Ivica Račan će se pamtiti kao čovjek koji je pomogao demokratskoj tranziciji Hrvatske iz socijalizma u demokraciju, odobrio raspisivanje prvih izbora, potom u mandatu vlade 2000. otvorio izoliranu Hrvatsku svijetu i uveo red u državu opterećenu tuđmanovskim mentalitetom. Umro je 29. travnja 2007. godine tiho, kako je i živio, a za sobom ostavio upražnjeno mjesto koje je na prepad, u najboljem smislu te riječi, bio popunio energični i mladi Zoran Milanović – predstavljen upravo kao izbor samoga Račana, koji i danas još uvijek ima zadatak da se tek upiše u povijest. U međuvremenu, splasnula je i radna energija, a i imidž Milanovića kao mladca te je on danas pragmatični predsjednik Vlade za koju 77 posto građana misli da ide u krivom smjeru, s objektivno lošim ekonomskim rezultatima i sindikatima koji traže prijevremene izbore, a on sam za sebe tvrdi: »Ne želim biti popularan i ne želim da me po ičemu pamte«.

  Utoliko, ni jedan ni drugi nisu bili populisti, i to je jedna od rijetkih stvari koja ih veže. Stoga, usporedbe između Račana i Milanovića gotovo da su nemoguće – od temperamenta koji je bio potpuno različit – Račan spor, tih, neodlučan, Milanović nagao i rječit; preko vođenja Vlade u kojoj je Račan imao šest stranaka raspoloženih za rušenje samih sebe, ali odlične ekonomske pokazatelje, dok Milanović ima stabilnu i čvrstu koaliciju, ali loše rezultate i nezadovoljstvo građana; sve do stranke, SDP-a, u kojoj je Račan često išao na iscrpljivanje svojih suparnika beskrajnim raspravama koje su trošile i vrijeme i ljude, dok Milanovića iscrpljuju njegovi suradnici koji mu živome latentno kopaju grob, a on ih onda smiče kao kule od karata i oni tada samo nestaju sa scene, kao da nikad nisu ni postojali. Tko je bio veći autokrat (ili možda demokrat), tko je bio veći radnik, tko je bio uspješniji na duge staze – sudit će vrijeme, a postoje i oni u SDP-u koji ni s jednim ni drugim nisu bili oduševljeni, pa cinično kažu: »Usporedba Račan-Milanović? Jedan je mrtav, a jedan je vodio Vladu. Pogodite koji je koji«.

Tko je neodlučan?

Svaka od ovih ocjena koje smo naveli, naime, uvriježena je percepcija javnosti, a da se dovesti pod pitanje: Račan možda nije uvijek bio neodlučan – možda je to Milanović, koji je krzmao i oko nekih organskih odluka, primjerice izmjena Ustava, i oko donošenja nekih stranačkih odluka, primjerice sankcioniranja Marine Lovrić-Merzel koju zapravo još nije ni pozvao na ostavku na mjesto županice mada je već preko mjesec dana u pritvoru. Uobičajeno se misli i piše i da je Račan bio taj koji je okupljao, dok je Milanović sklon fajtu i konfliktu – no, činjenica je se Račanova koalicija na dnevnoj bazi bila raspadala i mrcvarila naciju jer je bila strukturirana na način da se odluke donose van Banskih dvora (s obzirom na to da ni Dražen Budiša u ime HSLS-a ni Zlatko Tomčić u ime HSS-a nisu bili članovi Vlade), a da Milanovićeva koalicija kuca kao urica, te uz stabilnu Kukuriku većinu premijer danas uza sebe ima i SDSS, neke nezavisne poput Damira Kajina, a faktički i Jadranku Kosor, te vlastite disidente kao što je Mirela Holy koja u Saboru ne ruši Vladu. I rezultati dviju vlada dali bi se dovesti pod znak upitnika – za vrijeme Račana Hrvatska je imala maksimalan broj nezaposlenih ikad – 400.000, a i u stranci su obojica od dijela ljudi bili percipirani kao obični autokrati.

  »Račan se samo pravio da uvažava tuđa mišljenja. On bi sazvao 10-satne sastanke i kad bi svi već bili mrtvi umorni od teoretiziranja, složili bismo se sa zaključkom kojega bi predložio netko tko je slučajno mislio kao Račan. Onda bi on bio veliki demokrat. Sada pak ni ne raspravljamo – odmah je po Zoranovom, ali zato jer se nitko ni ne javlja za riječ, pa dođe na isto«, kaže jedan od SDP-ovaca stare škole koji je doživio i preživio obje ere. Isti čovjek pokojnom Račanu zamjera i što je HDZ-u praktički dvaput izručio vlast – i 1990. godine kad je bacio koplje u trnje sa starim SKH-SDP-om, ali i 2003. godine kad su rezultati bili jako dobri, s rastom BDP-a od 5 posto godišnje, ali je Račan tada već bio umoran od svega i nespreman SDP voditi u pobjedu nad Ivom Sanaderom. No, velika razlika za sam SDP, ističu svi, u tome je što je Račan otvarao stranku za velik broj ljudi, pa i nestranačkih putem stranačkih savjeta, koji su promišljali politike i programe, brusili i turpijali, na čelu sa iskusnim eruditom Tončijem Vujićem, dok Milanović odluke donosi na kratke staze, iz dnevnopolitičkih pobuda, okružen isključivo najbližim suradnicima – »pampers divizijom«, kako ih posprdno zove Aleksandra Kolarić, koju je nedavno brzopotezno isključio iz stranke.

