Ima nekih morbidnih sličnosti, ne toliko fizičkih, koliko karakternih, između Johna Waynea i Radimira Čačića. Najveća bi bila ta da su obojica velike legende! Prava, pokojna legenda je iz holivudskog vesterna, dok ova druga, živuća legenda je iz hrvatske politike. Obje ove ličnosti, koje vrijedi trajno spominjati i pamtiti, ušle su u tu legendu, svima je to već znano, zbog svoje – surove brutalnosti. To bi, nakon epiteta legenda, bila druga njihova zajednička crta.

  Dakle, i Wayne i Čačića su, svjedočili smo tome kroz povijest, prgave, osvetoljubljive, beskompromisne i nasrtljive naravi. No, te svoje vrlo loše ljudske osobine oni ne iskaljuju uvijek i odmah, nego samo ako su grubo izazvani ili provocirani životnim situacijama i okolnostima. Kada ih, recimo, naljuti neki prljavi, pokvareni i neotesani kauboj ili, s druge strane, pitanje potkupljivog novinara, k tome još provokatora o tome zašto se on, ministar Čačić, u svom javnom poslu ne pridržava zakonom propisanih demokratskih procedura i pravila. Tada, u suštini, njihova dobrohotna, džentlmenska i nekonfliktna narav biva opravdano zamijenjena jezikom šaka, olova i pištolja (Wayne) to jest kanonadom verbalnih uvreda, prozivanja i psovki (Čačić). To bi sada već bila treća karakteristika koju ove legende dijele.

   Preplanuo i odmoren

Da je, ako se misli na Čačića, tome i danas tako upravo svjedočimo. Dok je zadnjih dana samovao u pulskom gulagu, gdje je mučen tako što je morao po vrelom suncu mlatiti lopticu za golf, nitko ga naprosto nije niti mogao i stigao provocirati i podbadati, pa je Čačić sada ponovo sav svoj. U struku/trbuhu vidno je tanji i podbradak mu je manji. Općenito figura mu je iz filmskog žurnala, što najbolje od svega ilustrira svu onu surovost i neljudskost života u hrvatskim kazamatima, a ovakav, duhovno i fizički pročišćeni, poboljšani Radimir Čačić vrlo je ugodan sugovornik. Čak, jedan šarmantan gospodin koji o svemu pametno i staloženo govori, ni o kome on sada više nema posebno loše mišljenje, svi su pozitivci i nikome se on neće svetiti, ne daj Bože, zbog nedemokratskog i vulgarnog izbacivanja iz stranke koju je on osnovao. Ne čuju se sada više niti oni prkosni tonovi, s obraza i čela su izostale grašice znoja i mrlje crvenila od nabujale nervoze i viška testosterona, pogled mu se više ne muti i nije kao u razjarenog bika ili divljaka iz džungle koji se sprema živog nekog posjeti. Sve u svemu, promatrač sa strane naprosto ne može više imati loš dojam o Ratku Čačiću, kao što više nema niti elemenata za one sumnje: »Pa, dobro, je li ovaj čovjek prolupao i umom skroz skrenuo!?«.

  Čačić, naročito, nije više od onih političara koji misle da sve znaju i da su svi neotesane budale i neznalice koje, eto, nemaju pametnijeg posla u životu od onoga da postavljaju svakojaka idiotska i maloumna pitanja i podvaljuju. I premda će ga zagrebački gradonačelnik Milan Bandić prije neki dan usporediti s Božjim Sinom, Isusom Kristom, ovakav Čačić ne ostavlja baš takav dojam; da je bogočovjek. Prije bi se reklo da je Čačić samo prvi među jednakima, ali za razliku od svih, sebi jednakih on ipak svojom karizmom ulijeva nadu i optimizam, posebno kada se još dozna to da je u zatvoru procvjetao njegov veliki i prikriveni slikarski talent, pa sada ima izložbu svojih radova. Stoga će njegova, sada, na žalost, još uvijek samo udruga Reformisti s lakoćom evoluirati u političku stranku, i to već tamo do jeseni. No, ne u bilo kakvu, nego baš u onakvu stranku kakva najviše nedostaje u našem političkom spektru, ali koji je sakat i ima samo sivo-crne nijanse.

