Pjevačko umijeće pokazali su u brojnim europskim gradovima – u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Italiji, bili su čak uspoređivani i s Bečkim dječacima, a kruna njihova djelovanja bio je nastup u ljetnoj rezidenciji Pape Pavla VI., u Castel Gandolfu 30. kolovoza 1972.
Povodom 140. obljetnice rođenja Ivana Matetića Ronjgova i 60. obljetnice njegove smrti, u Rijeci je održan veliki zborski koncert na Trgu Riječke rezolucije. Pod vodstvom dirigenta Igora Vlajnića, Riječki operni zbor, operni ansambl i solisti HNK-a Ivana pl. Zajca izveli su Ronjgovljeve skladbe. Na tom događaju prisustvovao je i profesor Josip Perčinlić, sadašnji stanovnik Rijeke i protagonist ove priče koja nas vodi 50 godina unatrag i upoznaje s tadašnjim vrlo cijenjenim i popularnim janjevačkim dječjim zborom »Vatroslav Lisinski« – Bijeli anđeli.
Dječji zbor »Vatroslav Lisinski« ili Bijeli anđeli iz Janjeva jedinstvena je pojava u povijesti hrvatske glazbe. Taj župni zbor, sastavljen od djece koja nisu ni znala čitati note, u samo nekoliko mjeseci od svojega prvog koncerta, koji je održan u janjevačkoj župnoj crkvi sv. Nikole 12. listopada 1969. godine, ostvario je toliko velikih nastupa o kojima mnogi zborovi i danas mogu tek sanjati. Već u travnju 1970. održali su veliki koncert u univerzalnoj dvorani u Skoplju, pandanu zagrebačkog Lisinskog.
Dokumentarac i monografija u pripremiO Bijelim anđelima je Zagreb film snimio i dokumentarac koji je režirao Eduard Galić. U četiri godine postojanja, nastupili su u osam europskih zemalja pobravši simpatiju brojne publike. U pripremi je monografija o Bijelim anđelima koja će uskoro biti objavljena, rekao je Zvonimir Ancić, suurednik monografije. |
Svojevrsni vrhunac te godine bio je nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama 24. srpnja, kad su ih komentatori proglasili senzacijom Igara i čudom iz Janjeva. Bijeli anđeli su 1971. sudjelovali na međunarodnom Marijanskom i Mariološkom kongresu u Zagrebu i Mariji Bistrici, a 1972. ostvarili su veliku europsku turneju nastupivši ponajviše u Austriji i Njemačkoj. Vrhunac je bio susret s papom Pavlom VI. 30. kolovoza 1972. u ljetnikovcu Castel Gandolfu. Bio je to prvi nastup jednog hrvatskog dječjeg zbora pred nekim papom.
Sudbonosni poziv
Zbor je djelovao četiri godine, u razdoblju od 1969. do 1973. godine, a zanimljiv je zato što je u malom Janjevu, a onda i u europskim gradovima, zahvaljujući djeci i njihovom dirigentu – profesoru Josipu Perčinliću, izvođen Ivan Matetić Ronjgov.
No kako je došlo do susreta s Ronjgovom?
– Bio sam u 3. ili 4. razredu Srednje glazbene škole »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu, kada sam već pokazivao interes za zbornu vokalnu glazbu. Tim putem upoznao sam profesora Dinka Fia, a on je u ono vrijeme bio jedan od najboljih stručnjaka za zbornu glazbu, vodio je klape i zborove, i bio dirigent dječjeg zbora RTV-a Zagreb. Jako me je zanimao njegov rad, slušao sam njegove probe sa zborovima, postali smo takoreći i prijatelji. Upoznao me je i s kompozicijom »Ćaće moj« za koju do tada nisam čuo, iako sam Ronjogvljev rad ponešto poznavao. Pokazao mi je težinu te kompozicije koja je bila skladana u istarskoj ljestvici, a koja izražava veliku dramatiku, rekao je profesor Perčinlić i time započeo priču koja malo koga ostavlja ravnodušnim.