  – Bila su to druga vremena 2000. godine, i njih je dvojicu nemoguće komparirati. Osim u jednome: problem obojice jest u tome što su za njihova mandata svi s Iblera otrčali u Banske dvore, i Ibler je ostao pust. Zato smo i izgubili izbore 2003. Greška se ponavlja i jasno je da nismo ništa naučili – razočarano kaže doajen riječkog SDP-a Vladimir Šepčić.

Bez kontrole

Aleksandra Kolarić, glasnogovornica iz Račanova doba koju je Milanović ekspresno izbacio iz SDP-a nakon što je dovela u pitanje postupanje oko ‘lex Perković’, drži da dvojica predsjednika stranke teško mogu stati u istu rečenicu, jer su dijametralno suprotni ljudi i političari.

  – Račan je uza sve svoje mane bio mudar i odgovoran i njegove odluke uvijek su držale na horizontu i opći interes i interes stranke. Za razliku od Milanovića koji nema tu mudrost i kvalitete, on je bio čovjek koji okuplja. Današnji predsjednik potiče sukobe i konflikte i u stanju je od svakoga napraviti neprijatelja, što je štetno i za SDP i za cijeli progresivni, lijevi dio društva – kaže Kolarić. »Njegovo nesnalaženje u etičkim procjenama sustavno uništava reputaciju stranke, a suodgovornost snosi cijelo uže vodstvo i svi članovi predsjedništva. SDP treba vratiti Račanovim vrijednostima – dakle, poštenju, odgovornosti, integritetu, izgradnji konsenzusa kroz debate i diskusije. Ali kao samu organizaciju, stranku ne treba vraćati u to doba, nego modernizirati i temeljito reformirati’, zaključuje Kolarić.

  I profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivan Rimac ovih dana je izjavljivao da je velika razlika između dvojice premijera i u tome što su »moralni kriteriji u međuvremenu jako pali«, a činjenica je i da, iako je SDP na vlast došao u prvom redu kao razlikovni faktor od kriminogenog imidža HDZ-a, danas i Milanovićev SDP prate velike afere. U Račanovo vrijeme, praktički nije bilo skandala koji bi se ticali osobnog imidža njegovih suradnika ili ministara (gotovo da je jedini slučaj bilo financiranje Viktora Lenca i SDP-ovog tajkuna, kako se tada voljelo govoriti, Damira Vrhovnika – no ni za to nitko nije suđen, bila je riječ o političkoj odluci), dok danas SDP već ima aferu Šegon, pa Lovrić-Merzel, a sada i Nadu Čavlović-Smiljanec, i to je vjerojatno ono na što upozorava Aleksandra Kolarić govoreći o pogrešnim etičkim procjenama Zorana Milanovića.

  S Račanom je u vladi 2000. godine radio i dugogodišnji šef IDS-a Ivan Jakovčić, koji je napustio tu vladu u sredini mandata, dok je s druge strane Milanović bio napustio njega, kad je isplanirao rušiti IDS u Istri. No, na kraju su sukob prevladali i IDS je i dalje u savezu sa SDP-om, a »stari mačak« i iskusni politički tehnolog Jakovčić o njima dvojici kaže:

  – Ozbiljna greška Zorana Milanovića u upravljanju Vladom je u tome što je dopustio da svaka stranka koalicije imenuje svoje ministre i gotovo potpuno autonomno upravlja tim resorima, nad čime on kao premijer praktički i nema kontrolu. Utoliko je Račanova politika vođenja vlade bila zahtjevnija za njega, ali mudrija. U ovoj Vladi ministri su si birali i zamjenike iz svojih stranaka, pa su ministarstva praktički jednostranačka, što je loše. Zato smo mi u resoru turizma najprije zamjenika imali iz SDP-a, Olega Valjala iz Dubrovnika, a sada nestranačku osobu – kaže Jakovčić. On drži i da je Račanova ekipa općenito bila kadrovski kvalitetnija: »To su ipak bili iskusni ljudi, od Antuna Vujića i Mate Crkvenca pa do Goranka Fižulića itd. Jednostavno, ti ljudi su imali puno veću težinu u javnosti od Milanovićevih SDP-ovih ministara. To svi moramo priznati«.

