U zemlji u kojoj se politička borba vodi prijeteći plinskom bocama usred grada sa skoro milijun stanovnika, povremeno se čini prilično besmislenim bavljenje političkom analizom. Barem onom u smislu demokratskih izbora i rezultata na njima.

 No, kako se zasad čini, demokratski, višestranački izbori će ostati legalnima makar još pri jednom biranju zastupnika u hrvatski parlament, pa možda procjenjivanje političkih poteza i izgleda još ima nekog smisla. 

  Šalu na stranu, ali radikalizacija koja se provodi pod komandnom palicom HDZ-a i predsjednice Republike doista zaziva i pitanja o tome »zar je sve bilo samo fol« i je li još uvijek doista nezamisliva situacija u kojoj se demokracija ograničava do samog ruba njenog ukidanja. Zasad je to pretjerani zaključak, ali što nosi sutra u smislu same obrane demokratskih stečevina nije baš lako predvidjeti. 

 »Plinofikacija« politike

Ukoliko, međutim, taj arhaični ritual odlaska na birališta i glasanja za kandidate koji su se slobodno kandidirali i pritom uživali slobodu govora opstane još makar nekoliko mjeseci, jasno je da »plinofikacija« politike već sad ima solidno jasne gubitnike cijele igre. I dosad je, u gotovo svakom izbornom ciklusu, polarizacija između HDZ-a i SDP-a, kao nosivih stranaka desnog i lijevog centra bila jedva izdrživa – veliki politički pokreti s približavanjem izbornog dana uvijek su manje ili više uspješno oko sebe okupljali svoje glasačke vojske prije svega izazivanjem straha od onog drugog. »Treći putevi« su tu bili osuđeni uglavnom na struganje po dnu, odnosno nadu da bi u nekim ishodima mogli postati »kingmakeri«, dakle, oni koji sa svojih nekoliko mandata uspijevaju odlučiti tko će voditi državu. No, političko groblje je puno i onih koji su zapeli pred značajnijim ulaskom u Sabor (primjerice, Koalicija narodnog sporazuma iz 1990., ili DC iz 2003. godine) ili onih koji su svojim glasom u poslijeizbornoj koaliciji odlučili o tome hoće li Vladu voditi HDZ-ov ili SDP-ov čovjek (HSLS, HSS i Ivo Sanader iz 2007. godine). 

  No, sva priča o bipolarizacijama ususret parlamentarnim izborima je luk i voda za ono što se događa zadnjih godina, pogotovo mjeseci, na hrvatskim ulicama (Zagreb, Vukovar) i na hrvatskoj političkoj sceni (revival raznobojnih vragova, verbalnog delikta i poziva na duhovnu revoluciju). Mobilizacija glasača oko desne i lijeve osi bit će jača nego ikad. I to je situacija u kojoj centar gubi tlo pod nogama – osim ako se ne uspije pozicionirati kao jasna alternativa propalim politikama. 

  Unatoč zamoru i HDZ-om i SDP-om koji je isijavao iz hrvatske javnosti posljednjih godina, stranke političkog centra ne da u tome nisu uspjele, nego nisu ni pokušale, već su, čim su nanjušile podjelu plijena, potrčale uz skute HDZ-a. Prvenstveno se to odnosi na već spomenuti HSLS i HSS koji su mogli postati os oko koje bi se okupljali nezadovoljnici svih vrsta. No, već nakon ostanka ispod izbornog praga na prvim evropskim izborima, priča je bila gotova. Dečki i cure s centra nisu htjeli riskirati pa ostati praznih ruku. A moglo se na kup staviti i Čačića i Josipovića i možda još neke jake regionalce (HDSSB, možda čak i IDS, pa možda i, oprostimiBože, Milana Bandića)… Takva opcija bi imala solidne izglede za solidnu saborsku zastupljenost i bitnu ulogu u hrvatskoj politici ne samo u naredne četiri godine. 

  No, taj vlak je prošao. Na centru, praktički, više nema nikog. Josipović za svoju stranku u nastajanju veli da je ljevica, ali teško da će to uspjeti ikoga uvjeriti. Možda čak i manje od onih koji misle da potrošeni predsjednik Republike može biti alternativa za potrošenu politiku SDP-a i HDZ-a. 