Album »Duhovne hrvatske pučke pjesme«Bijeli anđeli su objavili 12 gramofonskih ploča i zapravo prvi snimili na jednom nosaču zvuka našu omiljenu marijansku pjesmu »Zdravo Djevo kraljice Hrvata«. Na seriji ploča pod nazivom »Duhovne hrvatske pučke pjesme« otpjevali su glavninu pjesama iz hrvatske crkvene pjesmarice. Također, župnik Anto Baković je povodom desete godišnjice osnivanja dječjeg zbora izdao kazetu »Pjevaju Bijeli anđeli Janjeva« na kojoj je snimljen koncertni program zbora snimljen u janjevačkoj župnoj crkvi 1972. godine. |
Pohađajući posljednju godinu na studiju Muzičke akademije u Zagrebu, profesor Perčinlić dobio je telefonski poziv za kojeg nije znao da će mu u potpunosti promijeniti život.
– Vinko Glasnović, tadašnji dirigent Zbora prosvjetnih radnika u Zagrebu, rekao mi je da traže dirigenta za veliki zbor. Očekivao sam da će to biti negdje u blizini, no kad sam čuo da se radi o Janjevu, na Kosovu, rekao sam da ne dolazi u obzir. Kamo ću – u Janjevo!? Ipak, nakon prospavane noći sam pristao, kaže Perčinlić.
Josip Perčinlić
Foto Roni Brmalj
Veliki vjernici
Prisjeća se putovanja i upoznavanja s don Antom Bakovićem koji je poslao upit za dirigenta koji će doći na čelo velikog zbora te ga pripremiti za uskrsne blagdane. Našli su se i upoznali jednog popodneva u Skoplju, a cijelim putem do Janjeva don Ante Baković ga je upoznavao s Janjevom, njegovom poviješću i Janjevcima koji su potomci starih Dubrovčana, poznatih po bavljenju trgovinom.
– Upoznavši se s velikim zborom, odmah sam znao da će trebati jako puno raditi, k tome nisam bio upoznat s vođenjem crkvenog zbora. Nije ih bilo dovoljno, nisu imali impostaciju glasa, nisu imali tehniku glasa, kulturu, ništa, ali su zato imali veliku zbornu tradiciju. Posebno smo uvježbavali ženske i muške glasove, puno smo radili i uspješno se pripremili za uskrsne blagdane. Don Baković je bio veoma sposoban i ambiciozan čovjek te me je jednog dana nagovorio da dođem na dječju misu. Nevoljko sam prihvatio, ali je sreća da jesam.
Na misi više od 1000 djece, poput vrapčića, deru se, viču, ali imali su jako dobru podlogu, dobre glasove. Nakon mise, Baković mi je rekao: »Budite Meštrović i stvarajte!« Rekao sam mu da ne dolazi u obzir, ta mene je poslije završenog studija čekalo mjesto profesora u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski«. Uz to, imao sam namjeru otići u Beč studirati orkestralnu muziku. Don Baković se nije dao, i po mom povratku u Zagreb, stalno je pisao, dolazio, molio me. I tako sam na koncu pristao, ali samo preko ljeta i to čim sam diplomirao, 1969. godine, ispričao nam je prof. Perčinlić.
Napominje kako je u Janjevu tada bilo pet do sedam tisuća stanovnika, svi redom veliki vjernici.
– Imali su u prosjeku između osmero i desetero djece, poneki su imali čak i četrnaestero. Od 500 djece, ja sam izabrao njih 120. Radio sam s njima svaki dan osim nedjelje i to po pet sati. Oni su zaista imali veliku sposobnost sluha. Na kraju je zbor bio sastavljen od 85 djece. Pripremajući ih za koncert, sjetio sam se kompozicije »Ćaće moj«.
Objasnio sam djeci da je to žalosna kompozicija čiji je autor Ivan Matetić Ronjgov te govori o jednom nesretnom događaju koji se dogodio u rudniku blizu Trbovlja, kada su brojna djeca ostala bez očeva. Kompozicija je bila za 6, 7, 8 glasova i dva sola. Djeca su je odmah prihvatila, čak su i na probama plakala radi emocija koje je u njima izazvala. Kasnije smo na repertoaru imali i Ronjgovljevu »Pojmo mi Jele«, prisjetio se naš sugovornik.
Uniforme po mjeri
Zboru je odabrao ime Dječji zbor Vatroslav Lisinski, a župnik Baković ih je od milja nazvao Bijeli anđeli. Tijekom priprema za prvi koncert svako je dijete, zahvaljujući don Bakoviću, dobilo uniformu sašivenu po mjeri te su tako u potpunosti bili spremni za izvedbu. Prvi koncert održao se u Janjevu u župnoj crkvi sv. Nikole 12. listopada 1969. godine, a drugi 7. travnja 1970. u univerzitetskoj dvorani u Skoplju koja ima 2500 sjedala.
