Na dnevnom redu današnje zajedničke sjednice Gradskog vijeća Grada Pule i Skupštine Istarske županije, nalazi se samo jedna točka – Županijski centar za gospodarenje otpadom Kaštijun. O ovoj itekako aktualnoj temi već godinama se raspravlja na gradskoj i županijskoj razini, a građani su pak svoje mišljenje izrazili i kroz više prosvjeda i organiziranih inicijativa.

S druge strane, predsjednik istarskog HDZ-a Anton Kliman u traženju trajnog rješenja za Kaštijun otvara mogućnost snažnijeg uključivanja Vlade i nadležnog ministarstva. Ističe da se o mogućim modelima već intenzivno razmišlja, ali istovremeno pita i postoji li u Gradu Puli i Istarskoj županiji politička spremnost za zajednički pristup.

Dio oporbe procjenjuje da na problemu otpada može politički profitirati

Spaljivanje gospićkog otpada u tvornici cementa u Koromačnu poprilično je uzburkalo javnost – i dok se većina istarskih političara izjasnila protiv toga, vi ste snažno zagovarali da se to mora odraditi u Koromačnu. Kako argumentirate svoj stav?

– Stvar je politički vrlo jednostavna. Vlada ima odgovornost riješiti problem otpada u Gospiću i na tome radi. A dijelu oporbe, čini se, više odgovara da problem ostane neriješen jer procjenjuju da na tome mogu politički profitirati.

Holcim u Koromačnu i Nexe u Našicama već godinama koriste otpad kao alternativno gorivo i imaju za to potrebne dozvole. Holcim takav otpad uvozi i iz drugih država, a preuzimao je i dio gorive frakcije iz Kaštijuna. Zanimljivo je da proteklih desetak godina nismo gledali ovakvo protivljenje istih oporbenih političara.

Zato je danas pravo pitanje ispunjava li otpad iz Gospića uvjete za sigurnu i zakonitu oporabu u Koromačnu. Ako ih ispunjava, može se oporabiti. Ako ih ne ispunjava, ne smije se prihvatiti. Tu nema kompromisa.

Što poručujete stanovnicima Koromačna i Labinštine koji su zabrinuti zbog takvog rješenja?

– Naravno da ljudi Koromačna i Labinštine imaju pravo na sigurnost i potpune informacije. Upravo smo zato u našem zaključku tražili analize, sljedivost pošiljaka, kontrolu emisija i javnu dostupnost podataka.

Ali pogledajmo i širu sliku. U Istri imamo gotovo 30.000 tona nakupljene gorive frakcije na Kaštijunu i oko 13.000 tona otpada iz Italije odloženog u Pazinu. Kako ćemo sutra tražiti da netko drugi prihvati naš odgovarajuće obrađeni otpad ako danas unaprijed odbacujemo zakonitu mogućnost oporabe otpada iz Gospića?

Isticali ste da za Kaštijun, otpad u Pazinu i slučaj Gospića moraju vrijediti isti stručni i sigurnosni kriteriji.

– Upravo tako. Zaključak koji je istarski HDZ predložio na Županijskoj skupštini nije se odnosio samo na Gospić. Tražili smo prije svega ubrzanje sanacije otpada na lokaciji bivše Istraplastike u Pazinu i trajno rješenje za gorivu frakciju iz Kaštijuna, uz korištenje ovlaštenih kapaciteta i poštovanje svih propisanih uvjeta. Koromačno je, uostalom, od početka razvoja Kaštijuna bilo predviđeno kao jedan od kapaciteta za tu namjenu. Nismo tu priču izmislili jučer.

Čak 18 vijećnika bilo je suzdržano pri glasovanju o našem prijedlogu zaključka. Nisu ga podržali, ali nisu ni glasovali protiv, što govori da prijedlog očito nije bio svima neprihvatljiv.

