Istovremeno dok se na jednom kraju Kvarnera, u Omišlju, definitivno gasi nekadašnji gigant, Dina Petrokemija, u kojoj se nakon godina agonije događa stečaj te kući odlazi oko 170 radnika, te dok se na Urinju termoelektrana sve rjeđe stavlja u pogon, pa je sve izvjesnije da bi uskoro i ona mogla prestati postojati, s druge strane – nije sve tako crno. Ovih dana, svjedoci smo da Vlada pokreće projekt LNG terminala te će uskoro biti objavljen javni poziv ulagačima, kako bi se aktivirao strateški važan europski energetski projekt, a istovremeno nova era stiže i u Luku Rijeka, koja je krenula u dokapitalizaciju što će vjerojatno, kad se odradi i četvrti krug ponude dionica na tržištima kapitala, značiti i privatizaciju Luke Rijeka.

Očekuje se da će država nakon cijelog postupka ostati na 49 posto vlasništva, s obzirom da bi mirovinski fondovi trebali imati ukupno 26 posto dionica, dok bi poljska kompanija OT Logistics zajedno s povezanim društvom OT Logistics Group, sa gotovo 70-godišnjom tradicijom i praktički monopolitističkim položajem na tržištu u Poljskoj, mogla imati između 17 i 18 posto vlasništva. Kako je objavljeno, preostale dionice u dokapitalizaciji su upisivali bivši i sadašnji radnici Luke Rijeka.

To je pitanje strateškog opredjeljenja države, što želi: ostati većinski vlasnik, primjenjivati nedodirljivi, ali zastarjeli etatistički model državne prevalencije, ili pak razvoja sa živim novcem, gdje se u jednu tvrtku koja i dalje ostaje pretežno pod državnom kontrolom slijeva ogroman živi novac i stvaraju preduvjeti za rast usluga. Jesu li donosioci ove odluke neoliberali ili štedljivi etatisti? Što je za grad i državu bolje? Izabran je model koji uključuje mirovinske fondove, dakle trenutno najveće ulagače na tržištima, čiji zadatak i jest obrt novca kroz najmanje rizične projekte, potom iskusne privatne partnere iz Poljske koji bi, među ostalim, mogli razvijati prometni pravac Baltik-Adriatik kao novu potku razvoja Europe u smjeru sjever-jug, a ujedno je iskorišten i dobar trenutak na tržištu kapitala dok su kamate niske i takvo je ulaganje za svih trenutno relativno jeftino. Riječ je naime o modelu koji će se primjenjivati vjerojatno i u HAC-ONC-u, ali i Podravci

Alternativa je bila da država ponovno uskoči sa svojim novcem – koji nema, dakle morala bi se opet kreditno zaduživati, što bi značilo i rast javnog duga te daljnje kritike, ako ne i zabrane od strane Europske komisije, pri čemu bi riječka luka u širem smislu zapravo samo doživjela blokadu razvoja i stagnaciju. Na ovaj način, uvjeravaju iz Luke, bit će moguće ostvariti strateški cilj, godišnji promet od 7 milijuna tona tereta godišnje, u odnosu na današnja četiri milijuna tona, kroz narednih 15 godina. To je vjerojatno i razlog zašto su sva tri lučka sindikata podržala koncept: jer žele razvijati tvrtku i sačuvati radna mjesta trajno. Za razliku od nekih drugih tvrtki, gdje se samo uzimalo i kralo.

Cijela dilema svodi se, dakle, u širem smislu na pitanje hoće li država tvrdoglavo držati dionice, glumiti gazdu i ograničavati u konačnici razvoj, ili će se pustiti da se biznis razvija sukladno zahtjevima tržišta.

Ovo drugo bi, vjerojatno, čak i tvorac novog programa SDP-a dr. Antun Vujić podržao kao bolje rješenje. Jer radna mjesta moraju ostati prioritet.