  Anketno se zasad još solidno drže anarhistički »Živi zid« i zeleni »ORaH«, ali nije baš mudro na neki njihov značajniji (čitaj 4-5 zastupnika) izborni uspjeh staviti koju kunu. Potpora im već mjesecima pada, a obzirom na zaoštravanje rata »ili mi, ili oni«, bizarnih ludorija koje zagovaraju Sinčić i društvo (uključivanje struje na crno) i unutarstranačkog rasapa (ORaH), bit će dobro uspiju li uopće izboriti parlamentarni status. Stranke desnije od HDZ-a imaju još značajno manje izglede, a Ruža Tomašić će uskoro doznati koliko je varljiv uspjeh koji je ostvarila dva puta na europskim izborima (na listi HDZ-a). Uostalom, o sličnoj temi može štošta priupitati frendicu Željku Markić. 

  Dakle, na sceni su, defacto, ostale široke koalicije ljevice i desnice. 

  I, o da, Zlatko Komadina. 

 Bijeg u pobjedu?

Ako Zoran Milanović ima ambicija nastaviti voditi SDP i nakon eventualnog izbornog poraza, onda se može nebesima zahvaliti što su mu poklonila dva takva politička takmaca kao što su to Karamarko i Komadina. 

  Prvi je toliko očito demokratski deficitaran i opasan, da je Milanovićeva Vlada mogla imati još dosta lošije gospodarske rezultate (koji su, usput, za dvojku, ali to je druga i dublja priča), a i dalje imati šansu pobijediti na izborima. Čovjek bi lustrirao, zabranjivao i obračunavao se s avetima 1945. godine. Čak i »bahati i nesposobni« (česta i ne baš poštena ocjena Milanovića) premijer se u odnosu na Karamarka mnogima ipak doima kao – premija. 

  Zlatko Komadina je, pak, posebna priča. Samoproglašeni izazivač za poslijeizborno vođenje stranke (makar autor ovih redaka ne bi stavio ruku u vatru da će se Komadina doista i kandidirati za šefa SDP-a) upravo je samoodustao od izlaska na parlamentarne izbore. Hm, kako bi običan član SDP-a mogao procijeniti takav potez u situaciji u kojoj klemminzi za račun HDZ-a prijete nasilnim rušenjem vlasti i plinskim bocama na glavnoj prometnici u Zagrebu? 

  Ukratko, primorsko-goranski župan je sam dao Milanoviću najbolji mogući predizborni adut za bitku za tron u potencijalno oporbenom SDP-u (pobijedi li Kukuriku na izborima, stranački će biti samo formalnost). Dakle, priča će ići u tom pravcu da je Komadini bila draža diferencijacija od Milanovića i vlastita politička kampanja unutar stranke nego bitka protiv »antidemokratskih nacionalista« koje predvodi HDZ. 

  Ali, zašto je, pobogu Komadina to napravio? 

  Jedan razlog je da nije u stanju procijeniti dva poteza unaprijed. Teško je ipak baš u potpunosti u to povjerovati za čovjeka koji je vječiti pobjednik na lokalnim izborima (doduše na, malo je reći, domaćem terenu). 

  Drugi, i vjerojatniji stane u dvije riječi: preferencijalni glas. 

  Na ovim parlamentarnim izborima će birači prvi put imati mogućnost da na »svojoj« listi izaberu najboljeg kandidata. Lako bi se, stoga, moglo dogoditi brutalno skidanje pozlate s kipa »vječnog pobjednika« Komadine. Naime, u ovom slučaju protiv njega neće stajati kandidat HDZ-a, koji na području PGŽ-a ima šanse otprilike kao SDP-ovac u Lici, nego stranačke i koalicijske kolege. Što ako se dogodi da »omrznuti« Željko Jovanović skupi više preferencijskih glasova? 

  Na unutarstranačke izbore Komadina u tom slučaju ne bi trebao ni izlaziti. Pa je, iz perspektive isključivo interesa osobne političke karijere, bolje eskivirati tu neugodu i objašnjavati je principijelnom bitkom protiv stranačkog autokrata iz Zagreba. 

  Prozirno i neodgovorno? 

  To su vrlo, vrlo blagi pridjevi. Milanović će sigurno, bude li mu trebalo, smisliti mnogo gore.