Đejson. Fali Đejson i fali Ribica. Đejson je jež i baš onako kako to ježevi i inače rade zaželio se on zelenila, obližnje šume, pa odšetao iz dvorišta. Tko zna, možda se i vrati. Ribica je bila ribica i nažalost uginula je. Dogodi se. Ne treba sumnjati da će akvarij nastaniti nova ribica. No, ako Ribice i Đejsona i nema više, tu su vučjak Dona, koja obožava naganjati lopte svake vrste, i mješanka Sila, koja lijeno i posve zasluženo uživa u svojim poznim godinama, tu su i mačke Grga, Bublica, Pici, Đeki, Mimica, Šapi i Šapica, zec Jurek i zečica Katica, kornjače Pepi i Jopa te kokoši. Kokoši imena nemaju, makar službeno. Da je samo ove menažerije što živi u onom djelu metropole podno Sljemena što se Vidovec zove, bilo bi vrijedno posjeta.

Ma drugi su nas razlozi natjerali uzbrdo. Karla Beganović! Ta vesela djevojka je razlog i to ne zato što odmalena voli životinje svake vrste, toliko da je mačkama omogućila život dostojna čovjeka, već zato što od malena makar sluti da će biti stolar! Da će biti stolarica! Pa je evo kako privodi kraju drugi razred Škole drvne tehnologije i šumarstva kao jedina djevojka u generaciji. Karla Beganović i 19 momaka! A u nje talenta koliko vam drago.

DEDOVA RADIONICA

Valja biti pošten pa kazati kako je Karlu svijetu najprije predstavio HAUS – portal za kulturu stanovanja i to lijepim tekstom Vanje Došen. No, dobre priče treba pričati stalno i uvijek i na razne načine. Pa nas evo. Navigacija je odradila svoje kako treba. Karla čeka na dvorištu i radoznalo nas mjerka dok se rukujemo. Tko zna kakav novinarsko-fotoreporterski dvojac je očekivala. A kako je na dvorište izašla ona, tako iz kuće evo izlazi i djed Jura i baka Nena. Deda je važan lik u ovoj priči, jer da ne bi u dvorištu njegove stolarske radionice, tko zna što bi bilo. Već i letimično pogled bačen naokolo otkriva da tu žive oni koje se ‘ladno da zvati majstorima.

– Vi Prigorci sve rukama znate raditi – velimo dedi koji je u papirima Đuro, a svi ga zovu Jura.

– Sve, sve – k’o iz topa će on.

U hipu nam kazuje Jura štošta važno, recimo to da je završio za automehaničara, ali se uhvatio stolarije i to pod utjecajem susjeda stolara. Kod susjeda stolara je nešto učio o stolariji, a kako mu je otac radio u Čistoći tamo je učio za mehaničara. I nije mu žao što je učio za mehaničara u doba kad ni alata nije bilo k’o danas. Ali…

– Stolarija je i ljubav i hobi. Mi smo tu blizu šume i drveća ima koliko hoćeš, na sve strane. To nam je hobi i imamo volje raditi s drvom – jednostavno će Jura.

A Karla? Koliko se Jura sjeća, onomad je prvo htjela biti kuharica, ali malo-pomalo, uz njega, uz strojeve u dvorištu, uz tu drvenu građu koja je blizu i svud okolo, zavoljela je stolariju.

– Tko je za to kriv – pitamo dedu.

– Ah, ne znam. Valjda nešto u genima – na to će Jura.

Baka sve to sluša dok se trudi da se ne vidi baš kako joj osmijeh hoće pobjeć’ s kuta usana. Ode unuka u stolare i to tako da ju je u novine i na portale školovanje odvelo.

– Tak’ je htjela. Mi je nismo odgovarali – kaže Nena.

– Jeste li vi zadovoljni kud to ide – pitamo baku.

– Baš i nisam – iskreno će ona.

– Zašto!? Super je to – velimo.

– Ne znam, to mi je više za muške – smješka se Nena.

