“Samoozljeđivanje je najčešće poziv u pomoć, a ne izraz želje za suicidom”, kaže autorica digitalne knjige “Samoozljeđivanje kod adolescenata” i nastavnica u Medicinskoj školi Pula Kristina Majer Čekada.
Pojašnjava da namjerno samoozljeđivanje i nanošenje boli bez suicidalne nakane uključuje rezanje, grebanje i paljenje kože, grizenje, udaranje sebe ili udaranje o zid, sprečavanje ranama da zarastu i uzimanje manjih, netoksičnih doza otrovnih supstanci.
“Istraživanja pokazuju kako se između 10 i 40 posto mladih osoba barem jednom u životu samoozljeđivalo, a pretpostavlja se da je brojka veća jer mnogi to taje. Rezultati istraživanja iz 2023. među zagrebačkim srednjoškolcima ukazuju da se u samo pet godina samoozljeđivanje srednjoškolaca povećalo gotovo za 50 posto, 2021. godine bilo ih je 29 posto, u usporedbi s 2016. kada je taj postotak bio 17 posto”, kazala je Čekada.
Dodala je da je potpuno jasno da je na to povećanje utjecala pandemija covida.
Samoozljeđivanje je najčešće tijekom adolescencije i rane odrasle dobi, iako se može javiti bilo kada. Čekada kaže da je samoozljeđivanje češće kod adolescentica, a kada se adolescenti samoozljeđuju skloniji su nasilnijim metodama poput udaranja predmeta šakom, udaranja glavom.
Specijalist adolescentske psihijatrije u pulskoj bolnici Ivica Šain kaže da samoozljeđivanje nije specifična dijagnoza, nego uvijek dolazi u sklopu nekih drugih poremećaja.  Objašnjava da je adolescencija osjetljivo razdoblje u kojem mladi često prolaze kroz krizu identiteta, spolnosti i pripadnosti, što može dovesti do povećane anksioznosti.
“U pokušaju da se nose s tim osjećajima, neki adolescenti pribjegavaju samoozljeđivanju kao načinu privremenog olakšanja, iako je to nezdrav mehanizam suočavanja”, kaže Šain.
Dodaje da takvo ponašanje često ostaje neprimijećeno jer se ozljede najčešće nalaze na rukama i nogama pa ako mladi nose odjeću dugih rukava i nogavica ono lako može ostati skriveno.
Šain poručuje da promjene u ponašanju, povlačenje, izbjegavanje škole ili fizičkih aktivnosti, nošenje dugih rukava na visokim temperaturama te druženje s novim osobama mogu biti znakovi za uzbunu i da je u  tim slučajevima važno razgovarati s adolescentom i uključiti stručnjake za mentalno zdravlje.

Počela se samoozljeđivati jer su je ismijavali zbog siromaštva


Djevojka koja je anonimno podijelila svoje iskustvo u videu u digitalnoj knjizi rekla je da se počela samoozljeđivati s 15 godina jer se osjećala neprihvaćenom od kolega iz razreda i škole.
“Doživjela sam i fizičko nasilje od muške osobe kojoj sam vjerovala kada sam imala 14 godina. Zatim sam se razboljela i počela gubiti kilograme to se razvilo u bulimiju, a potom i u anoreksiju”, ispričala je.
Pomoglo joj je što je skupila hrabrost i obratila se roditeljima jer ju je uplašilo do koje granice je mogla ići i ne zaustaviti se. Roditelji su joj puno pomogli, a rekla je i da je upoznala dosta stručnjaka, ali je posebno izdvojila psihologinju koja joj pomogla da spozna vlastite vrijednosti.
“Počela sam se samoozljeđivati s 14 godina jer su mi se djeca rugala zato što je mene i sestru napustio otac i jer smo siromašni”, ispričala je druga djevojka.
Rekla je da se bojala otvoriti bilo kome, a istovremeno je bila ljuta na samu sebe što se nije nikome obratila. Samoozljeđivala se dvije godine, a najviše joj je pomoglo što si je postavila životne ciljeve i počela se baviti sportom i to joj je kako je rekla skrenulo misli.
Psihologinja u pulskoj Medicinskoj školi Snježana Grgić kaže da samoozljeđivanje kod adolescenata proizlazi iz kombinacije biološke ranjivosti i psihosocijalnih čimbenika. Pojašnjava da u tom razdoblju mozak još nije potpuno razvijen – posebno prefrontalni korteks, koji je zadužen za donošenje odluka, kontrolu i samoregulaciju, a on sazrijeva tek u 20-im godinama.
Dodaje da su istovremeno vrlo aktivni limbički sustav i amigdala koji su zaduženi za obradu emocija, što adolescentima otežava nošenje s intenzivnim osjećajima. Grgić kaže da su tu i individualni razlozi koji povećavaju rizik poput perfekcionizma, niskog samopoštovanja, zatim obiteljski razlozi kao što je razvod roditelja, zlostavljanje i okolinski čimbenici  poput nasilja i trauma.
“Samoozljeđivanje tada postaje način suočavanja s preplavljujućim emocijama ili unutarnjom boli, ponekad i pokušaj da se ponovno osjeti kontrola”, kaže Grgić.
Liječenje adolescenata koji se samoozljeđuju najčešće uključuje individualnu ili grupnu psihoterapiju, a ključni preduvjet za uspjeh je uspostavljanje odnosa povjerenja.
“Adolescenti često misle da je njihov problem jako veliki, ali kad se uključe u procese onda to krene u dobrom pravcu. Na žalost imamo nekada i neke tvrdokorne primjere koji ne idu najbolje, ali takvih je puno manje”, kaže Šain i dodaje da često treba i roditelje uključiti u terapiju.
Kristina Gačarić / Hina