Svake godine Hrvatska mljekarska udruga dijeli godišnje nagrade najboljim proizvođačima mlijeka u nas. Jedna od kategorija je i ona »Najperspektivniji mladi proizvođač mlijeka«, a nju je ua 2025. zaslužio Ivica Mikulinjak iz Vojvodinca u Koprivničko-križevačkoj županiji. U obrazloženju odluke među ostalim piše: »Ivica Mikulinjak treća je generacija mljekara u obitelji koja se proizvodnjom mlijeka bavi još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na farmi u Vojvodincu danas zajedno rade Ivica i supruga Mirjana, brat Marijan sa suprugom Helenom te njihova djeca. Obitelj drži 65 muznih krava simentalske pasmine, s prosječnom proizvodnjom većom od 8.500 litara po kravi godišnje. Prema podacima HAPIH-a, ostvareni su izvrsni reprodukcijski i proizvodni pokazatelji, uz nisku stopu izlučenja.

Prošle godine proizvedeno je više od 551 tisuće kilograma mlijeka, koje isporučuju Vindiji. Razvoj gospodarstva obilježila su kontinuirana ulaganja u objekte, zemljište i tehnologiju, uključujući robot za mužnju sufinanciran EU sredstvima. Posebna se pažnja posvećuje kvaliteti krme i suradnji sa stručnim savjetnicima.« I još se navodi kako je Mikulinjak tim povodom kazao: »Kada se zna, razumije i hoće – tada se i može.«

Foto Davor Kovačević

ZADNJI VLAK

E pa, kad se zna tko je najperspektivniji mladi mljekar onda se i može i hoće do Vojvodinca. Valja samo proći kroz Apatiju, pa vidjeti što će na to reći u mjestašcu Sveti Petar i eto nas. Nismo ni iz automobila izašli, a već je jasno da se tu o velikom imanju radi. Ivica izlazi na dvorište da se pozdravimo. Pod nogama mu se mota kuja Flokica, dok nas s pristojne udaljenosti motri njegov najmlađi sin Josip kojem je ravno pet i pol godina. Reportersko oko vidi i da naokolo kokoši i pijevci trčkaraju, evo i jedne mačke, dok se na balkonu kuće suši nešto primamljivih suhomesnatih delicija.

– Je li Josip jedini, ili najmlađi – pitamo.

– Najmlađi. Druga dvojica su u školi – kazuje Ivica.

– Tri sina!?

– Da, tri sina, jedan sedmi razred, drugi peti i Josip – nabraja Ivica.

– Onda bi i mogla bit’ istina ono što su radnici brodogradilišta u Splitu onomad govorili da oni koji piju puno mlijeka imaju veću šansu dobiti sinove – šalimo se mrvu.

– More bit’ – prihvaća Ivica.

Foto Davor Kovačević

Kokoši su briga Ivičine mame Blaženke, da domaćih jaja imaju. Evo i Ivičine supruge Mirjane. Ona dva sina što su u školi zovu se Lovro i Petar, a u obiteljskom poslu je još i ekipa iz susjedne kuće, brat mu Marijan i supruga Helena s tri sina: Leonom, Lukasom i Franom. Treći, najmlađi brat Miroslav još se ženio nije. Zato Ivičina sestra Ivana ima kćer. Sve nam to priča mama Blaženka koja je također na farmi zaposlena, a mi zapisujemo da se pogubili ne bi.

– Nego, najperspektivniji mladi proizvođač mlijeka. Koliko znam 40 vam je i koja godina, u poslu ste preko 20 godina. Nije to ni tako mlado, ni tako malo – velimo.

– Ja sam taman u zadnji vlak skočio – smije se Ivica.

– Vi ste najperspektivniji zreli mljekar – šalimo se.

– Problem je uopće nać’ mladoga u ovom poslu – iskreno će Ivica.

Pričamo tako dok nas vodi u štalu, kravama. Poljoprivredi nevična gradska čeljad ni slutila nije što će je dočekati pod krovom štale.

– Auuu, koliko ih je – otelo nam se.

– 120 – ‘ladno će Ivica.

– I koliko litara mlijeka na dan daju – pitamo.

– Oko 1.700 – kaže Ivica.