VILA ZA DONU

Evo se Jura ubacuje, veli današnja stolarija je druge vrste, malo tko od punog drva nešto radi, sve iverica. Pritom nam pokazuje točak, kotač za zaprežna kola i kočije što ga je napravio još kao šegrt, tamo negdje 1965. ili 1966. Kaže, kad ga je donio u kovača da ga otkuje nije mu vjerovao da je točak njegovih ruku djelo. Bilo je Juri tad kad je taj točak napravio nekih 15, 16 godina. Karli je 17. Genetika!? Taman da pitamo Karlu bi li i ona ovakav nekakav točak znala napraviti.

– Pa možda, nikad ne znaš – na to će ona.

A nije da njih dvoje ne rade već zajedno štošta.

– Cijeli život radimo zajedno. Evo ovu sjenicu – pokazuje Karla rukom.

– I tko tu koga uči poslu – pitamo.

– Pa deda mene – čudi se pitanju Karla.

Prije negoli smo riješili ljubav prema stolariji valjalo je ipak odgonetnuti otkud ova ljubav prema životinjama.

– Odmalena volim životinje. Da mogu sve bih ih tu donesla. Samo zmije ne mogu radi bake – smije se Karla.

Bila je njoj i veterinarska škola na listi za upis, ali nije, kaže, upala. A kako joj je ionako škola za stolara bila prva na toj listi želja i kako je tamo upala, tako ni dileme nije bilo. Kako joj neće škola za stolariju biti prva na listi kad je sa svojih 14 sklepala i veliku kućicu za Donu, taman takvu da joj baka nije dala da je u dvorište »izloži«.

– Ma to je veliko bilo. To je ona dovukla, pa u dvorište stavila, a Dona nije na to naučena jer je odmalena puštena. Nije Dona u kućicu htjela ići. Karla je gura, a ona ne bi – priča baka.

Zapravo, odradila je Dona svoje, ušla na tren u to čudo od drva i plastike, ma se sve momentalno raspalo taman da Karla pocrveni od ljutnje. Pitamo majstoricu što joj se uz današnje perspektive čini, gdje je bila ključna pogreška, u materijalu ili možda u mjerama, veličini kućice.

– Možda u veličini. Ha, ha – na to će Karla.

Reći će deda Jura kako je alat u ruke Karla uzela čim ga mogla u naokolo nositi. Nije ona, dodaje, k’o što većina današnje mladeži jest da više kafić voli nego posao. Karla je iznimka i što se kafića tiče.

– Ne idem baš na kave. Radije sam doma nego da idem nekam’ – kaže.

KAVA NA POČETKU DANA

Zato kavu popije u cik zore. Ima ona, naime, naviku, da se ustane rano, a onda busom do Dubrave, pa tramvajem do škole u Savskoj taman da urani jedno sat vremena i na miru kavu popije prije nego nastava počne. Šalimo se malo pa velimo domaćinima kako će teško biti naći momka da može parirati što vještinom, što elanom Karli, dedi i ukućanima. Ma Jura posve ozbiljno na to kaže: »Ne znam kakav bi morao bit’ da bi se mogao uklopiti.« O tom potom, štono bi se reklo. Ajmo mi u obilazak. A to prvo vodi do kokica. Evo jedna na jednoj nozi stoji! Evo i pijevca impresivne krijeste! Evo i mačka Grge, jedinog s dozvolom da po dvorištu među kokama šeta, kako se usredotočio na nekog miša prije nego je došao da mu pogladimo raskošan brk. A evo na zidu izloženog starog stolarskog alata.

– Takav se više ne upotrebljava, a rijetko gdje ga se može i vidjeti – uvjerava nas Jura.

– Ali, za nevolju bi ga se dalo koristiti – pitamo.

– Bi, bi, naravno – uvjerava nas Karla.

– Treba samo prste čuvati – uči Jura.

– Kakva si ti Karla s ozljedama, s prstima – pitamo.

– Evo, još su svi tu – smije se ona dok nam ruke pruža na provjeru.

Inače, Jura je u Montingu vozio autokran, a kod kuće radio stolariju. I sve od punog drva. Jer ivericu, ističe, ne voli ni vidjeti. Oko nas strojevi, ne zna laik ni čemu sve služe. Tu je sve počelo i što se Karlina interesa tiče.

