Nacionalni akcijski plan razvoja ekološke proizvodnje od 2023. do 2030. godine ne daje rezultate u smislu povećanja proizvodnje i broja ekoloških proizvođača. Dapače, pada njihov broj i površine pod tom proizvodnjom te su one lani smanjene za 944 hektara u odnosu na 2024., a taj se trend očekuje i dalje, pa se već sada prognozira da se plan povećanja ekoproizvodnje na 14 posto od ukupnih površina do 2030. neće ostvariti.

Takvim smjerom Hrvatska gubi priliku da se na međunarodnom tržištu pozicionira sa specifičnim proizvodima veće dodane vrijednosti gdje može biti konkurentna, kao i da prehrambeni sustav učini zdravijim, smanji štetne rezidue pesticida u hrani i očuva okoliš i zdravlje. S druge strane su problem prehrambene i potrošačke navike hrvatskih građana, pri kojima i dalje velika većina gleda na cijenu, a ne na zdrav prehrambeni proizvod. Sada je pod tom proizvodnjom oko 125.000 hektara.

Krški pašnjaci

– Proizvođači očito izlaze iz nje jer financijski efekt koji je bio 2013. više nije isti. Ljudi su se tada bili poveli za potporama, a to više nije toliko novca, a, budimo iskreni, ljudi ulaze u nešto radi potpora. Sada dio njih izlazi iz ove priče jer nisu postali jača gospodarstva u smislu znanja i opreme, kaže Zlatko Dudaš, predsjednik Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača. Potpore u ekoproizvodnji veće su od onih u konvencionalnoj, a raspon razlike u poticajima, ocjenjuje Dudaš, je od 200 do 1.100 eura. No, u stočarskoj proizvodnji za ekouzgoj stoke potpora nema. U domaćoj ekoproizvodnji najčešći su krški pašnjaci i ratarske kulture – ekološki suncokret, pšenica, soja, uljana repica.

Poljoprivrednik Mirko Miladinović iz Koritne kraj Đakova svojevremeno je smanjio površine pod ekološkim pirom, stočnim graškom, suncokretom, sikavicom, heljdom, raži. Razlog – borba s korovom. Pod ekološkom proizvodnjom ima 58 hektara, a jednako toliko i pod konvencionalnom.

– Tržište za naše potrebe za ekoproizvode je slabo. Za nekoliko kultura, među kojima i za ekosuncokret, imam poznatog kupca – sve ide u izvoz. Dio ekoproizvoda meljem sam, kaže Miladinović.

Iako bi neki proizvodi prema broju zastupljenih površina u ekološkoj proizvodnji trebali biti primjetni ili dovoljni na tržištu takvih proizvoda, na tržištu se zapravo ne pojavljuju. Slučaj je to ekološkog mesa koje su zbog neorganizirane infrastrukture poput klaonica proizvođači primorani na kraju prodati kao konvencionalno. Na štetu proizvođača i kupaca ekoproizvoda. Ekomeso trebalo bi biti skuplje od konvencionalnog barem za 30 posto.

– Polovina ekoproizvodnje su krški pašnjaci. Nositelj te proizvodnje mora minimalno imati 0,3 uvjetna grla po hektaru. Ako imamo 50.000 hektara krških pašnjaka, mi bi u teoriji trebali imati 15.000 ekoloških junadi što znači da bi trebali imati ekomesa, no nema ga jer nema takvih klaonica, pa ljudi stoku iz ekološkog uzgoja daju pod konvencionalnu. Problem je organizacija cijelog sustava poljoprivredne proizvodnje koja nije stvorila uvjete da ti ljudi prodaju svoju robu pod ekološkim mesom, upozorava Dudaš.

Više cijene, manji prinosi

– Ljudi su u početku ulazili u eko-proizvodnju zbog poticaja, a sada oni nisu tako izdašni i ljudi odustaju. Što se tiče cijena ekoproizvoda – velike su oscilacije. Cijena zna biti i dvostruko veća od cijene konvencionalne robe – ekosuncokret bio je i po 600 eura po toni, a konvencionalni 370, 400 ili 420 eura. Ekopir nekada je bio 500 eura po toni, sada je 150 eura. Kažem, velike su oscilacije. Naše tržište nije osviješteno za takvu vrstu robe i njezinu vrijednost. Nas proizvođače spašava izvoz, a idem i po sajmovima gdje prodam višak pira i druge ekološke robe koju sijem i za vlastite potrebe, kaže Miladinović koji i sjemenari, dijelom i ekološki. Kaže, u nas su problem i prerađivači, osim manjih.

Ekoproizvođači ističu kako se financijska strana njihove proizvodnje u pravilu gleda samo kroz priču o većim poticajima od onih u konvencionalnoj, kao i većoj cijeni od cijene konvencionalnih proizvoda.

– Da, cijena ekoproizvodima jest veća, ali su im manji prinosi. Primjerice, suncokretu je prinos ovdje manji od 30 do 50 posto. No, prinosi mogu biti dobri ako ljudi vode brigu, računa o plodoredu i drugome. Repromaterijal je skup, trošimo skupa organska sredstva za zaštitu. Najveći problem u ekoproizvodnji su korovi i bolesti, a ne smijemo trošiti nikakve herbicide, sve se radi mehanički ili s bio-pripravcima kojih sada ima dosta da možemo nadoknaditi druga sredstva, kaže Miladinović i dodaje da »njemu nisu bitni poticaji, nego proizvodnja i prinosi«.

– Cijeli sustav ekološke proizvodnje vrlo je zahtjevan – u smislu rada, znanja i financijski. Repromaterijal za nju je skuplji, a ljudi, koji se ne bave njome, samo znaju reći: »Ali vi imate visoke poticaje!«, rezimira Dudaš.

Minorna proizvodnja ekološkog povrća

U proizvodnji ekopovrća sustav poticaja je, upozoravaju u Savezu, u potpunosti neadekvatan pa proizvođači nisu stimulirani. Manjkavosti svega toga vildljive su na projektu opskrbe 31 škole eko-poljoprivrednim proizvodima za 16.000 učenika. Prema riječima Sonje Karoglan Todorović iz udruge Ecologica, iz tog projekta je vidljivo da nedostaje gotovo svih vrsta povrća, a od voća su dostupne samo jagode, jabuke i mandarine u dovoljnim količinama, dok je nedostatak jaja, mliječnih proizvoda i mesa takav da nema smisla tražiti ove proizvode na tržištu.

– Kupci za ekološke proizvode postoje, spremni su platiti takvu robu, no ekoproizvodnja povrća dođe kao »kozmetika«, u sitnim postocima, jer u toj proizvodnji nema velike potpore po jedinici površine, a zahtijeva puno posla, bez adekvatnog financijskog efekta. Cijeli sustav eko-proizvodnje vrlo je zahtjevan – u smislu rada, znanja i financijski, kaže.

Revidirati sustav potpora

Ekoproizvođači drže kako treba revidirati sustav potpora kako bi se valorizirala i podržala proizvodnja najtraženijih i deficitarnih proizvoda na tržištu, te da treba revidirati administrativne obaveze kako bi se proizvođači rasteretili nagomilane birokracije. Ističu kako treba provesti opsežnu kampanju promocije eko-znaka koja je više puta obećana, a nikada provedena.

– Ekoproizvodnji treba dati prioritetni status u smislu potpora u poljoprivredi i ruralnom razvoju, a nužno je podržati i udruživanja ekoloških proizvođača, te analizirati problematiku nezainteresiranosti za tim udruživanjem, kaže Dudaš.