Cijene orgijaju, inflacija je izvan kontrole, kazao je predsjednik Zoran Milanović, dok guverner Hrvatske narodne banke Ante Žigman očekuje da će se cijene hrane ipak stabilizirati, te da neće nastaviti rasti. Doprinos cijena hrane rastu inflacije se već smanjio, kao i diferencijal prema prosjeku eurozone, a Žigman predviđa i da će usluge, koje su do sada bile glavni pokretač, ubuduće usporiti. Ovo je sada najviše inflacija troškova, a troškovi ovise o globalnim kretanjima, koja utječu na cijene nafte i plina. Hrvatska Vlada pokušava s jedne strane u trgovinama sidriti cijene, a s druge intervenira trošarinama na cijene benzina ne bi li smanjila pritisak i spriječila dodatno prelijevanje na robu široke potrošnje. Ipak, rast cijena već su najavili prijevoznici, dok ribari kažu da su pred bankrotom. Poljoprivreda osjeti prelijevanje u roku od dva ili tri mjeseca, a svi gledaju u trgovce i njihove marže koje su u sezoni nabijali, no pitanje je koliko će više i za to imati prostora, s obzirom na stagnaciju zaposlenosti i dohodaka, kraj sezone i zasićenost tržišta.

Rizik siromaštva

Profesor ekonomije Ljubo Jurčić kaže da se sada može reći bilo što, svi mogu biti u pravu, a zapravo se ništa ne može sa sigurnošću tvrditi, osim što je, kaže, istina da su stvari izmakle kontroli. Međutim, to što su izmakle i to što sada na malo što možemo utjecati, isto ima dvije strane: dijelom je to »opravdano« vanjskim kretanjima, ali je velikim dijelom i strukturne prirode zbog našeg gospodarstva ovisnog o uvozu.

– Istina je da sada sve najviše ovisi o kretanjima vani, odnosno o cijeni nafte koja je povezana s geopolitičkim šokovima. Ako se oni nastave i ako se nastavi pritisak na cijene energenata na ovoj razini, ili dodatno porastu, onda ćemo sigurno imati novi val poskupljenja, prvo prijevoza, a potom hrane i usluga, te inflaciju od 6 do 7 posto do kraja godine. I to unatoč intervencijama Vlade. Ako se međutim ta situacija vani smiri, onda će se i pritisak na cijene smanjiti, kao i špekulacije i inflatorna očekivanja. No, to je sve »ako«. Ako se pak pritisak na cijene nastavi, to onda dodatno povećava rizik siromaštva, koji je već sada na 20 posto, i to prije svega za umirovljenike s mirovinama do 700 eura, a ako žive sami onda im je i teže, kao i općenito za građane čije plaće ne prate rast cijena, kaže Jurčić. Skuplja hrana, poznato je, najviše pogađa one s nižim dohocima, ali da se normalno živi i više od toga, kao recimo u Sloveniji, gdje je prosječna plaća 2.500 eura. Naš je temeljni problem, tumači, da hrane ne proizvodimo dovoljno pa se zapravo ne može utjecati na njenu cijenu u formiranju, nego kroz uvoz sve prihvaćamo. To je onaj dio koji je »izvan kontrole« našom krivicom, odnosno krivicom pogrešne ekonomske politike.

Skuplji krumpir

– U državama koje imaju vlastitu proizvodnju hrane, može se regulirati cijena hrane u nastajanju, u razvoju. Kod nas se utječe na cijenu energenata, što je bitan, ali ne jedini input. U pravilu se cijene hrane u jesen smanjuju, što bi sada moglo ići u kontra smjeru i praviti neki pritisak na smanjenje tih cijena, no ako situacija potraje, nećemo izbjeći novi cjenovni šok. Kod hrane imamo domaću i uvoznu komponentu, a trgovci će na koncu dizati cijene koliko procijene da mogu. Vlada dijelom intervenira, ali se ipak dio prelije na korisnike. Ovisimo o proizvodnji hrane u Europi. Sada je recimo u Europi nestašica krumpira. Tu ćemo sigurno biti pogođeni, ovisno o tome koliki je kod nas urod. Međutim, ako poskupi krumpir, ići će gore i mrkva i drugo povrće, jer tu već rade inflacijska očekivanja i psihologija ponašanja trgovaca. U prosjeku je oko 60 posto uvoza, mlijeka i malo više, povrće i meso su tu negdje, jedino smo s jabukama u povoljnijoj situaciji. U zemljama koje imaju dostatnu proizvodnju hrane cijene se kontroliraju već u procesu, kroz razne aspekte gdje se smanjuju troškovi i stvaraju uvjeti da konačni proizvod za domaće tržište bude jeftiniji. Zato se rijetko ograničavaju i zamrzavaju konačne cijene, jer za to onda niti nema potrebe. Mi pak zamrzavamo konačne cijene jer na proces proizvodnje – jer je nedostatan – možemo malo ili ništa utjecati, tumači Jurčić. Isto je i što se tiče plaća.

Socijalističke mjere

Nije to, napominje Jurčić, kao u socijalizmu, da vlada treba odrediti plaće: u tržišnoj ekonomiji vlada stvara uvjete da poduzetnici mogu efikasno proizvoditi i isplatiti plaću. Zadatak je vlade dakle da stvara uvjete i za nižu cijenu proizvodnje i za višu plaću, a kod nas se ide »odozgo«. Baš suprotno tržišnoj logici, rekli bismo. Što se tiče energenata, ide se putem trošarina, jer je PDV, primjećujemo, najbitniji prihod proračuna pa se na njega ne usude, no Jurčić kaže da inflacija konačni trošak prije ili kasnije ispostavlja društvu – društvo uvijek plati. Ono što se sada subvencionira, kasnije se opet prelije na građane.