IDS i SDP bili su vrlo odlučni kada je trebalo reći gdje gospićki otpad ne smije završiti. U redu, ali onda jednako ozbiljno moramo pristupiti i problemima koje imamo u vlastitom dvorištu. Ne možemo se pozivati na principe samo kada nam politički odgovaraju. Tko odbacuje pojedina rješenja, mora ponuditi druga i jasno reći kako namjerava riješiti otpad u Pazinu i gorivu frakciju na Kaštijunu. Glasovanjem možete dobiti političku većinu, ali ne možete ukloniti ni jednu tonu otpada.

Danas se održava tematska sjednica Grada Pule i Skupštine Istarske županije o Županijskom centru za gospodarenje otpadom Kaštijun. Što smatrate ključnim problemom Kaštijuna koji se mora riješiti?

– Ključni problem Kaštijuna danas je što još uvijek nemamo dogovoreno i financijski održivo rješenje. Grad Pula i Istarska županija vlasnici su centra i oni trebaju reći što će s nagomilanim otpadom i tko će to platiti. Direktorica Kaštijuna govorila je o približno 12 milijuna eura za zbrinjavanje zaostalih frakcija. Imaju li Grad i Županija toliko novca na raspolaganju? Ako nemaju, tko će to financirati? To su ozbiljna pitanja.

Pogledajte, gotovo dvadeset godina razvijaju taj sustav, a dogovora još nema. Gradovi i općine gledaju svoje interese, svatko ima svoje prioritete, a kada treba donijeti zajedničku odluku, ponašaju se kao rogovi u vreći. Nije to lako, razumijem. Ali tako se ne može voditi regionalni sustav. Netko napokon mora okupiti sve za isti stol i postići dogovor koji će se moći provesti.

Zato me zanima što ćemo danas čuti na sjednici. Ne očekujem čarobno rješenje, ali očekujem ozbiljan plan, s troškovima, rokovima i jasnim obvezama. Nakon toliko godina mislim da je to najmanje što možemo očekivati.

Kaštijun postao mjesto na koje se slijevaju problemi koje drugi nisu riješili

Kaštijun je trebao biti dugoročno rješenje za gospodarenje otpadom u Istri. Gdje je, prema vašem mišljenju, sustav zakazao?

– Mislim da je sustav prije svega zakazao u organizaciji i političkom upravljanju. Izgradili su Kaštijun, ali nisu uspostavili cjelovit sustav gospodarenja otpadom u Istri. Kaštijun je trebao biti završna karika tog sustava, a postao je mjesto na koje se slijevaju problemi koje drugi nisu riješili.

Odluke o lokaciji, tehnologiji i razvoju projekta donosile su tadašnje lokalne i regionalne vlasti, predvođene IDS-om u političkoj suradnji sa SDP-om. Istarski HDZ još je tada imao ozbiljne primjedbe na dio tih odluka. Danas imamo nedovoljno odvajanje otpada, neriješenu obradu biootpada i probleme s gorivom frakcijom. Sve je to međusobno povezano i pokazuje da se sustav nije razvijao onako kako je zamišljeno.

Znate, u Istri se već dvadeset godina govori o decentralizaciji, većim ovlastima i samostalnosti. I ja to podržavam. Ali uz ovlasti ide i odgovornost. Sve što smo dosad iznijeli temelji se na činjenicama. Iznosimo ih ne zato da bismo u nekoga upirali prstom, nego zato što bez jasne slike o tome što nije funkcioniralo nema ni ozbiljnog rješenja. Istarski HDZ želi sudjelovati u pronalaženju trajnog rješenja, prije svega zbog svih naših građana, a posebno Puležana, Medulinaca, Ližnjanaca i ostalih stanovnika južne Istre koji već godinama žive s posljedicama Kaštijuna.

Jedan od najvećih problema Kaštijuna je nakupljena goriva frakcija iz otpada. Tko je, prema vašem mišljenju, odgovoran za to što se problem godinama nije sustavno riješio?

