Nekad se politika, pogotovo gledana izvana, čini kao Bogom dan posao. Dobra plaća, službeni auto, svečana otvaranja i ritualne svađe s političkim protivnicima – ne izgledaju kao nešto što prosječan Hrvat ne bi mogao podnijeti bez pretjeranog ulaganja napora – dapače, javnost često misli kako su političke fotelje među najudobnijima koje se uopće mogu zamisliti. 

    Na nekim funkcijama i za neke političare, to je sigurno tako. Ali, kad čovjek mora donositi ozbiljne odluke, stvari stoje bitno drugačije. Pogotovo kad je riječ o najodgovornijim ljudima neke zemlje; u Hrvatskoj su to premijeri. Tko misli da je, primjerice, Račanu i Sanaderu posao bio lagodan, neka samo usporedi njihove fotografije prije stupanja na dužnost i nakon isteka mandata. 

    Osim stresnih odluka u kojima se odlučuje o sudbinama gomile ljudi i raznim vrstima pritisaka kojima su političari na visokim funkcijama izloženi, ponekad jednostavno naletiš na situaciju u kojoj ispravne odluke – nema. Što god da izabereš, sigurno ćeš pogriješiti. 

   Ni za muzej

  Na stolu su tri opcije: ili kupiti novu flotu, ili predati nadzor zračnog prostora nekoj od susjednih NATO zemalja, ili, još jednom remontirati remontirane stare ruske avione (i moliti Boga da se ne krenu opet raspadati leteći nad Hrvatskom). 

    Švedska ponuda za osam Gripena je dosad najopipljivija: za nešto više od pola milijarde eura imali bi osam novih aviona, te bogati offset program suradnje s hrvatskom vojnom industrijom i ulaganje u domaću brodogradnju. Detalji ove ponude nisu još poznati, no osim Šveđana proteklih godina koliko se odluka o zrakoplovstvu odgađa, javljali su se još i Rusi, Amerikanci, Njemci, nudeći svoje, nove ili polovne lovce. Ponuda za Gripene je, zasad, međutim, najkonkretnija. 

    Kupiti? Osam sjajnih, novih aviona, za borbene igre? Za više od 500 milijuna eura? U trenutku kad se smanjuju plaće, spremaju otkazi, a burza rada dnevno bilježi nove rekorde? Kad gospodarstvo već četvrtu godinu grca u recesiji od koje se u dogledno vrijeme neće oporaviti. Kad ljude i obitelji slamaju neizdržive kreditne obveze? 

    S druge strane, ako hoćemo zadržati u svojim rukama nadzor svog neba – jasno je da je kupnja novih aviona najbolje rješenje. 

    Ukoliko se za nju državni vrh odluči, nastat će politička oluja. S lijeva (pogotovo) i s desna će sijevati munje i lupati gromovi. Te rastrošni, te socijalno neosjetljivi, te bahati, te neodgovorni…   

Veleizdaja

Druga mogućnost je da nadzor neba, poput Slovenije, prepustimo nekoj od susjednih država, vjerojatno Italiji. To će manje koštati od pola milijarde eura, sigurno. Ali će koštati. I pisat će se s puno nula. No, taj trošak neće biti glavni problem. Odustajanje od ratnog zrakoplovstva kao roda vojske hoće. Primjerice: što ćemo napraviti s vojnim pilotima čije je školovanje skupo plaćeno? Da ne govorimo o nelagodi zbog činjenice da će nadzor neba nad Hrvatskom ipak obavljati netko drugi. Ne bi li onda bilo jeftinije i da druge rodove vojske rentamo od susjeda? Mornaricu – ta zašto bi imali ratne brodove ako nemamo avione, i brodovi koštaju, zar ne? Artiljeriju? Da možda posve ukinemo oružane snage i napustimo NATO (kojemu više nisu dovoljna tri milijuna eura hrvatske članarine godišnje)?

    Uglavnom, ako se državni vrh odluči za odustajanje od ratnog zrakoplovstva, nastat će politička oluja. S lijeva i s desna (pogotovo) će sijevati munje i lupati gromovi. Te izdaja, te prodaja ideala za koje je ginula naša mladost, te prepuštanje suvereniteta, te nenarodni potez, te puzanje pred zahtjevima bjelosvjetskih moćnika, te plaćanje prekojadranskim nesposobnjakovićima… 

    Treća mogućnost je, nema nikakve sumnje, najlošija. Remonitranje MIG-ova 21 koje HV trenutno koristi slično je pokušaju remontiranja (zastarjelog) osobnog automobila koji je prevalio nekoliko stotina tisuća kilometara. Dakle: skupo i s krajnje neizvjesnim efektom svaki put kad pokušaš upaliti motor. Remont bi također, jasno, koštao. Dvadesetak milijuna eura. Odnosno, tridesetak puta manje nego nabavka novih aviona. Ali, ne bi bilo offset poslova za domaću industriju. I za pet-šest godina bi opet bili na istom: trebalo bi odlučiti ide li se u kupovinu novih aviona ili na potpuno odustajanje od domaćeg ratnog zrakoplovstva i iznajmljivanje nadzora zračnog prostora drugim državama. Dakle, radilo bi se zapravo samo o 20 milijuna eura (150 milijuna kuna) teškoj kupovini – vremena (o rizicima letenja u starim avionima da ne govorimo).   

Dalja budućnost

No, prednost ove opcije je u tome što ni s lijeva, ni s desna neće sijevati munje i gromovi – tek poneki kritički povjetarac na tragu gornjih redaka – da se, je li, radi tek o opasnoj kupovini vremena. No, argumentirana kritika je uglavnom manje upečatljiva od politikantskog urlanja. U slučaju remonta niti će vladajući ispasti socijalno neosjetljivi pseudoljevičari, niti nacionalni veleizdajnici jugonostalgičarske provenijencije. Zato se odluka o avionima i teli skoro cijelo desetljeće – jer je politički jeftinije kupiti odgodu (remont), nego stisnuti i reći treba li nam zrakoplovstvo ili ne. 

    Moderni, samosvjesni državni upravljači bi napravili sljedeće: odbacili bi skupo i opasno produživanje agonije s postojećim zrakoplovima. Napravili bi ozbiljnu cost-benefit analizu učinka prihvaćanja svih ponuda za nove ili polovne avione koji su na stolu. U tu analizu ubacili bi i troškove iznajmljivanja strane flote aviona, kao i one produživanja roka trajanja postojećim avionima. Sve te analize bile bi i javno dostupne na internetu svim zainteresiranima.   

Ono što ne bi trebalo biti dostupno bile bi vojne analize o tome što se i koliko dobija i gubi u borbenoj gotovosti u sva tri slučaja i što to znači za sposobnost zemlje da se obrani. No, političari koji vode zemlju uparili bi obije analize i donijeli jasnu odluku – trebaju li nam (i koji) hrvatski avioni na hrvatskom nebu ili ne. I stali iza te odluke, pripremivši se unaprijed za pariranje salvama kritika sa svih strana političkog spektra.   

U Hrvatskoj je, međutim, takav rad političke vlasti ipak stvar budućnosti. Dalje budućnosti.   

Kako stvari stoje dotad će na domaćem nebu »patrolirati« zakrpani prastari MIG-ovi – heroji Domovinskog rata iz prošlog stoljeća.   

Starim Galima je, bar tako vele Asterix i Obelix, najveći strah bio da im nebo ne padne na glavu. Suvremeni Hrvati mogli bi razviti vrlo slične fobije.