Kaže i da se trenutačno doji 58 krava, taman da se na čas pogubimo.

Foto Davor Kovačević

– Krava je 65, a ostalo su telad i junice. Muške sve prodamo onima koji se bave tovom. Broj se svaki dan mijenja, ali se vrtimo tu negdje oko od 120 do 130 grla. I da me sad pitate točan broj, ne znam ga. Znam krave koje su mi bitne, koje su u proizvodnji – objašnjava Ivica.

Krave koje se doje su tako s jedne strane, junice su s druge u pripremi za rasplod kako bi zamijenile stare krave kada za to dođe vrijeme. Pitamo koliki je, grubo rečeno, tu životni vijek krave.

– Četiri, pet laktacija. Znači, četiri, pet puta se oteli. Nekad su krave živjele po 10, 15 godina. Sad je to pet, šest godina i gotovo – objašnjava Ivica.

KREDIT U MLIJEKU

S pet, šest krava Ivica je i krenuo u ovaj posao tamo negdje 1995. godine, pa je lagano stado povećavao kada je, kako kaže, bivša Sirela dovozila junice izvana i davala ih ljudima na kredit. »Mlijekom se to otplaćivalo«, kaže Ivica. U taj čas pridružio nam se i Ivičin otac Tomislav.

– Što vi velite na ovo!? Ovo je čudo krava – kazujemo Tomislavu.

– Nama nije – smije se on.

Nije da nižepotpisani kravu u životu nije nikada vidio, i njegovi stari su imali onomad jednu, dvije, ali 100 nikad.

Foto Davor Kovačević

– I ovdje je tako bilo, ljudi su najviše imali po pet krava – kaže Ivica.

– Je li još tome tako? Imaju li još uvijek po koju kravu – pitamo.

– Jako malo, gotovo nitko. Na malo više ne drži nitko, samo je nas par velikih tu ostalo. Sve je rasprodano u zadnjih par godina – na to će Ivica.

Po koju kravicu su onomad imali i Tomislavovi roditelji, Ivičini djed i baka. Pa su Tomislav i Blaženka to nastavili.

– A onda je došao Ivica početkom 1990-ih i rekao: »Ja ću 100 krava imati!« – šalimo se.

– Tako se pogodilo. Završio je srednju školu, nije htio ići na faks, a u firmi u kojoj sam bio zaposlen nije bilo bog zna kako – priča Tomislav.

– Pa ste ga za kaznu gurnuli u ovaj biznis – velimo.

– Tak’ je, tak’ – smije se Tomislav.

Samo, dade li se od ovoga u nas pristojno živjeti, od mljekarstva!?

– Svakim danom sve manje. Troškovi rastu, stalno nas trpaju s papirologijom i raznim inspekcijama, kontrolama, a prihodi su nam isti k’o i prije 25 godina. Cijena mlijeka onda je bila četiri kune, a danas je 50 i nešto sitno centi. Čak i manja. A troškovi su skočili puta tri odonda – ističe Ivica.

– Pa kako se isplati!? – u čudu smo.

Foto Davor Kovačević

– Povećanjem količine, ali posla je više – na to će Ivica.

NEMA STAJANJA

Dan njemu počinje u 5.30 ujutro. U šest je kod krava. Krene onda čišćenje, hranjenje, napajanje teladi. Reći će Ivica da imaju dva, tri sata posla u štali ujutro, jednako toliko navečer, a tijekom dana se radi na pripremi hrane i svemu ostalom.

– Nema stajanja – primjećujemo.

– Ne. I tako svaki dan, 365 dana. To je kod nas najveći problem – iskreno će Ivica.

Ivica je nagradu zaslužio, štono bi se reklo, na slijepo i bez protekcije, na osnovu podataka vezanih uz njegovu proizvodnju. Čini se on pravim čovjekom da ga se pita što bi sve mijenjati trebalo da mljekarima u nas bude bolje.

– Vidio sam negdje da ističete kako bi valjalo poboljšati komunikaciju na relaciji mljekari – ministarstvo – velimo.

– Tako je. Nešto su sada i pokrenuli da bude više sastanaka nas proizvođača s ministarstvom, da se stvori neka komunikacija. Puno mjera donesu na svoju ruku, a da se nije komuniciralo s proizvođačima – ističe Ivica.

