenog minimuma, zapravo se mijenja i mogućnost nas kao političkih individua.
– Upravo tako: odstupanjem od ekonomske jednakosti istovremeno odstupamo i od političke jednakosti. Prema istim autorima, društvena jednakost je nužna i za ispravno funkcioniranje ustavne demokracije, a tu u najmanju ruku govorimo o ravnopravnom i kvalitetnom obrazovanju za svakog građanina, ali i puno više od toga.
Ali s druge strane, kapitalizam vodi u proturječnosti, pa se s jedne kapital gomila, a s druge ga ima sve manje. Kako to utječe na distribuciju građanskih prava?
– Tu ima više problema, a najočitiji je onaj da bogatiji ljudi ponekad kontroliraju ili pokušavaju kontrolirati određene procese, primjerice medije, ili pak imaju i osobno veći utjecaj na političare, pa se stvaraju ti krugovi utjecajnih ljudi koji se međusobno druže, i to je taj crony economy. Christiano naglašava i treći element, a to je mogućnost ucjenjivanja. Primjerice, neki kapitalist može reći, uvedite minimalno zagarantirani dohodak i otići ću iz ove države ili obratno, ukinite ga, pa ću se vratiti. Uočite u kojem stanju političke nejednakosti je građanin koji nema tu moć u odnosu na onog koji je ima. To je moć da se sabotiraju demokratski donesene odluke. Na taj način ruše se i temelji suvremene ustavne demokracije.
Lijevi i desni rezovi
– Postoje neke zanimljive ideje koje su međutim prikazane na razini utopije. Niti jedan od ozbiljnijih autora koje poznajem nije razvio platformu za realizaciju nečeg takvog, ali postoje autori koji kažu da bi jedan od modela pravednog društva bio liberalni socijalizam, dakle, socijalističko uređenje koje dopušta određene oblike tržišne ekonomije i jamči prava pojedinaca. Osobno mislim da socijalizam nije realna opcija. Čak ni autori koji govore da bi socijalizam mogao biti jedno od pravednih uređenja kad bi se manifestirao na način da se poštuju individualna prava nemaju teoriju kako dostići takvo stanje niti kako učiniti stabilnim takvo društvo. David Miller primjerice takva viđenja zove philosophy as lamentation, znači filozofija kao žaljenje. Smatra da ideja o jednom daleko pravednijem društvu koje, eto, nikad nećemo realizirati čini da filozofija politike postane sterilna. Mislim dakle da je ipak realnije razmišljati o tome kako postići da kapitalizam bude humaniji i pravedniji.
Kako se politika rezova u to uklapa?
– Nadovezao bih se na izjavu Paula Krugmana koji je prilikom svog gostovanja u Hrvatskoj kazao da je određena politika štednje, rezova (eng. austerity, op.a.) nužna, i onda mu je postavljeno pitanje, nije li on protiv rezova, na što je odgovorio da postoje ljevičarski i desničarski rezovi. Jedna od lošijih stvari koje rade stranke službene ljevice jest da se ne bave ni tim nužnim, ljevičarskim austerityjem, u smislu da kažu, idemo štedjeti tamo gdje je država zaista rasipna, a to je evidentno u javnoj upravi i samoupravi. Imamo toliko veći broj općina nego što smo ih imali u socijalizmu da je svakome jasno da je to neracionalno. I to treba biti njihov prvi potez.
No, to se ne provodi zbog stečenih pozicija kojih se valjda nitko ne želi odreći, pa se provode rezovi u znanosti i zdravstvu.
– Nisam za rezove u sektoru znanosti, ali jesam za racionalizaciju i pametnu distribuciju. Da krenem od svoje struke, u Hrvatskoj imamo primjerice neproporcionalno velik broj studija filozofije. Nadalje, velike se svote izdvajaju za tiskanje časopisa, a danas svi čitaju internet izdanja itd. Od tog bi se novca sigurno dalo financirati nekoliko projekata, zaposliti određen broj znanstvenih novaka ili postići da bar oni koji već jesu u sustavu ne dobiju otkaz. Nemamo ni jasno definirane kriterije znanstvenih prioriteta koji su važni za društvo, u kratkom ili dugom roku. Znam da će mnogi kolege ljevičari sada skočiti i reći da je to neoliberalizam, ali ja mislim da je to šansa demokratizacije znanosti. Znanost u funkciji društva nije nužno i u funkciji kapitala, već je znanost koja je u demokratskoj proceduri definirana kao društveno važna. Zdravstvo je pak očigledno ugrožen sektor, a to bi trebalo biti zadnje područje na kojem će se štedjeti. Inače, prema nekim studijama koje su objavljene u UK-u, izgleda da je upravo društvena jednakost jako važna za zdravlje ljudi. Ono što zapravo najviše ugrožava zdravlje je život u stanju ekonomske nejednakosti, što utječe na lošije društvene kontakte, nekvalitetniji načina življenja, od prehrane pa nadalje, a nažalost znamo da je danas i zdrava prehrana za mnoge postala luksuz.