– Pa nije se taj otpad počeo gomilati jučer. Koromačno je još pri projektiranju Kaštijuna bilo predviđeno kao jedan od kapaciteta za oporabu njegove gorive frakcije. Dakle, kada smo govorili o mogućnosti oporabe otpada iz Gospića, govorili smo o istom postrojenju na koje se godinama računalo i za naš otpad. Nije li onda neobično da dio oporbe taj isti kapacitet danas unaprijed odbacuje za Gospić?

A zašto se onda goriva frakcija na Kaštijunu gomila? Zato što centar ne uspijeva u potrebnim količinama osigurati gorivo kvalitete koju cementara može prihvatiti. Problem počinje već u gradovima i općinama, gdje se otpad nedovoljno odvaja, osobito biootpad, a nastavlja se kroz ograničenja postojeće tehnologije i organizaciju rada centra.

I tako se vrtimo u krug. Odgovornost nije na jednoj adresi, nego na svima koji sudjeluju u upravljanju tim sustavom, od gradova i općina do vlasnika i uprave Kaštijuna. Bez zajedničkog dogovora i promjena u cijelom sustavu teško ćemo doći do trajnog rješenja.

Kaštijun je već godinama u središtu interesa javnosti, posebno građana Pule i okolice. O njemu se oglašavaju građanske inicijative, ekološke udruge, aktivisti i političari. Kako gledate na njihovu ulogu u dosadašnjim raspravama i odlukama o Kaštijunu te na odgovornost onih koji danas trebaju pronaći rješenje?

– Mislim da je interes javnosti za Kaštijun potpuno razumljiv. Ali kada govorimo o ulozi građanskih inicijativa i udruga, važno je pogledati i kako se sudjelovalo u raspravama onda kada su se donosile ključne odluke.

Zelena Istra svojedobno se protivila projektu Kaštijuna, to ne sporim. Međutim, 2014. godine, kada se vodila javna rasprava o okolišnoj dozvoli, dakle o uvjetima rada centra, emisijama, mjerenjima i nadzoru, nije zaprimljena nijedna primjedba javnosti. Ni Zelene Istre, koju je tada vodila Dušica Radojčić. Danas ona s pravom traži stroge kriterije. Ali legitimno je pitati zašto tada nije iskorištena mogućnost da se ti zahtjevi formalno postave. Ne tvrdim da bi to spriječilo današnje probleme, ali i to je dio povijesti Kaštijuna o kojem treba govoriti.

A kad smo već kod Pule, Peđa Grbin u ovu priču dolazi tek posljednjih godinu dana i ne može odgovarati za odluke stare desetak godina. Ali danas, kao gradonačelnik Pule, ima odgovornost sudjelovati u rješenju. Isto vrijedi za Županiju i sve ostale koji imaju svoj dio nadležnosti. Mene manje zanima tko će iz ove rasprave izaći politički bolje, a više hoćemo li konačno napraviti nešto što će funkcionirati.

Stanovnici Pule i okolice godinama upozoravaju na neugodne mirise povezane s radom Kaštijuna. Što bi, prema vama, trebalo poduzeti da se taj problem trajno riješi?

– Znate, nije dobro da ljudi godinama žive s neugodnim mirisima i da se još uvijek ne vidi kraj problema. To treba otvoreno reći. Ali otpad neće nestati. Njime ćemo morati gospodariti i sutra, negdje i na neki način. Zato nije dovoljno samo reći da Kaštijun treba zatvoriti. Moramo pronaći rješenje koje će omogućiti sigurno gospodarenje otpadom, ali i prihvatljive uvjete života stanovnicima okolnih naselja. Jedno bez drugoga nije rješenje.

U javnosti se čuju i prijedlozi za novu lokaciju i drukčije postrojenje. Mislim da smo došli do trenutka kada sve ozbiljne mogućnosti treba staviti na stol. Ako se pokaže da je preseljenje dugoročno bolje rješenje, zašto bismo ga unaprijed odbacili? Ali nemojmo se zavaravati, nije dovoljno samo premjestiti Kaštijun i očekivati da će problemi nestati. Treba vidjeti kakav sustav želimo, kojom tehnologijom, koliko će to stajati i tko će to financirati. Isto vrijedi i za energetsku oporabu ostatnog otpada. Ne kažem da Istra sutra treba graditi spalionicu, ali ni tu mogućnost ne možemo unaprijed isključiti bez ozbiljnih analiza.