Bio je ministar poljoprivrede na dodjeli nagrada, ma nisu stigli popričati Ivica i on jer je u pola dodjele ministar morao dalje.

– Mislim da je morao u Slavoniju, Vincekovo ili tako nešto – čini se Ivici.

– Bome, onako iskreno, između vina i mlijeka i ja bih vino odabrao – pošteno veli onaj koji mlijeko piti ne voli.

Vratimo se mi kravama što nas milo gledaju s onu stranu ograde.

– Vežete li se vi uz ove krave. Je li se teško od njih rastat’ – pitamo.

– Pa je. Neke su dosta pitome, znaju biti privržene. Evo baš je ova takva – priznaje Ivica dok prvu kravu do nas pokazuje.

– Nije valjda da imena imaju – pitamo.

– Sve imaju imena – kaže Ivica dok nam pokazuje onu žutu »naušnicu« na kravljem uhu na kojoj joj je ima napisano.

Foto Davor Kovačević

– Ovo je Astra. I baš je jako pitoma. Priđe čovjeku – veli Ivica.

Pa smo prišli Astri. S diktafonom u ruci. Ma ništa nam nije htjela reći službeno, samo je dala da je pogladimo po velikoj glavi. Inače, sada su tu popularna imena iz turskih serija, nekada su bila ona iz meksičkih sapunica. Ima tome i dobar razlog.

– Nije lako 120 ženskih imena izmisliti. Tim više što je običaj da ime kćeri počinje s prvim slovom imena majke – objašnjavaju nam.

A kako su one prve junice imale uglavnom imena na B, pa je sada s imenima na B je najteže. Bilo ih je tad 18, sve iz Austrije, i zvale su se Beata i tome slično.

NEZAINTERESIRANA DRŽAVA

No, to s imenima je zabavniji dio priče, zabavniji svakako od cijene mlijeka. Pitamo Ivicu koja cijene mlijeka po litri bi bila ona koja bi mljekare učinila zadovoljnima.

– Teško je o cijeni pričati. I vani cijena pada. Tu mora uskočiti ministarstvo, što se vani, mislim, i događa. Ni Slovenci, ni Austrijanci ne mogu cijenom konkurirati istočnim zemljama, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i njihovim velikim farmama koje imaju po 1.000 krava i više – kazuje Ivica.

Laiku se čini da bi najpoštenije bilo da država kaže treba li joj mljekarstvo ili ne, da čovjek zna na čemu je. Slaže se s tim Ivica. Slaže se s tim i Tomislav koji uz to veli da se čini kao da država za mljekarstvo i nije zainteresirana.

– Zadnjih pet godina sve se rasprodalo. Oni s deset, čak s dvadeset krava sve su rasprodali, jer jednostavno nije funkcioniralo – kaže Ivica.

– Nekada su ljudi živjeli s pet, šest krava i mogli funkcionirati. Mogli živjeti. Sad je i deset malo – dodaje Tomislav.

– Ono što dobijemo mjesečno za mlijeko, a cifra se čini velika, to nam je dovoljno da poplaćamo mjesečne račune. Da se ne proda koja krava, telad, neki višak žitarica to bi bilo to – pomalo rezignirano će Ivica.

– Onda ste morali naći suprugu koja će za sve to imati razumijevanja – okrećemo malo na veselije.

– Učili smo svi – skoro u glas će majka mu Blaženka i supruga Mirjana.

Foto Davor Kovačević

Josip nam je u međuvremenu odlučio pokazati dio velikog voznog parka. Evo ga na bicikli. Pitamo ga kani li se i on kravama baviti.

– Ne bude sigurno – umjesto njega odgovara mu mama.

Najbolja vremena za baviti se mljekarstvom bila su taman kad su krenuli s tim, prisjećaju se Mikulinjaci. Kriza 2008., 2009. je donijela jako rezanje poticaja.

– Kad je Sanader otišao u zatvor, onda je sve otišlo. Znate kad je bilo najbolje!? Kad je Čobanković bio ministar. Kaj god je trebalo sve smo dobili. A dobro je bilo i kad je Tolušić bio ministar. Oni su iznutra, nekako su razmeli sve, dok ovi sa strane ne kuže baš – detektira Ivica.