– Tu sam ja odmalena bila. Uvijek sam se motala oko nogu dedi i baki. Volim to raditi, raditi s drvom – jednostavno će.

Inače, kada je odlučila upisati drvodjelsku školu prvo je pikirala smjer dizajnera, stolar je bila druga opcija, veterinarka treća.

– Za dizajnera nisam upala. Birali su 19 učenika, a ja sam bila 21. ili 22. Ali nije mi žao zbog toga jer više volim crtati ručno po papirima. A veterinar mogu biti i doma – veselo će Karla.

MAJSTORI NA CIJENI

Nije ju, kaže, iznenadilo to što je jedina cura u razredu.

– Znala sam da će tako bit’, ali nije mi bilo važno. Većina mojih prijatelja u razredu je, kako sami kažu, upisala tu školu jer nisu uspjeli negdje drugdje. Neke nije ni briga za stolariju, već samo da završe školu, neki to neće ni raditi. Recimo da nas petero u razredu to stvarno zanima – iskreno će Karla.

Ima li uopće stolarija budućnosti, pitamo, pa još u današnje doba kad se čini da svatko može iskrojiti komad iverice i sastaviti ormar.

– Pravi majstori će vjerojatno uvijek biti na cijeni. Rijetko tko radi s pravim drvom, s masivom, i normalno da je skuplje. Ali je i bolje i kvalitetnije nego kad idete u Elgrad gdje je sve ispiljeno pa se samo sklopiti treba. Nije to meni užitak. Zato je pravo veselje kad se radi od pravoga komada drva – ističe Karla.

Zato njoj i jest gušt kad su u školi dani od praktičnog rada. Obožava, kaže, raditi sve i puno toga na praksi nauči. Ali, zaboraviti se ne smije ni da je kod kuće svega naučila.

– Što je onda, onako u dvije rečenice, najvažnije pa da se bude dobar stolar – pitamo je.

– Najvažnije je da to želiš raditi – kratko i jasno će Karla.

Alata je u Jure i Karle koliko vam drago, mehanizacije svake vrste. Evo i tri traktora su tu kojima Jura i Nena drva iz šume voze. Pače, hvali Jura suprugu i njene vozačke sposobnosti. Kaže, to kako ona s traktorom zna to ne mogu ni zet mu, ni unuk mu.

– To je moja škola – ponosno će Jura.

To drvo što bi se dovuklo našlo bi se u ogradama, sjenicama, krovištima, gdjekojim vratima, okviru od prozora. To je Jura radio i radi. Karla je tu, veli, da pomogne, recimo pri hoblanju, blanjanju. Evo jedne blanjalice u kutu radione.

– Blanjalica, ili književno debljača, ili hoblerica – uči Karla.

JASAN PLAN I CILJ

Ima Karla poprilično jasan plan i cilj pred sobom, što se stolarije tiče.

– Planiram otvoriti svoj obrt, raditi isto kao i deda, ili s njim nešto. Planiram raditi tu doma svašta nešto, ali s drvom, ne s ivericom. Iverica me ne zanima, nije to – to – kaže Karla.

Pri tom veli da joj je škola dala puno. Hvali profesore, njihov odnos i predanost.

– Dobra je škola. Ne mogu uopće shvatiti kako neki mogu pasti tu školu. Lagana je, moj smjer nije težak, ali ne zanima ih – priča Karla.

Završava ona drugu godinu. Onda je čeka još jedna, pa kraći odmor i promišljanje, da bi krenula s realizacijom svoga plana.

– Pa ti ćeš s 20 godina biti ovdje sebi gazdarica – velimo joj.

– Da, da – smješka se Karla.

Smješka se ona koja ne krije kako nema dana, a da neki alat ne uzme u ruke. Voli ona i cijepati drva, piliti balvane na velikom cirkularu, a najviše voli, kaže, farbati! Pa nam pritom pokazuje veliku drvenu ogradu na terasi koju je svu ona pofarbala.

– To mi je uživanje. A radim sve – veli Karla.

I bome, svi su se oko nje već navikli da uči ona za stolara. Pa se više i ne čudi nitko. Dok radi, svira glazba stalno. Stolarija, kaže, tišinu ne podnosi, samo glazbu. Svejedno strah je nas da joj deda neće dati da dira išta u radionici kad je odluči sebi prilagoditi, da neće dati da mu poremeti njegov savršeno organiziran kaos.