– Don Baković je na prvi koncert doveo profesore iz Beograda, Prištine, Skoplja i poneke iz Zagreba. Kad su čuli koncert, nisu mogli vjerovati svojim ušima, pitali su: »Jesmo li mi u Beču ili na Kosovu?«. Unatoč uspjehu nisam namjeravao ostati, ali su me ponovo nagovorili, i na kraju rekao da je u to očito bila upletena neka viša sila! Već 1970. godine sa svojim dječjim zborom dolazim na Dubrovačke ljetne igre. Imali smo nastup u palači Sponza i ispred crkve Male braće, i zbor je pjevao »Poletjele bijele vile«, u Dubrovniku, za kojeg ih veže nešto dublje, njihovo porijeklo, prisjetio se Perčinlić.
Nastupom na Dubrovačkim ljetnim igrama zbor je dobio punu afirmaciju, bio je hvaljen i od kritičara i od publike te je dobio pozive za turneje po Francuskoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, SR Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Imao je taj zbor turneje i po bivšoj Jugoslaviji – Splitu, Šibeniku, Zadru, Zagrebu, Varaždinu, Sloveniji i to uglavnom po crkvama.
Budući planoviS obzirom na to da sam u Beču studirao orkestralnu glazbu kod profesora Swarowskog i kod profesora Celibidachea koji je bio na čelu Münchenske filharmonije te da sam u Njemačkoj 15 godina vodio komorni orkestar u Burghauseru, želja mi je u Rijeci osnovati komorni filharmonijski orkestar koji bi održavao povremene koncerte. Na njima bi se svirao Bach, Mozart, Haydn, Beethoven, Handel, Schubert i dr. U Hrvatskoj trenutno nema takvih koncerata, a i mislim da bi ljudi istinski uživali u toj glazbi. Volio bih pružiti šansu mladim instrumentalistima koji bi ovako dobili priliku nastupati s orkestrom i izraziti umijeće koje su učili i njegovali studirajući svoj instrument, poručio je profesor Perčinlić. |
– Na nastupu u Zagrebačkoj katedrali bilo je mnoštvo ljudi, puna katedrala, moram reći da je tu bilo dosta Janjevaca iz Zagreba. Također, nastupali smo na Republičkom festivalu u Prištini i na Jugoslavenskom festivalu u Celju. Na natjecanjima smo osvajali uvijek prvu, drugu ili treću nagradu. Zanimljivo je da smo u Sloveniji imali jedan peh. Djeca su na festival u Celje išla s dva autobusa, a ja sam išao avionom.
Došlo je do neke nezgode pa je drugi autobus kasnio te su djeca morala u njemu prespavati te su na kraju na odredište došli pola sata prije nastupa. Već sam mislio odgoditi nastup, pa znate kako je to nastupiti bez probe. No nisam smio razočarati posjetitelje jer su neki od njih jako dugo putovali samo da bi slušali zbor. Popio sam par konjaka i krenuo na posao, šaljivo je rekao Perčinlić, sjećajući se da su nakon toga imali i koncert na Matoševim večerima u Zagrebu.
Mentor i motivator
Tijekom priče o zboru Perčinlić je kontinuirano spominjao profesora Dinka Fia kao svog mentora i motivatora kojemu je toliko zahvalan na naučenom, a isto tako je rekao kako je za janjevački zbor uzeo većinu njegova repertoara.
Bijeli anđeli svoje su pjevačko umijeće pokazali diljem Europe – u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Italiji, bili su čak i uspoređivani Bečkim dječacima, a kruna njihova djelovanja bio je nastup u ljetnoj rezidenciji Pape Pavla VI., u Castel Gandolfu. Prestali su djelovati 1973. godine, a nakon toga je profesor Perčinlić odlučio napredovati i krenuti na akademiju u Beč kako bi nastavio svoje obrazovanje.
– Našao sam se sa zborom za četrdesetogodišnju obljetnicu, a i za pedesetu. Zvonimir Ancić piše monografiju o zboru, a Eduard Galić je snimio i dokumentarac, rekao je naš sugovornik.
A kada smo ga upitali je itko od malih pjevača iz Janjeva nastavio svoju pjevačku karijeru, odgovorio je:
– Većina njih se kasnije bavila trgovinom. Neki su postali i svećenici te tako i dalje njegovali zborsko pjevanje.
