HDZ bi ograničio zaduživanje građanima. Margaret Thatcher rezala je javno, ali je poštivala privatno. Domaći desničari pišu nam i kućni red
Na domaćoj političkoj sceni ljevica je u proteklom mandatu provodila ekonomsku politiku koja je korespondirala s njenom »prirodnom« pozicijom. Išla je metodom malih koraka koja je u zadnji čas dala rezultata, što je prepoznato, i kampanja se gradila na anti-rezovi poziciji.
No, preuzeta je dijelom i retorika tipična za domaći desni centar, čime je ljevica zaposjela i dio tog prostora. Desnica, odnosno Domoljubna koalicija, nije se pak založila za reforme na tipičan Hayek-Friedmanovski način, i tu je uletjela treća opcija, Most, koja pak tvrdi da je politički deideologizirana. Desnoj koaliciji stoga nije preostalo nego da kampanju vodi zaoštravajući desnu retoriku u političkim pitanjima, pomaknuvši se tako još desnije od centra kada su u pitanju čiste ideološke teme, dok je ekonomska politika ostala neprepoznatljiva. I sada je pitanje, u kom će je pravcu HDZ reformirati. Nakon što su se prošli tjedan založili za patronizirajuću i besmislenu mjeru ograničavanja zaduživanja kućanstava, jasno je da ne znaju s čime bi se identificirali ni kojim bi putem pošli.
Politički konzervativizam ovog njihovog tipa valjda bi inspiraciju za ekonomske mjere trebao tražiti u učenju Miltona Friedmana ili Friedricha von Hayeka, koji su bili i ekonomski uzori Margaret Thatcher, a osnova njihove ideologije je slobodno tržište, deregulacija, vjera u to da se država nema što miješati u ekonomske tokove; ona je promatrač; država za nas ne treba skrbiti, odluke donosimo sami, za njih smo odgovorni, a ovisno o vlastitim sposobnostima, tržište će nas nagraditi ili unazaditi. Kritičari takvih stavova, često keynezijanci, ekonomski ljevičari, vjeruju između ostalog da je »tržišna pravda« obična navlakuša jer tržište nigdje nije posve objektivno ni slobodno stoga nije rečeno da će na površinu izbaciti najbolje. Štoviše, često se desi upravo suprotno. Država stoga nema alibi za nedjelovanje.
Uletio Most
Nadalje, zagovornici neoliberalnih ekonomskih postulata vjeruju da država nije dužna osigurati posao, krov nad glavom, nije dužna brinuti za našu starost, to moramo sami; ona, u ovoj viziji, nema previše milosti za socijalu, ali ne vjeruje ni samoj sebi – misli da je privatno vlasništvo bolje, pa sve treba privatizirati. U teoriji, to je dakle država svjesna svojih ograničenja. Na ekonomskom planu, malo daje – malo traži. Jer ako već malo daje, onda nema opravdanja da previše i traži, pa se onda zagovornici takve države zalažu za manje poreze. To je onda naravno platforma za rezove i dokidanje države blagostanja, jer bez smanjenja rashoda, ne može se krenuti ni u porezno rasterećenje.
Ono bi se pak u teoriji trebalo odnositi i na građane i na tvrtke, mada se ipak više misli na tvrtke, jer je ideja slobodnog i svemogućeg tržišta povezana s glorificiranjem poduzetnika, poduzetničkih sloboda, ali de facto i samozapošljavanja, sve kako opet ne bismo pali – na teret države. To bi dakle trebala biti neka polazna točka desnih stranaka i u nas, pri čemu se HDZ prije izbora nije htio jasno odrediti oko rezova, ali sada, u odgovorima Mostu, slaže se da treba fleksibilizirati tržište rada, uvesti privremene i povremene poslove, što su radna mjesta koja nisu sigurna i koja radnika tretiraju kao robu, a slaže se i u tome da treba ukinuti porez na dividendu, što je najsnažniji signal ideološke pozicije. HDZ međutim do sada nije bio »reformski« nastrojen – u Hrvatskoj se javni dug konstantno povećava tko god bio na vlasti, svi troše više no što proizvode, i sada je pitanje kakve reforme nam trebaju. Ljevičari bi rekli: veći rast u kojem će se udio postojećeg duga sam po sebi smanjivati, što je zapravo politika malih koraka Hrvatske raste, a desni da trebaju hitni i krupniji rezovi i reforme, što je ovdje zapravo više Most nego HDZ.
No, dok bi dakle s jedne strane bilo čak svjetonazorski i logično da se temeljem javnih politika HDZ svrsta na stranu deregulacije, da prihvati tu agendu tačerizma, desna koalicija prošli tjedan izlazi s mjerom da se fizičkim osobama i kućanstvima ograniči sloboda zaduživanja.
Vire u privatno
S obzirom na ekonomski besmisao te mjere – građani naime već godinama ionako bježe od kredita pa je zaista nepotrebno hitno im ih braniti – prvo je riječ o neznanju i šlampavosti, no zapravo se ovdje zadire u privatni prostor, u privatne odluke građana. To je dakle pokušaj regulacije u domeni osobnih i tržišnih sloboda, privatnih ekonomskih odluka, s čime se Margaret Thatcher, a kamoli Friedman ili Hayek, kao ekonomski gurui desničarskih vođa, nikad ne bi složili. Thatcher, ako je već rezala javno, barem je bila dosljedna pa poštivala privatno. Ovi domaći desničari pišu i kućni red. Logično je pitati, što je sljedeće, što će još propisivati? I ima li smisla da država pere ruke od javnih problema, a viri u privatne? Kakva je to kombinacija, s jedne strane kućnih rezova, gdje se kredit javlja kao sinonim za rastrošnost, a takve, rastrošne građane, hitno valjda misle staviti na red, te nejasne javne politike, koja još ne zna bi li reformirala ili koalirala?
