Hvala vam gospodine Prodan, ugodne vam blagdane želimo i dođite nam opet. Pogled zbunjen, korak ukopan, nelagoda nemala. Od kud joj prezime? Aha, s kartice, to je jasno. Ali od kud joj snaga za toliku ljubaznost, za smiješak kad je jasno da nas je tog predblagdanskog popodneva kraj nje prošlo na tisuće? I svakom je, ako već ne prezime u slučaju »keša«, rekla ono isto – ugodne vam blagdane želimo i dođite nam opet. Dok mislima prebiremo po godini što neumitno prolazi i tražimo odgovor tko je zaslužio priznanje za najveće postignuće u njoj, dolazimo do zaključka da su njezine jedine istinske heroine – blagajnice, »kasirke« u supermarketima. Ne mislimo pritom povrijediti sve one druge prodavačice u manjim, klasičnijim prodavaonicama, nikako jer i one će same kolegijalno priznati kako je rad na kasama u velikim centrima, tamo gdje red kupaca zapravo nikad ne prestaje – najteži. Iz čitavog niza razloga.

Ples mrtvaca

Osvrnemo li se pak prema Rijeci, uočit ćemo da su blagajnice danas zapravo temelj opstojnosti društva. Struktura privrede u socijalizmu moćnog grada na Rječini bila je tipično muška. Prevladavajuća metalska industrija autobusima je dovozila radnike na obale riječkog zaljeva. Torpedo, 3. maj, Metalografički kombinat, Ina, »Rikard Benčić«, Luka, Vulkan, Tvornica papira, Tvornica konopa,… da ne nastavljamo ovaj »ples mrtvaca«, su u svojim redovima imali i žene ali gro populacije su ipak bili mišićavi brkajlije. U plavim radnim odijelima na čijim je bluzama, na lijevom džepiću, sasvim blizu srca, bio otisnut i logo firme. Vikendi, nije li se radilo u »fušu« ili prekovremeno, koristili su se za obiteljska druženja i odlazak na Kantridu. Nije bilo utakmice bez najmanje pet tisuća gledatelja. Možda, tek kad bi gostovali Olimpija ili Vardar. 

A onda je nastupila tranzicijsko-pretvorbena »čistiona«. Nastupio je istina i rat, kao i promjena strukture privrede tako da su »brkoti« morali ili odakle su doputovali ili put zapada. Za njih, jer su bili dobri i cijenjeni majstori, svoja je vrata širom otvorila i talijanska privreda, pogotovo brodogradilišta, tako da je u Rijeci ostalo vrlo malo radnika. Radnica, u postocima gledano, nije pretjerano bilo ni prije. Sve se veći dio ljudi što su ostali bez posla pridružuje i tradicionalnim pomorskim zanimanjima, tako da u gradu, u tjednu ostaju samo žene i djeca, reducirani »trećemajci«, državno-gradski aparat, ponešto ugostitelja i novinari. 

Jesti se mora

Rijeka je investitorima potpuno nezanimljiva, a i izgradnja velebnog trgovačkog centra »Tower« na Pećinama stoji. No u drugoj polovini prošlog desetljeća ipak je krenulo. Veliki se trgovački centri otvaraju širom grada. Logika je jasna – čak i kad sve stane, jesti se mora. I kreće masovno zapošljavanje. Žena. Mladih i onih koje se tako osjećaju. S tek šturom pučkoškolskom naobrazbom ali i onih koje su završivši neki od brojnih riječkih fakulteta ostale stajati u redu za nezaposlene. Neimaština ne bira. Kreće utrka prema baterijama blagajni hipermarketa. Koja prva stigne, kasa je njezina. Naravno – ne i utržak. On pripada »gazdi«. Nekad domaćem, nekad strancu. Blagajnice dobivaju i prve plaće. Visina im je od 1.800 do 2.500 kuna. Što će reći od 10 do 13 kuna po satu.

Kutija cigareta

Nedjeljno jutro. Plaćanje računa i pitanje:

– Ali, barem vam rad nedjeljom posebno plate?

Slijedi i odgovor:

– Dragi moj gospon, ako vam je satnica 10 kuna, znate li kolika je doplata? Vrijednosti kutije cigareta. Pa ja bih ipak mnogo radije bila s familijom, kuhala ručak ili šetala po opatijskom »lungomaru« nego za tu kutiju cigareta stajala cijeli dan ispred blagajne.

Posramljeni pozdrav, pogled uprt u skoro iritirajuće blještave pločice centra i odlazak svojoj kući. Na ručak, a može i lungomare iako ni novinarski posao baš ne pozna blagdane i vikende.

– Vidi je, otkad su ti tu?

– Ima jedno dva, ma ni tri mjeseca.

– I kako ti je?

– Čuj s obzirom na to što sam kod onih prolazila, satima na kasi bez pauze, a na kraju jedva 1.800 kuna, ovo je raj. Dobije se dvije i dvjesto, ma i dvije i četiristo kuna, zna se kad si slobodan, ma sva su prava zagarantirana. Super!

Razgovor dvije kolegice, iz dva različita »hipera« podsjeća na još jednu nevjerojatnu stranicu ljudske žilavosti. Ma koliko je i rad za 12 kuna po satu više ponižavajući no razlog za veselje, on je – »super«. Zašto? Pa po onoj devizi »glavno da ne tuku«. Jer,  tamo gdje je prije bila uz najnižu moguću satnicu dobivala je još i bujicu uvreda, radno vrijeme kako se sadističkom poslovođi prohtije i još čitav arsenal svih mogućih poniženja.

Hraniteljice

Blagajnice u hiper, super, maksi ili kakvim već ne centrima su heroine 2012. godine i zbog toga što je to godina u kojoj je mnogo njihovih »brkota« u susjednim nam državama poput Italije, Austrije ili Slovenije ostalo bez posla. Heroine su i zbog toga što nemalo pomoraca više neće na svoje brodove i platforme. Jer je i na moru kriza. Heroine su i stoga jer sad s onih, u boljem slučaju, dvije tisuće kuna hrane čitave familije. Mnogi se pitaju kako? Odgovora nema, ne znaju ga ni one. Ali stoji činjenica da su blagajnice najjača radnoaktivna struktura zaposlenika grada na Rječini i da su zapravo središnji stup njegove opstojnosti. 

A da im je lako – nije. Napornijeg, a manje plaćenog posla teško da ima. Sretna i njima Nova godina iako se bojimo da bi neke već 1. siječnja mogle stati – za kasu.