Čovjek sa strane zato kuži da je farma u Vojvodincu čista i uredna. Reći će Tomislav kako krave ne vole promjene, već vole naviku. Ove su taman takve da praktičke same odlaze na mužnju kad osjete da imaju što dati. Onda stroj obavi svoje, onaj vrijedan 140.000 eura kupljen dijelom i europskim sredstvima. Hodamo farmom dalje, tamo gdje su telići, ili pak strojevi bez kojih bi teško bilo obraditi polje preko 100 hektara veliko. U daljini, na rubu livade, vide se srnice. A na dvorištu, možda baš zato što su novinari navratili, evo prave borbe pjetlića k’o da smo u Meksiku, a ne malo dalje od Apatije.

Foto Davor Kovačević

ZATRPANI PAPIROLOGIJOM

Pod krovom zato i ured, kompjuter i u njemu o svakoj kravi svi podaci, od visine i težine do toga koliko mlijeka koja daje što dnevno, što tjedno. Ima svaka krava i svoj karton za oplodnju. Broji se štošta, pa i to koliko je sjena krava pojela. Papira je više nego u prosječnoj ambulanti primarne zdravstvene zaštite. Tako mora.

– Dobro, što vam se čini, kakav je budućnost ovoga svega, farme, mljekarstva – pitamo ih svih.

– Ne znam. Iskreno, ja bih to prodao. A ja sam bio jako za to. Da nije bilo mene ne bi nikada Ivica u ovo – k’o iz tipa će Tomislav.

A opet, veli, teško je sada iz svega izaći.

– Dobro je dok mi još možemo pomoći. Od djece nitko ovo neće raditi – uvjeren je Tomislav.

– I na daj Bože da bi – rezolutna je Blaženka.

Mudrije je nama Ivicu pitati koja je budućnost. Nema veza što iskreno priznaje da je u ovih dvadesetak godina koji put i zažalio što je krenuo u mljekarstvo.

– Zatrpali su nas papirologijom. To prije desetak godina nije bilo. To nam oduzima puno vremena. Bolja da imamo više vremena za kvalitetniji rad u štali – smatra Ivica.

A što će biti za recimo, desetak, dvadeset godina!?

– Ne znam. Bude kako će djeca odlučiti – pomireno sa svim će Ivica.

Kući se vraćamo kud smo i došli, prvo Sveti Petar pa Apatija. Navratit Ivici iz grada čisti je zen. Biti mljekar je zato nešto posve drugo. I da, ovo je kraj bezvremenskih »Gruntovčana«, pitom skroz. Šteta bi bilo da tako i ne ostane.

– Prolazi li na ovakvoj farmi vrijeme sporije ili brže nego u gradu – pitali smo prije odlaska.

– Ako je puna posla prolazi brže. Za hobije i nema vremena – rekoše nam domaćini.

PAMETNE ŽIVOTINJE

Dok se mi nagladati teladi ne možemo, Ivica priča kako su krave pametne neke životinje. Prepoznaju ljude, odazovu se na svoje ime. A imena im razna. Evo ih na papirima svih, pobrojanih po boksovima. Zajedno, recimo, Brenda, Dafne, Belica, Bara, Tea, Tolga i Olga, sve manje više rođene 2024. Tu su im i imena očeva: Snowman, Iko, Majo… Sve je, vele nam, uznapredovalo toliko, da se unaprijed zna od kakvih roditelja će se kakva krava dobiti. Jednostavno su takva vremena došla, koliko god koga taj genetsko-kravlji – inženjering možda i plaši.

GOSTIMA – PREMASNO

Svi, pretpostavljam, volite i pijete mlijeko – pogađamo.

– Tako je. Ne kupujemo mlijeko, svoje pijemo. Jedino kad imamo goste, kad imamo neko neko proštenje, onda i kupimo jer ima ih što neće naše. Premasno im je, nisu navikli – priča Blaženka.

I ona i suprug joj bili su uredno zaposleni nekada, ali su im poduzeće propala. Sad su oboje sinovi zaposlenici, vele. Odnosno, Tomislav je odnedavno umirovljenik. Odgovorna osoba na farmi mu je rješenje potpisala, šale se Tomislav i Ivica.