Roditelji su spremni dugo živjeti s takvim nasiljem prije nego što potraže pomoć, najčešće zbog srama i uvjerenja da su za takvo postupanje djeteta zapravo sami krivi
Iako su žrtve nasilja u obitelji u pravilu žene i djeca, i roditelji se ponekad mogu naći na meti psihičkog pa čak i fizičkog zlostavljanja od strane svoje maloljetne djece. Ova je vrsta nasilja, ocjenjuju stručnjaci, najslabije istražen oblik obiteljskog nasilja koji posljednjih godina nezaustavljivo raste.
Riječ je o jednom od socijalno marginaliziranih problema, a nasilje djece prema roditeljima, a ponekad i prema bakama i djedovima, još uvijek se nažalost gura pod tepih i u sramu i strahu od osude okoline skriva između četiri zida.
Podaci iz SAD-a govore da zlostavljanje od strane djece doživi 18 posto obitelji s oba roditelja te čak 29 posto jednoroditeljskih obitelji, uglavnom majki. Pod takvim se nasiljem ne podrazumijeva vikanje ili ružne riječi koje »padnu« među roditeljima i djecom, već pravo nasilje koje služi uspostavljanju kontrole nad roditeljima.
Centrima za mentalno zdravlje sve se češće javljaju roditelji koji žive u strahu od vlastite djece, a izjave poput »Brinem se da je moje dijete u depresiji, ali me i tuče«, ili »Zlovoljan je i užasava me« više nisu rijetkost.
Roditelji djece koja na njima iskazuju agresiju spremni su dugo živjeti s takvim nasiljem prije nego se nekome povjere ili potraže pomoć, najčešće zbog srama i uvjerenja da su za takvo postupanje djeteta zapravo samo krivi.
– Neovisno o tome koji je razlog nasilju, je li to depresija, ovisnost, ADHD ili nešto treće, roditelji nisu krivi za nasilje i udarac koji im dijete nanese, ne može se nikako opravdati – upozorava Declan Coogan, voditelj EU-projekta »Odgovoriti na nasilje djece nad roditeljima« koji se provodi u UNESCO-vom istraživačkom centru u Galwayu u Irskoj. Prema podacima kojima raspolažu, nasilno ponašanje djece usmjereno prema roditeljima, i to već u dobi od osme godine nadalje, od 2007. godine do danas rapidno se povećalo.
Bogati kroje pravila
Svjetska iskustva govore da je najveći broj maloljetnih zlostavljača u dobi od 12 do 14 godina, a da roditelji žrtve u prosjeku imaju 44 godine. Najčešće su žrtve pomajke i samohrane majke, a očevi najčešće oni koji imaju zdravstvenih ili tjelesnih problema.
Osim teških verbalnih napada, psovki i uvreda kojima takva djeca žele ovladati vlastitim roditeljima, događa se i fizičko nasilje, a često je i materijalno iskorištavanje i ucjenjivanje, pa se roditelji nerijetko moraju zaduživati kako bi ispunili želje svoje obijesne djece.
Njezina knjiga »Nasilje djece nad roditeljima – obiteljska tajna« izdana 2009. godine prvi je i jedini stručni rad u Hrvatskoj koji se bavi ovom vrstom nasilja.
Zloković kaže kako je nemoguće jednoznačno rastumačiti zašto neki adolescenti ili odrasla djeca ozljeđuju svoje roditelje čak i do letalnih posljedica.
– Ponavljanje modela ponašanja svojih roditelja, alkoholizam, ovisnost, bolest, siromaštvo, osjećaj odbačenosti od vlastitih roditelja ili šire socijalne okoline, kao i osjećaj besperspektivnosti, neki su od činitelja nasilja općenito pa nasilja prema roditeljima – objašnjava Zloković.
Veliki je broj djece i mladih, dodaje ova profesorica, danas izloženo različitim stresovima, egzistencijalnim problemima, socijalnoj marginalizaciji, nerazumijevanju i nezainteresiranosti odraslih osoba koje bi im trebale pomoći da odrastu u sretne, zdrave i uspješne osobe. Istovremeno, izloženi su i manipulaciji te snažnim pritiscima okoline da biti uspješan i prihvaćen znači što više »imati« i biti bogat.
– Ako želimo pogledati istini u oči, u nas materijalno bogati kroje moralna načela i pravila ponašanja. Oni mogu sve: zgaziti, ubiti, prevariti, otimati, krasti, raditi što god požele, kao i njihova djeca, a da za to nikad ne odgovaraju. I ne samo to. Mnogi kreatori politike i oni koji bi trebali provoditi zakone gledaju u njih kao u sveta indijska božanstva. Kako u takvim okolnostima djetetu objasniti da nasilje nije ponašanje koje je primjereno civiliziranom i zdravom čovjeku? – pita se profesorica Zloković.
Odgoj u krizi
Pozadinu nasilja, kaže, treba tražiti u činjenici da je odgoj djece prema nekim temeljnim moralnim vrijednostima u krizi. Da nije toga, vjerojatno ne bi govorili ni o toliko dubokoj gospodarskoj krizi, koja na svoj način generira egzistencijalne probleme, nezadovoljsvo, frustracije pa tako i nasilje.
– Djeci i mladima se putem medija i svakodnevnih odnosa prema temeljnim ljudskim i moralnim vrijednostima poručuje da obitelj i moral, empatičnost prema drugim ljudima pa i samim roditeljima nije više »in«. Nasilje kao pojava, na ulici, u ustanovama, obitelji, tolerira se, a djeci se tako poručuje kako je nasilje ok, prihvatljivo, kako se njime postižu ciljevi, rješavaju problemi – veli Zloković.
Osim stresova i i nepovoljnih životnih okolnosti, djeca su nerijetko i od strane vlastitih roditelja prepuštena sama sebi. Mnogi roditelji iz različitih razloga ne mare za potrebe i probleme svoje djece, abdiciraju od svojih temeljnih roditeljskih funkcija, a nadasve odgojne, socijalizacijske i emocionalne potpore.
– Mnogi roditelji i djeca žive jedan pokraj drugoga, ali ne i jedan s drugim. Međusobna nezainteresiranost, okrenutost samome sebi, prebacivanje odgovornosti na druge, manjak jasnih ciljeva odgoja nije rijetkost u obiteljima, a ima roditelja koji dozovoljavaju da djeca budu vođe i odlučuju o svemu. U odnosu prema djeci i njihovom odgoju idemo iz ekstrema u ekstrem – upozorava riječka profesorica, koja ključnom smatra kvalitetu međusobnih odnosa i odgovornosti svih članova obitelji.
Iako je nasilje djece nad roditeljima danas teško sustavno pratiti, relevantni pokazatelji iz medicinske, policijske, sudske, socijalne, psihološke i odgojno-obrazovne prakse upućuju da je veliki broj djece i mladih koji tjelesno i psihološki zlostavljaju, materijalno iskorištavaju ili manipuliraju svojim roditeljima. Trend je, kaže Zloković, u porastu, a nasilje nad roditeljima počinje sve ranije, kod neke djece već u dobi od četiri godine.
Hrvatsko se društvo, zaključuje naša sugovornica, odbija suočiti s ovim problemom, jer bi to značilo i odgovornost da se nešto poduzme. »Još prije četiri godine upozorila sam na ovoj problem, ukazala na potrebu sustavnog praćenja i istraživanje na razini kakvu ovaj fenomen i zahtijeva. Osnaživanje obitelji tema je predizbornih kampanja, ali se ništa ne pomiče. Čini se da nam je kultura nasilja iz nekih razloga prihvatljivija«, zaključuje Zloković.