– Ne bih ja ništa ni izbacila, ja bih samo neke strojeve kupila. Pogotovo neke od onih koje u školi koristim. O njima već sve znam i neke od njih bih kupila – kazuje Karla.

Dok priča vodi nas u »tajnu odaju« dedinu, tek da vidimo svu tu silu dugmadi koju se ni ona ne usudi pritiskati da se strojevi upale.

– A što bi bio onaj prvi stroj koji bi kupila da možeš, ili kad budeš mogla – pitamo.

– E, to je pravo pitanje. Možda debljača. Ili ravnalica. Planiram ravnalicu, debljaču, glodalicu uzeti. I tome slično – ambiciozno će Karla.

KARLINI URADCI

Nikako se mi maknut’ iz dvorišta, iz radione, a Karlini uradci su na katu kuće koja mijenja izgled ovisno odakle se gleda. Drvene građe je tu koliko vam drago i ako pitate Karlu i Juru najkvalitetniji je kesten, hrvatski kesten.

– To ne trune, to je najkvalitetnije -– kaže Jura.

– Cijelu terasu smo od kestena napravili – domeće Karla.

U taj čas, prvi put otkad smo joj u goste došli, Karla vadi mobitel, ali samo da bi mamu Valentinu zamolila da spusti iz kuće njene radove. Pred nas Karla nosi radove što ih je u školi radila. Tu je primjerice adventski svijećnjak za baku, ali nama oko bježi savršenom stolcu, tronošcu. Za praksi u školi ona je izabrala raditi baš to. O kakvom se djelu radi, najbolje se vidi ako se njen tronožac stavi uz bok dedinim tronošcima. Samo laik će tu reći »tronožac k’o tronožac«. Karlin je i moderan i klasičan u isti čas, izbrušen i uglađen do maksimuma, nježan za oko taman tako da može u svaki interijer, a kvalitetan toliko da i stokilaša izdrži. Pitamo Karlu koliko joj je vremena trebalo za izradu. »Tri dana«, kaže ona i sve kao da se pravda što nije i kraće.

– Pa ti si majstor stolar, odnosno stolarica – velimo.

Smješka se Karla. Vodi nas dalje. Nismo još mačke vidjeli. A na katu u velikoj sobi opremljenoj svim rekvizitima za mačke sve i svi osim Grge. Bublica, Pici, Đeki, Mimica, Šapi i Šapica. Na zidu fotografija Karle kad su joj bile valjda tri godine. U naručju drži, dakako, mačku. Pile, brusilice, čekić i čavle ne koristi za poziranje. S njima Karla radi. Karla stolarica, jedina cura među njih 19 momaka u razredu, u generaciji.

VOZAČKA ZA VATROGASNO VOZILO

Grijeh bi bio ne pitati Karlu kad će početi voziti vatrogasno vozilo.

– Kad položim – smije se Karla.

Odmalena je ona pri mjesnom DVD-u, k’o pomladak dakako, ali kani vatrogasac bit’ i dalje pa se natjecati na smotrama. A kad napuni 18 godina, a to je za malo vaše od pola godine, kani ona položiti i za vatrogasca, a možda i onaj ispit da može za volan vatrogasnog vozila. Sve je to u planu sljedeće godine. Ove će biti dovoljno da čim škola stane, upiše autoškolu.

Puno je planova, velimo Karli.

– Nisu to veliki planovi – jednostavno će na to ona.

BAKIN MUZEJ

U jednoj od prostorija kuće kao da je nehajno pohranjen cijeli jedan neobičan muzejski postav. Ima tu svega od prigorskog lajbeka do starog klavira, od starih uljanica do ručno rađenih košara od šiblja, a bome je i drvenih predmeta poput one lopate da se njom kruh iz velike krušne peći vadi. Za starine je, sve se čini, zadužena baka koja bi da može od zaborava spasila sve. Uostalom, baka je onomad i folklor plesala, naputila put tamo i Karlu koja je koju godinu pohađala. a onda ipak krenula dalje, recimo put vatrogasaca.