Kult ličnosti

U tom novom, sudbonosnom biranju narodnih zastupnika u Saboru i uspostavljanju iduće sheme vladajuće, možemo se sada kladiti, partitokracije, Reformisti, kao i svi drugi politički nekonformisti možda imaju svoju veliku, povijesnu šansu da pomrse račune konformistima iz HDZ-a, posebno SDP-a.

  Neka se u kampanji Reformisti slobodno hvale uspjesima svoga vođe: cestogradnjom, Čačićevim stanovima, javno-privatnim partnerstvima, procvatom županije Varaždinske i građevinarstva… Jedino od čega mogu strahovati jest to da bi se ponovo moglo pojaviti nekakvo zlonamjerno i nadobudno piskaralo iz hrvatskih medija koje će Čačića i Reformiste otprilike upitati ovo:

  – Dobro, o sve to o čemu se hvalite u kampanji em je bilo davnih dana, em nije baš sve tako čarobno. Pogledajte, autoceste – zbog njih smo u dugovima do grla. Osim toga, gospodin Čačić, vi ste bili drugi čovjek ove, Kukuriku Vlade koja ništa nije napravila, čak je dodatno srozala ovu zemlju. Za to odgovornost snosite i vi, gospodine Čačić. Evo, kažite nam, što ste kao Prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva poduzeli u svom mandatu da ne bude ovako loše kako je sada?»

  Teško je sada predviđati njegovu reakciju u toj, vrlo bliskoj političkoj budućnosti, kada popusti čvrsti zagrljaj nirvane u kojem je on još i sada. No, opet, ako bude pribran i razborit i samo odšuti odgovor na takvo provokatorsko pitanje, k tome puno neistina, te ostane u svom ponovo stečenom miru i izbavljenju, netko bi zlonamjerno umjesto njega mogao svašta napisati, reći i izmisliti. Možda čak i to da je Radimir Čačić u svom drugom, važnom ministarskom mandatu bio loš Prvi potpredsjednik i još lošiji ministar gospodarstva. Obrazlažući takvu svoju tvrdnju, ali u lošoj namjeri, moglo bi stajati i to da Ministarstvo gospodarstva tada, a ni sada, nije ovoj zemlji donijelo niti jednu stratešku investiciju. One su, podsjetit će grubo tada netko, bile garancija svekolikog razvoja i napretka ove opustošene zemlje.

   Prah i pepeo

Od svih megalomanskih investicija, nastavit će ga se podbadati, koje se zazivaju još od Čačićevih vremena, tek je jedna koliko-toliko izgledna. Ona je Plomin C na ugljen. Netko bi, u svom krajnje nekorektnom banaliziranju Čačićevog energetskog i gospodarskog vizionarstva, mogao ustvrditi to da će iza prvog Prvog potpredsjednika Vlade Kukuriku koalicije zasad ostati samo ugljeni, ali kancerogeni prah i pepeo.

  Tada bi, već stvarno, Radimir Ratko Čačić mogao izgubiti svoje, činilo se neko vrijeme, za vjekove konzervirane živce, jednako tako i strpljenje, pa će se u njemu ponovo probuditi onaj stari grubijan i divljak zbog kojeg je i u ušao u legendu i uspoređivan s Wayneom. Mogao bi, štoviše, Čačić lako napraviti neki novi, veliki skandal, u tom naletu otpuštenog bijesa i ludila, te svašta reći i poručiti. Nitko ga tada ne bi mogao spasiti od ponavljanja napisanih titula da je nadmeni paun, dominantni mužjak, autistični gospodarski misionar, neomiljena politička figura i gestapovac – dobro, to je sam za sebe rekao – koji svojim strankama srozava popularnost na mizeriju.

  U tom bi slučaju karijera sada još uvijek neosnovanih Reformista bila gotova i zapečaćena, pa bi shodno tome i naš Ratko Čačić konačno mogao postati legenda, ali sada prava. Jasno, mislimo u onom političkom smislu!