Podsjetit ću vas na slučaj sušare kanalizacijskog mulja koja se trebala graditi na Kaštijunu. Osobno sam se angažirao, razgovarao s Hrvatskim vodama i pronađeno je drukčije rješenje. Od sušare na toj lokaciji se odustalo, a veliki projekti odvodnje za Pulu nisu zaustavljeni. Naravno, preseljenje čitavog Kaštijuna znatno je zahtjevnije. Ali taj primjer pokazuje da se odluke mogu preispitati, bez odustajanja od cilja koji se njima želio postići.

Vlada ističe da je za sustav gospodarenja otpadom u Istri osigurala oko 63 milijuna eura. Zašto, unatoč tim ulaganjima, i dalje postoje ozbiljni problemi u funkcioniranju sustava?

– Prvo treba objasniti da tih 63 milijuna eura nisu sredstva samo za Kaštijun, nego za razvoj cjelokupnog sustava gospodarenja otpadom u Istri. Sam projekt Kaštijuna vrijedio je 33,7 milijuna eura, od čega je više od 22 milijuna osigurano iz europskih fondova, uz dodatna sredstva Fonda za zaštitu okoliša. Financirane su i pretovarne stanice, reciklažna dvorišta, komunalna oprema i spremnici za odvajanje otpada.

Ali novac sam po sebi ne može zamijeniti dobro upravljanje. Možete izgraditi postrojenje i osigurati infrastrukturu, ali ako sustav ne funkcionira kao cjelina, problemi ostaju. Prema službenim podacima, Istra je 2024. odvojeno prikupljala oko 37 posto komunalnog otpada. Očito je da posao nije završen. A sada pred nama stoje još ozbiljnije odluke i ulaganja koja će biti potrebna da se Kaštijun trajno riješi.

Za Kaštijun treba razmotriti i snažnije uključivanje države

Kad se sve to zbroji, teško je očekivati da će rješenje biti jednostavno ili jeftino. Može li se iz tog začaranog kruga uopće izaći i postoji li način da se stvari napokon pomaknu s mrtve točke?

– Mislim da može, ali moramo biti realni. Već smo govorili o približno 12 milijuna eura potrebnih samo za zbrinjavanje nagomilanog otpada. A što ako se pokaže da su potrebni ozbiljna reorganizacija sustava, nova tehnologija ili čak nova lokacija? To su ulaganja koja mogu značajno nadilaziti financijske i organizacijske mogućnosti Grada Pule i Istarske županije.

Pritom već gotovo dvadeset godina gledamo koliko je teško postići zajednički dogovor. Zato mislim da moramo početi razmišljati i izvan dosadašnjih okvira. Ako lokalni vlasnici sami ne mogu pronaći i provesti trajno rješenje, zašto ne bismo razmotrili i snažnije uključivanje države?

Upravo o tome u istarskom HDZ-u intenzivno razmišljamo i aktivno razgovaramo o mogućim modalitetima angažiranja Vlade i nadležnog ministarstva u rješavanju problema Kaštijuna. Razmatramo različite opcije i tražimo modele koji bi omogućili ozbiljniji institucionalni i financijski pristup tom problemu.

Ali postoji još jedno važno pitanje. Žele li Grad Pula i Istarska županija takav zajednički pristup? Postoji li u Istri politička spremnost za takav dogovor? To tek ostaje vidjeti. Mi smo spremni razgovarati, tražiti rješenja i sudjelovati u njihovoj provedbi. Ne tvrdimo da imamo gotov projekt niti da će sve biti jednostavno, ali vjerujem da je došlo vrijeme da se ozbiljno razmotri i takva mogućnost. Građani Istre zaslužuju da se barem pokuša pronaći dugoročno rješenje.