Kriza

Javni dug održiv dok su vjerovnici spremni odobravati kredite državi

Aneli Dragojević Mijatović

Poruka je da zaduživanju ima kraja i da politički pritisci ne bi smjeli dovesti do neobuzdanog bujanja javnog duga i zaduživanja preko svake mjere. Pa i u ovim okolnostima posebno velike globalne krize, stalno se pojavljuje to važno upozorenje: vodite brigu o održivom javnom dugu, kaže Švaljek



U »novom normalnom«, i na polju fiskalne i na polju monetarne politike, prolaze mjere koje bi se nekad smatralo pravom herezom, a to je tiskanje novca za (posredni) otkup državnih obveznica, nezapamćene proračunske intervencije, zaduživanje država do besvijesti, uz minimalne ili nikakve kamatne stope, te rast javnog duga do ili iznad visine BDP-a, bez ikakvih »sankcija« donedavno poslovično strogih međunarodnih financijskih institucija.


​Ekonomski intervencionizam i neodvojivost monetarne i fiskalne od realne ekonomije kejnzijanski su postulati koji dolaze do izražaja u svakoj krizi, pa i u ovoj, vrlo neobičnoj, rekli bismo. Međutim, ovo što se sada, u ovoj krizi događa, izlazi i iz tih okvira, kao da ništa što je nekad u ekonomiji vrijedilo više ne vrijedi i kao da su svi postulati zaboravljeni, napušteni ili možda samo izgurani u drugi plan. Je li se zaista toliko promijenio svijet, da mu ne treba »stara« ekonomska znanost, ili se i sama znanost mora mijenjati? I kamo sve ovo skupa ide, ovaj rast državnih dugova, bjesomučno proračunsko trošenje zbog posljedica pandemije, te »štancanje« novca središnjih banaka? Do kada to može tako i hoće li na koncu doći do nekog masovnog oprosta ili pak vala bankrota, jednom kada sve počne dolaziti na naplatu?


Točka pucanja


Pitanje optimalnosti javnog duga, odnosno momenta do kojeg visina javnog duga ne ometa rast i razvoj, postavio je nedavno ekonomski analitičar Velimir Šonje na online promociji knjige »Ekonomika javnog sektora s hrvatskim primjerima«, autora Hrvoja Šimovića i Milana Deskara Škrbića, a u izdanju Ekonomskog Laba. Šonje veli da se to vječno pitanje sada opet preispituje, međutim, ni sam, kaže, nije još do kraja uvjeren da je to sve baš tako. U Japanu, spomenuo je, javni dug je na 260 posto BDP-a, u Americi ide prema 120 posto BDP-a (u Hrvatskoj se penje prema 100 posto BDP-a, op.a.), i te brojke, veli, izgledaju kao da se svijet uistinu mijenja.




No, je li to zaista tako?


– Tema odnosa ekonomskog i političkog koja se prelama kroz fiskalne deficite i javni dug stručna je tema, a još važnija će biti u budućnosti. Politika naravno odlučuje, ona upravlja, ali ako isključivo politički odnosi moći determiniraju visinu javnog duga, a ako mi kao ekonomisti nemamo o tome nešto za reći – onda mislim da idemo u lošem pravcu, kaže Šonje. Vezano za političku ekonomiju javnog duga, mijenja li se doista nešto uslijed sve nižih kamata ili neki temeljni principi i dalje vrijede, postavio je Šonje pitanje Sandri Švaljek, zamjenici guvernera HNB-a, koja je uz Zdravka Marića, ministra financija, recenzentica spomenute knjige. Švaljek je o političkoj ekonomiji javnog duga u uvjetima povijesno niskih kamatnih stopa rekla da mnogi misle da postoji neka apsolutna ili relativna granica duga do koje se može ići, neki iznos, udio, no to nije tako.


– Mnoge zemlje su sve moguće granice održivosti prešle, i ništa se nije dogodilo. I odnos između visine stope rasta i kamatne stope, i on se uzima da bi mogao određivati održivost javnog duga, ali ni to nam nije neka baš pouzdana mjera, rekla je Švaljek. Veli da je pitanje održivosti javnog duga često podsjeti na jednu anegdotu koju je pričao Oliver Mlakar, koji je, prenijela je, rekao da jedino zna skuhati hrenovke, a kad su ga pitali koliko se moraju kuhati, kad su gotove, odgovorio je da ih se mora izvaditi taman prije nego puknu. Slična je stvar, veli Švaljek, i s javnim dugom: javni dug je održiv sve dok su vjerovnici spremni kreditirati državu, sve dok se država može zadužiti, a kada će postati neskloni financirati državu, to je jako teško reći.


