One sekunde kad kažu da to neće uraditi – mi nećemo kupovati ništa.« Tako srbijanski premijer Aleksandar Vučić biračko tijelo Srbije izvještava o najnovijem sportu u koji se upustio. Govorimo  o navodnoj utrci u naoružanju. Ključna riječ ovdje je – »navodno«, jer sve su prilike da je priča o utrci u naoružanju u Srbiji potencirana u svrhu zadovoljenja onog dijela srbijanskog biračkog tijela kojem je najdraže vozilo tenk, a omiljeni tenkisti – Rusi. 

 Cirkus i propaganda

 Niti jedan ozbiljan hrvatski medij nije se navukao na huškačku histeriju koja curi sa stranica srbijanskog tiska. 

– Hrvatska se naoružava do zuba, poručuje svojim čitateljima jedan od srbijanskih tabloida, kojeg se u susjednoj zemlji (pre)često doživljava ozbiljno. Drugi tabloid poručuje da će Hrvatska novim raketama moći gađati Niš, ali na hrvatskoj strani nikog ozbiljnog nema da odgovori istom mjerom; da zaprijeti, upozori i podbode suparnika u »vječitom derbiju«.  U pitanju je jedan od brojnih pokazatelja da je, rekosmo, ova priča, jedna od brojnih sličnih, namijenjena potrebama srbijanske unutarnje politike.  Istog je uvjerenja i Miloš Vasić. Jedan od ponajboljih srbijanskih novinara i publicist.  

– Moj dojam je da to jest priča za potrebe unutarnje politike, pogotovo ovdje kod nas, a koliko mi se čini i u Hrvatskoj. Ovdje je izgleda s vrha vlasti naređeno da se oružje koje Hrvatska želi nabaviti  naziva balističkim raketama, jer to drugačije zvuči nego kad kažete VBR (višecijevni bacač raketa). Balistička raketa je svaka raketa koja nema navođenje. U pitanju su američki VBR-ovi koji su njima višak, jednako kao norveški protuzračni sistemi, koje Norvežani smatraju zastarjelima. Svi nam redom pokušavaju prodati nešto što nam ne treba, a mi bi trebali kupovati novcem koji nemamo, kaže Vasić. 

Na pitanje zašto srbijanskom premijeru treba ova priča, Vasić odgovara da »Vučić stalno nešto mora izvoditi, kako bi Srbiju držao izvan ravnoteže«. 

– Ako nema ništa drugo dobro mu je i ovo, a još mu se fino namjesti Rus koji mu prodaje naoružanje. Taj Rus je inače prijatelj Vojislava Šešelja, kojem je išao u posjet u Batajnicu. Došao je da Vučiću uvali raketni sistem S300, koji su Rusi prestali praviti i izbacuju ga iz svog naoružanja, jer imaju novo i bolje. To je skupo do neba, to je puna željeznička kompozicija komponenata, kaže Vasić. U zaključku ističe svoju procjenu da javnost susjedne zemlje ne mari za priču o utrci u naoružavanju, jer »svima je manje-više jasno da je riječ o cirkusu i propagandi«. 

Rus o kojem govori beogradski kolega Dmitry je Rogozin, zamjenik premijera Ruske Federacije. S Rogozinom se Vučić susreo prije pet dana, a nakon susreta je upriličena i zajednička konferencija za novinare. – Osigurat ćemo direktnu podršku savezniku na Balkanu. U najskorije vrijeme razmotrit ćemo vaše molbe, rekao je Rogozin pa dodao  »da je Srbija 1999. godine imala sustav obrane S300, ne bi bilo razrušenih zgrada po Beogradu i Srbiji«. 

»Maketni« sustav

Na toj konferenciji za novinare Vučić je pak primijetio i da je sustav S300 preskup za Srbiju, ali to bi se, dodao je, dalo srediti kroz »različite aranžmane«. Ovom prilikom Rogozin je Vučiću poklonio maketu raketnog sustava S300, što je u srbijanskoj javnosti, između ostalog, dočekano podsmijehom. Slobodni mediji sustav su počeli nazivati maketnim, a ne raketnim. Za mišljenje o »hladnom ratu za siromašne«  pitali smo i Ljubodraga Stojadinovića, srbijanskog vojnog analitičara i umirovljenog pukovnika. On upozorava da »na Balkanu uopće postoji trend latentne militarizacije, koji nikad nije prestao. 

– I politika i mediji tabloidizirani su do te granice da potiču takvu vrstu agresivnog militarizma, neovisno o tome podržava li javnost takvu politiku ili ne. Ovdje je prvo počela apstraktna priča o naoružavanju Hrvatske balističkim raketama dometa do 300 kilometara, koje navodno ne mogu biti usmjerene nigdje drugdje nego prema Srbiji, imajući u vidu naše atavizme koji se ne zaustavljaju, bez obzira na to što je rat odavno završen i  što se dvije strane kunu u navodnu dobrosusjedsku suradnju. Nakon priče da se Hrvatska naoružava, objavljeno je da bi Srbija mogla nabaviti neke defenzivne sustave, protuavionsku zaštitu i lake sustave koji omogućuju efikasno i masovno djelovanje na srednjim rastojanjima. Zapravo, mislim da se i s jedne i s druge strane radi o pričama usmjerenim na front unutarnje politike, prema vlastitom biračkom tijelu. Niti jedna, niti druga strana nemaju novca za nabavku takvih sustava, bez obzira na to što je riječ o zastarjelom oružju koje se nalazi na međunarodnoj vojnoj buvljoj pijaci, kaže vojni analitičar iz Beograda. 

U zaključku, on primjećuje da je cijela priča po svemu sudeći usmjerena onom dijelu srbijanskog biračkog tijela, koji preferira ruski, a ne europski put Srbije. Drugim riječima, iz svega što smo dobili na uvid može se pretpostaviti da Vučić iluzijom hladnog rata s Hrvatskom želi zadržati onaj dio biračkog tijela koji mu zamjera nastojanja za približavanjem Europskoj uniji, smatrajući da bi Srbija prije svega morala njegovati najbolje moguće odnose s Rusijom.