Hrvatski javni dug je već sada na razini 60 posto BDP-a i mi više jednostavno nemamo prostora za dodatno zaduživanje, pa gospodarski rast na tom principu nije realan, naglašava Damir Novotny
Investirati, a istovremeno održati javni dug na prihvatljivoj razini, problem je s kojim će se aktualna hrvatska Vlada boriti do kraja mandata. Nakon što je prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić iznio projekte vrijedne nekoliko milijardi eura s kojima Hrvatska do kraja ove godine namjerava pokrenuti zapošljavanje i oživjeti građevinski sektor, postalo je sasvim izvjesno da će nova politika gospodarskog oporavka Hrvatske biti jako slična onome što je pokušala učiniti bivša koalicijska Vlada Ivice Račana – stići do gospodarskog rasta investicijama. Međutim, 2002. godina nikako nije ista kao i 2012., kako zbog duboke globalne krize, tako i zbog visokog javnog duga države.
Okolnosti su se dramatično promijenile. Hrvatska više na međunarodnom tržištu kapitala ne može doći do kredita po izuzetno povoljnim uvjetima, neovisno o tome što će se dalje događati s kreditnim rejtingom Hrvatske, koji je zasad ostao na istoj razini. Drugi dio problema ostaje strogo ograničena mogućnost zaduživanja. Svi projekti koje je najavio prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić imaju izuzetno dugu ročnost povrata investicije.
Hrvatskoj su potrebne fasade na zgradama, nove škole, autoceste, pruge i hidrocentrale, ali će kratkoročni pozitivan efekt biti ponajviše vidljiv u zapošljavanju niza velikih hrvatskih građevinskih tvrtki, dok će masovnije zapošljavanje izostati. Nažalost nema konkretnih naznaka da bi se mogle dogoditi one najpoželjnije investicije u proizvodnji.
Primjer Austrije
Ekonomski analitičar Damir Novotny analizirajući politiku nove hrvatske Vlade također naglašava da je danas neodrživ koncept investicija i zaduživanja, što potvrđuju i brojke.
– Hrvatski javni dug je već sada na razini 60 posto BDP-a, jer moramo računati i na to da će uskoro stići na naplatu preuzete obveze za kreditiranje brodogradnje u iznosu oko 12 milijardi kuna. Mi više jednostavno nemamo prostora za dodatno zaduživanje i gospodarski rast na tom principu nije realan. Da je to tako najbolje potvrđuje novi fiskalni pakt kojeg je potpisalo 25 zemalja Europske unije, gdje se između ostalog utvrđuje kako se javni dug svake države ograničava na razini od 60 posto BDP-a. Mi se na toj razini već nalazimo, naglašava Novotny dodajući kako su mjere hrvatske Vlade dosad išle u nekoliko segmenata.
Prvi je konsolidacija državnih financija i nastojanje smanjenja deficita na prihvatljivu razinu, a drugi je pokretanje novog velikog investicijskog ciklusa.
– Dobar je primjer Austrije koja je sebi zadala još strože kriterije za državne financije, te su projicirali da već 2013. i 2014. godine neće imati deficit, odnosno da će država trošiti točno onoliko koliko i prihoduje. Mislim da je i Hrvatska sebi morala zadati isti cilj. Kod ovog investicijskog ciklusa problem je što se ponovo ulaže u infrastrukturu, a ona ima predug rok povrata. Doista se može povući usporedba sa 2002. godinom i početkom velikih ulaganja u autoceste o čemu je bio postignut jedan široki konsenzus u javnosti, jer su svi željeli spojiti autocestama Zagreb sa Rijekom i Splitom. I tada sam upozoravao da se enormno zadužujemo, a bez pravog efekta. Slično je i danas. Osnovni je problem što mi ne kreiramo nova radna mjesta, te istovremeno ne koristimo kao država naše komparativne prednosti.
Koristiti prednosti
Hrvatska je mala zemlja i mora se otvoriti inozemnom tržištu i pronaći proizvode s kojima to može učiniti, kao što su to napravile Češka, Poljska ili Slovačka, koje su se prije svega otvorile investitorima. Nije to nemoguća misija, zemlje koje sam spomenuo učinile su to u roku od svega pet godina, ističe Novotny, koji na novinarski upit koje bi to djelatnosti bile u koje bi se isplatilo ulagati više nego u infrastrukturu i energetski sektor odgovara kako je riječ upravo o boljem iskorištavanju komparativnih prednosti države.
– Pogrešno je razvijati metaloprerađivačku industriju, jer Hrvatska baš tu nema komparativnih prednosti, odnosno nema svojih ruda i čeličana. Tehnologija nije skupa i to nije prepreka ulaganju u proizvodnju, ali se mora nastaviti proces privatizacije i stvoriti uvjeti za investicije. Pravog gospodarskog rasta bez toga neće biti, zaključuje Novotny.
Smatra kako je Hrvatska bogata šumom, pa država mora naći načina da ciljanim ulaganjima u tehnologiji ojača drvno-prerađivačku industriju. Zatim spominje područje Ravnih kotara, koje ima najviše sunčanih dana u godini u usporedbi s bilo kojom drugom europskom destinacijom, pa se mogu proizvoditi kulture, koje se u Europu uvoze, kao što je mediteransko voće i povrće, čak i banane, koje se tu također mogu uzgajati, kaže Novotny.
Neovisno o svemu navedenom, najave iz Vlade govore kako se u velike investicije ipak ide, kao i u nove kredite i dugove. Investicije javnih poduzeća u ovoj godini od 1,83 milijarde eura sigurno će povećati javni dug, upitno je samo u kojoj mjeri. Najveći ulagač HEP planira osigurati oko 430 milijuna eura investicija za koje se državna elektroprivreda može zadužiti bez pomoći države.
Sasvim je druga situacija s Hrvatskim vodama, Hrvatskih šumama, Hrvatskim željeznicama, Hrvatskim cestama i Hrvatskim autocestama, koje ne mogu podizati kredite bez jamstava države. Štoviše, Vlada u pojedinim tvrtkama tek mora sanirati kredite i gubitke da bi mogla početi od svojevrsne nule, a riječ je o nekoliko milijardi kuna kredita, koji na naplatu dolaze idućih godina samo u HAC-u i »Autocesti Rijeka-Zagreb«.
Stoga je sasvim izvjesno da cestogradnja Vladi Zorana Milanovića ne može biti ono što je bila za Vladu Ivice Račana. Investicije jesu dobrodošle, ali nikako ako su isključivo na teretu države.