Postkorona razdoblje


– Rezultat je to niza okolnosti, ne samo ekonomskih, nego i puno širih, ovisno o tome kakva je struktura javnog duga, zadužuje li se država u zemlji ili izvan zemlje, radi li se o politički stabilnoj državi, sa stabilnim gospodarstvom, dobrom investicijskom klimom, itd. Sada se stvorila percepcija da bi se države mogle gotovo beskonačno zaduživati. I doista, s ovim povijesno najnižim kamatnim stopama, skoro da svaki javni dug postaje održiv. Ali ipak, sjetimo se priče o hrenovkama – u nekom trenutku stvar pukne. Ocjenjujem da se isto može dogoditi i s javnim dugom. Poruka je dakle da zaduživanju ima kraja i da politički pritisci ne bi smjeli dovesti do neobuzdanog bujanja javnog duga i zaduživanja preko svake mjere. Pa i u ovim okolnostima, posebno velike globalne krize, ipak se stalno pojavljuje to važno upozorenje: vodite brigu o održivom javnom dugu, zaključila je Švaljek. Deskar Škrbić je kazao da priču o održivosti javnog duga dijela na vrijeme prije i poslije monetarnog popuštanja (quantitative easing, QE), odnosno »gutanja« obveznica nestandardnim putem.


– Javni dug se sada čini održiv jer su kamatne stope kakve jesu, ali ne samo što su niske, nego uvijek postoji kupac. Vjerovnik će uvijek biti spreman kupiti obveznicu ako zna da će je sutra moći nekome prodati. Mislim da to ne može trajati vječno, odnosno da nije bilo korona-krize, već bi središnje banke i završile s time. Nakon što korona-kriza prođe, a nadajmo se da će u većini zemalja oporavak nastupiti u 2021. ili 2022., odnosno da ćemo tada svi zajedno stati na noge, održivost javnog duga ponovno će postati najaktualnija tema, te će se većina zemalja početi drugačije ponašati, čak i uz političke pritiske. Sada možete zadovoljiti te političke pritiske jer imate kupca na kraju, ali u jednom trenutku, kada ga više neće biti, mislim da će se drugačije razgovarati, predviđa Deskar Škrbić.


I MMF promijenio stav

Švaljek (HNB) je primijetila da i same demografske i klimatske promjene dovode do povećanja javnih izdataka, neovisno o tome kakav je politički sustav i struktura vlasti, lijeva, desna ili neka treća. Možemo stoga očekivati daljnji »rast države« u ovom području, odnosno rast javnih rashoda. – Isto tako, rastuće nejednakosti, koje društvo sve manje želi tolerirati, sigurno će dovesti do promjene u području oporezivanja. Očekujem stoga i aktualizaciju poreza na bogatstvo, što je tema koju zagovara puno autora, kao i ponovnu aktualizaciju rasprave o povećanju stopa poreza na dohodak i poreza na dobit, dakle promjenu trenda u odnosu na ono što smo do sada imali. Velika je tema i prekogranično seljenje dobiti, te pitanje uvođenja ili povećanja poreza na ugljik. Očekuje se dakle daljnja problematizacija održivosti javnog duga, pa se mijenja čak i stav MMF-a u tom pogledu: MMF sad zagovara anticikličnu fiskalnu politiku u smislu porasta javnih rashoda, ne smanjenja poreza. Svijet se mijenja i nesumnjivo će se promijeniti i ekonomika javnog sektora, rekla je Švaljek.

Dobra i loša vremena


Šimović je podsjetio na stari postulat na koji se, kaže, na koncu sve svodi, a to je da se u dobrim vremenima treba početi ponašati racionalno, razborito.


– Na kraju se u ekonomici zaista sve svodi na ono »zdravoseljačko« o sedam debelih krava i sedam mršavih krava, a to znači da u dobrim vremenima zaista trebamo imati uravnotežen proračun, ne ponašati se prociklički, te štedjeti za loša. Kada se tako budemo ponašali, onda ćemo kao društvo imati više šanse da naš dug bude održiv i da ga zaista koristimo kao instrument ekonomske politike, a ne kao cilj, podvukao je Šimović. Veli da dug ne nastaje tek tako, nego na rashodnoj strani proračuna, a to je pitanje zdravstva, mirovina, dakle sve one bolne teme o kojima ni društvo, ne samo politika, nije sklono ni raspravljati, a kamoli ih rješavati. Što se prihodne strane tiče, ciljevi su, veli, dobro postavljeni, a činjenica je i da smo u ovu krizu ušli sa suficitima. Šonje veli da mu se čini da javnost još nije osvijestila da mogućnosti koje sada imamo ne potiču baš od nas, već su rezultat EU-fondova, činjenice da ulazimo u monetarnu uniju itd.


U biti, fiskalni nam se kapacitet povećao zbog Europe, a da je samo do nas, bilo bi i teže nego 2009. i 2010., konstatirao je. Švaljek je dopunila da je i monetarna politika pridonijela da se država mogla uz niske stope zadužiti jer bi bez toga sigurno cijena bila viša. Na primjedbu o mogućnosti da se i prije to moglo raditi, Švaljek je kazala da ni Europa prije nije imala takvo monetarno popuštanje, odnosno ono što je prije desetak godina bila nekonvencionalna monetarna politika, sada je postao mainstream.