Bivši ministar financija Slavko Linić sugerira da bi najbolje bilo Zakon o potrošačkom kreditiranju primjeniti i na obštećenje i na osnovu njega izračunati koliko se građanima mora smanjiti otplata kredita
ZAGREB Odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditima u švicarskim francima bila je jasna i lako razumljiva i to svakom prosječnom potrošaču, korisniku kredita. No, dio ugovora kojim se definira kako se određuju promjenjive kamate stope, »ne samo da nije razumljiv prosječnom potrošaču, nego nije razumljiv nikome«, pa prema tome te odredbe nisu bile poštene. Na to se ukratko svodi 68 stranica Odluke Visokog trgovačkog suda kojim je dio prvostupanjske presude u poznatom slučaju Franak srušen, a dio potvrđen.
Ni o valutnoj klauzuli ni o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošači nisu pojedinačno pregovarali, a Visoki trgovački sud ističe da se svaka od njih prema zakonu može podvrgnuti testu poštenosti samo ako se pretpostavi da potrošaču nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.
Manipuliranje
Kad je u pitanju način na koji se mijenja kamatna stopa Visoki trgovački sud zauzeo je stav da korisnici nisu mogli utjecati na činjenicu da će njihova kamata biti promjenjiva, mogli su shvatiti što to znači, ali potpuno je nerazumljiv bio način na koji se ta kamata mijenja. Visina kamate je cijena proizvoda kojeg su ugovorili potrošači, napominje sud, ali oni nisu imali jasne kriterije po kojima će se ta cijena za njih mijenjati.
Kad je u pitanju valutna klauzula Visoki trgovački sud zaključio je da je ta klauzula bila vidljivo istaknuta u svim ugovorima, te da su potrošači razumjeli, što su izjavili svi saslušani svjedoci, da je glavnica njihovog kredita vezana i ovisna o švicarskom franku, znali su da je tečaj promjenjiv, ali su se nadali da da se neće znatno promijeniti jer je u prošlosti franak bio stabilna valuta i nije puno oscilirao. Uz to je u Hrvatskoj valutna kaluzula dopuštena često se koristi i razumljivo je svima što ona znači. Zbog svega toga sud je smatrao da se u smislu zakona o zaštiti potrošača ne može razmatrati je li odredba o valutnoj klauzuli poštena.
Banke su u svojoj žalbi navele da su kamate mijenjale svjesno i obzirno, da su se držali kriterija koje sadrže njihovi opći uvjeti, te tvrde da čak i nisu povisivali kamate kad su to trebali učiniti želeći tako zaštiti potrošače. Međutim, sud kaže kako baš ta tvrdnja dokazuje da su banke »koristeći ugovornu odredbu da se kamata mijenja prema odluci banke« mogli postupiti ovako ili onako , savjesno ili nesavjesno. Visoki je trgovački sud zaključio da su odredbe po kojima se kamate mijenjaju nerazumljive i da se stoga može ispitivati njihova poštenost, odnosno da se može ocjenjivati jesu li one bile protivne načelu savjesnosti i poštenja.
Iznos glavnice kredita je promjenjiv, napominje Visoki trgovački sud, ovisi o odnosu kune i švicarskog franka, dok iznos cijene, odnosno kamate, ovisi o iznosu glavnice, koja je neizvjesna i o visini kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.
Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveza potrošača, kamatu određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelima savjesnosti i poštenja, zaključuje Visoki trgovački sud. On je u konačnici odredbe ugovora kojima promjena kamata ovisi o odluci banke proglasio nepoštenim, a time i ništetnim. Na tom sudu nisu usvojili argument banaka da u vrijeme kad su ugovarali kredite nije bilo zakonski propisne referentne stope za određivanje visine kamata, te da je ona u zakon ugrađena tek kasnije Zakonom o potrošačkom kreditiranju.
Oštriji pregovori
Izmjene tog zakona iz 2013. natjerale su banke i da snize kamate, odnosno da ih vrate na početne u svim slučajevima u kojima je franak rastao za 20 posto. Nekadašnji ministar financija Slavko Linić, koji je s bankama mjesecima pregovarao oko tog zakona, jer su one prijetile ustavnim tužbama i odštetnim zahtjevima, kaže da bi možda taj zakon mogao biti dobra podloga da se potrošači obeštete po onom dijelu presude koju je Visoki trgovački sud potvrdio a tiče se promjenjivih kamata.
– Ne znam hoće li se i tko žaliti i na ovu presudu, ali kad smo radili zakon nismo mogli ići retroaktivno, ali ako se ovaj dio presude bude u konačnici provodio onda bi se možda ovaj zakon trebao odnositi i na obeštećenje. Na osnovu odredbi koje sada vrijede moglo bi se ljudima izračunati koliko im banke moraju smanjiti daljnju otplatu kredita, predlaže Linić. Kaže da su banke i kod donošenja zakona u konačnici pristale upravo radi toga što bi im trošak izračuna za svakog klijenta pojedinačno bio velik, što bi se dogodilo i da se sada tako izračunava obeštećenje. Na pitanje bi li sada, kad je dio provostupanjske presude pao, banke možda još oštrije pregovarale Linić odgovara da je i onda i sada bilo jasno da nikome nisu jasni kriteriji po kojima su određivane kamate, što je bio glavni argument Ministarstva financija.