Odgovornost na Zoranu

Po njemu, činjenica da je Račan imao destruktivnog Budišu, a da Milanović ima lojalnog junior partnera u HNS-u, zapravo je samo naizgled Milanovićeva prednost: »Kad se budu sumirali rezultati ove Vlade, zapravo će sva odgovornost biti na Zoranu. SDP dominira u koaliciji u političkom smislu, i sva odgovornost i svalit će se na SDP. A sadašnja besperspektivnost građana već postaje nepremostiv problem«, kaže Jakovčić.

  – O ukusima se ne raspravlja, netko voli ljuto, a netko bljutavo. Uostalom, njih su dvojica neusporedivi, i zbog osobnosti, i zbog okolnosti – ponavlja kao i svi i potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina o dvojici premijera. Za Komadinu se zna da je bio u sukobu i s Račanom, a i s Milanovićem čiji je danas jedan od glavnih oponenata u stranci. No, svejedno misli da ih može objektivno sagledati, baš zato što je toliko dugo prisutan u stranci i politici.

  – Okolnosti su bitno drugačije: Račan je imao zadatak otvoriti Hrvatsku svijetu, pokrenuti europske procese, imao je i mogućnosti pokrenuti investicije jer su tada za to postojali dobri ekonomski uvjeti, i to je i učinio. Nažalost, kao što je često slučaj, u svom tom poslu bio je zapustio stranku, to jest rad na percepciji vlastite uspješnosti, a birači uvijek očekuju brže, bolje i više. I zato je bio izgubio izbore 2003. Danas, građani bi sigurno glasali za nastavak mandata te Račanove vlade, možda čak i HDZ-ovci, gledajući iz današnje perspektive, kad su rezultati nezadovoljavajući za građane – kaže Komadina. Jer, 8 narednih HDZ-ovih godina bilo je ustvari nastavak Račanove politike u većini stvari, osim što se dogodilo nesmiljeno zaduživanje koje nas je danas »pojelo«, kaže. S druge strane, nova Vlada Zorana Milanovića 2011. je preuzela praznu kuću, još uz svjetsku krizu, i naravno da je danas nepopularna u takvim okolnostima, kaže Komadina, no i ističe da je Račanova politika ipak bila neusporedivo ljevija od aktualne, te stoga autentičnija za SDP i očekivanja građana:

  – Tvrdim, Račan je vodio više socijaldemokratsku politiku, a Milanović više liberalnu, uostalom i partneri su nam liberali, i HNS i IDS. Ok, ja priznajem da je danas i okvir drugačiji, dio smo EU, a EU se vodi na osnovama apsolutne slobode tržišta, no liberalna politika ne može osigurati socijalni karakter bilo koje države. Europa je Europa kapitala, a ne rada. A mi moramo težiti društvu rada, i to je moj stav – decidiran je Komadina, koji je zadnjih dana dao niz intervjua u kojima kritizira neoliberalnu politiku aktualnog predsjednika i otvoreno poziva na vraćanje SDP-a starim lijevim osnovama, od antifašizma, čak »partizanskog duha« do ekonomsko-socijalne doktrine ljevice. Na pitanje odskače li onda politika Milanovićeve Vlade od vlastitih programskih uporišta, Komadina odgovara: »Političko-programski SDP naravno nije liberalna stranka. Ali u praksi, nažalost, da«.

  Dugogodišnji Milanovićev bliski suradnik, šef SDP-a Rijeke Vojko Obersnel, za Milanovićevu Vladu nalazi ipak i niz olakotnih okolnosti:

Isti zadatak

– Okolnosti preuzimanja vlasti su po meni čak slične: i tad i sad je SDP s partnerima preuzeo vlast u trenutku dok je društvo bilo osiromašeno i urušeno – gospodarski, moralno, politički, te je stoga i zadatak Račana i Milanovića bio isti: stabilizirati stanje. Često te metode i nisu imale pretjerane veze sa socijaldemokracijom, jer o socijalnoj državi i društvenoj pravdi i ne možemo razgovarati bez jake ekonomije. U takvim okolnostima, lideri su vrlo nepopularni, i jedan i drugi, jer ljudi su željni brzih rješenja. Zato je obojici bilo jako teško. Račan nije imao dodatni problem, europski okvir koji ga nadzire, i mogao je pokretati velike investicije, a mi to danas ne možemo. Da možemo, gradili bi prugu Rijeka-Zagreb i bili puno popularniji, ali danas je prioritet smanjenje deficita, a ne velike javne investicije, i utoliko je premijeru danas i teže – kaže Obersnel koji, kao i svi drugi sugovornici, primjećuje da je europski okvir Hrvatske donio dodatno skretanje Vlade lijevog centra dalje ka liberalnoj doktrini umjesto povratka socijaldemokratskim vrijednostima.