Neven Vidaković

Financijski stručnjak o posljedicama naglog povratka inflacije: “Kod nas će biti većih poskupljenja nego u drugim zemljama”

Branko Podgornik

Foto D. Kovačević / S. Drechsler

Foto D. Kovačević / S. Drechsler

Kada je inflacija u EU-u 1,6 posto, kod nas je 2,1 posto. Kada inflacija u EU-u bude 4 posto, kod nas će biti 6 do 8 posto. To znači da će naši proizvodi poskupljivati po značajno većoj stopi od onih u EU.



Godinu dana nakon početka pandemije u svijetu su naglo počele rasti cijene nafte, metala, hrane, žitarica i ostale robe. Inflacija u Sjedinjenim Državama u travnju je dosegnula 4,2 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, što već izaziva potrese na burzama i pad dionica.


Ono što se događa u najvećem gospodarstvu u svijetu, obično se prelijeva u Europu i Hrvatsku.


O posljedicama koje će rast inflacije imati na financijska tržišta, na države, gospodarstvo i građane razgovarali smo s financijskim stručnjakom Nevenom Vidakovićem, docentom na Ekonomskom fakultetu u Mariboru i profesorom u Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.




Vidaković, koji ima više od dva desetljeća iskustva u bankarstvu i međunarodnim financijama, smatra da će rast inflacije dovesti do podizanja kamata, koje se sada vrte oko nule. Rast cijena, prema njegovu mišljenju, Hrvatsku će pogoditi više nego ostale zemlje, što može smanjiti konkurentnost njezine ekonomije te naškoditi izvozu i turizmu.


Previše optimističan


Potkraj prošle godine u intervjuu za naše novine najavili ste dolazak inflacije kada nitko o tome nije pričao. Pri tome ste rekli da će inflacija biti oko 4 posto, ali da neće doći do hiperinflacije. Prognoze su vam se ostvarile. Inflacija u SAD-u trenutačno se popela na više od 4 posto. Kako danas gledate na inflaciju?


– Na žalost, s više zabrinutosti. Moja procjena je bila da će nakon pojave inflacije centralne banke prestati s povećanjem količine novca i da će se promijeniti smjer monetarne politike. Na žalost, bio sam previše optimističan.


Danas je moguće očekivati i inflaciju od 6 do 8 posto do kraja godine. Nadam se da do toga neće doći i da će centralne banke početi raditi svoj posao.


Ali američka centralna banka (FED) kaže da je ta inflacija privremena, tranzitorna, a u Europskoj uniji inflacija je ispod dva posto. Čini se da nema znakova da se radi o mogućem dugoročnom povećanju inflacije.


– Mislim da se FED ponaša na čudan način. Podizanje kamatne stope bi srušilo burze u SAD-u, što je za tu zemlju problem. Također, FED treba financirati golem deficit države. Zato FED nastoji predočiti problem kao mali ili, kako oni kažu, tranzitoran.


Ali kada problem inflacije postane očit, onda će FED djelovati. Mislim da FED želi da se burza sama od sebe polako ispuše i da se ekonomski ublaži rast kamatnih stopa. Oko ove hipoteze i ja sam dizajnirao svoje pozicije.


Što se tiče EU-a, inflacija se još nije značajnije pojavila, ali će se pojaviti u sljedećih nekoliko mjeseci. Zato na komentare centralnih banaka treba gleda s velikim oprezom.


Uvozimo inflaciju


Koje je teorijsko objašnjenje za takvo stanje?


– U SAD-u je ekonomsku politiku preuzela šarlatanska teorija koja se pompozno naziva Moderna teorija novca. Temeljne teze su u potpunosti neodržive i empirijski nejasne. Prema toj teoriji, deficiti i potrošnja država kao i količina novca nevažni su za inflaciju, tako da imamo stav da država može trošiti koliko hoće, štampati novca koliko hoće i da neće biti posljedica.


Naravno u šarlatanstvo mogu vjerovati samo šarlatani koji odbijaju pogledati ekonomske podatke. U EU-u je problem drugačiji. Europska centralna banka (ECB) jednostavno mora nastaviti financirati prezadužene države. U EU-u nema puno teorije, postoji samo nada da će doći do ekonomskoga rasta.


Zašto centralne banke ne rade svoj posao kontrole inflacije, odnosno kreiranja stabilnosti cijena?


– U SAD-u je FED odlučio financirati deficit i potrošnju, koju je nametnuo predsjednik Biden. To je politička odluka kojoj će se FED, nadam se, uspjeti vrlo brzo othrvati. ECB ništa ni ne radi, osim što samo štampa novac i čeka da se nešto dogodi.


Kod nas Hrvatska narodna banka nikada nije ni provodila monetarnu politiku, nego je održavala stabilan tečaj na temelju ograničenoga vjerovanja da je tečaj jedini izvor inflacije, što naravno nije. Sada smo suočeni s uvezenom inflacijom i HNB nema instrumenata da stabilizira cijene.


U siječnju je godišnja stopa inflacije bila minus 0,3 posto, što znači da smo imali deflaciju, sada iznosi 2,1 posto i nitko nije ni trepnuo.


Na što mislite kada kažete da uvozimo inflaciju?


– Mi smo ekonomija visoko ovisna o uvozu i kada dođe do rasta cijena roba na globalnom tržištu, onda se to osjeti i u Hrvatskoj. Na tržištima roba u SAD-u cijene dobara u zadnjih šest mjeseci povećale su se za više od 100 posto.


Domaći proizvođači koji trebaju sirovine osjete to u svojim ulaznim troškovima i onda to prenose na domaće potrošače. To je mehanizam uvezene inflacije.


Koliko je danas situacija slična onoj u 2008. godini, kada smo također imali veliku inflaciju, zbog skoka cijene nafte na 150 dolara po barelu?


– Slična je samo u jednoj trećini: značajnom rastu cijena roba. Druga dva faktora inflacije, monetarna ekspanzija i velika očekivanja o budućoj inflaciji, tada nisu postojala. Sada postoje sva tri faktora i jaka su.


Zato moramo imati bolju kontrolu nad monetarnom politikom i što prije zaustaviti monetarnu ekspanziju.


Razum i realnost


Što rast cijena znači za Hrvatsku?


– Mi smo mala otvorena ekonomija. To znači da su kod nas amplitude ekonomskih šokova puno veće. To smo već imali 2007. i 2008. godine. Kada je inflacija u EU-u 1,6 posto, kod nas je 2,1 posto. Kada inflacija u EU-u bude 4 posto, kod nas će biti 6 do 8 posto.


To znači da će naši proizvodi poskupljivati po značajno većoj stopi od onih u EU. Rezultat toga je gubitak konkurentnosti, što će se osjetiti u svemu, od robnoga izvoza do turizma.


Mogu li ekonomske politike tu nešto napraviti, ako poznajemo scenarij kako djelovati preventivno?


– U Hrvatskoj ne mogu. Jer, mi nemamo takve provoditelje ekonomskih politika. Postoje koraci koji se mogu poduzeti kako bi se inflatorni šok ublažio, ali trenutno fokus provoditelja ekonomskih politika nije na tome, tako da neće biti ništa napravljeno.


Fokus monetarne politike je na stabilnosti tečaja, a fiskalne na očekivanju novca iz EU-a.


Vi ste jako pesimistični? Ne pretjerujete li?


– Osobno poslujem na financijskim tržištima, gdje svaki trenutak znam kolika mi je vrijednost portfelja. Cijenim razum, prihvaćam realnost, a ne prepuštam se nadi da će netko drugi riješiti moje probleme.


Povijest nam je pokazala da provoditelji naših ekonomskih politika samo obećavaju bolju budućnost, ali ta bolja budućnost nikako da dođe. A kada nastane problem, traže da se narod žrtvuje i podnese trošak loših politika.


Krivi modeli ECB-a


Vratimo se na centralne banke. U prošlom intervju također ste rekli da ECB provodi lošu monetarnu politiku, ali ECB provodi monetarnu politiku povećanja količine novca koju provodi i SAD, tzv. kvantitativno popuštanje. Što je tu loše?


– ECB ima dva velika problema. Prvi je problem da nejasno komunicira što radi. Prvo su pričali o povećanju količine novca. Znači, takozvano kvantitativno povećanje. Sada su počeli pričati o kontroli kamatne stope između ekonomija i obveznica.


Ako samo uzmemo primjer Italije i Njemačke, jasno je da to ne može funkcionirati. ECB ne može kontrolirati istovremeno ponudu i potražnju njemačkih državnih obveznica, ponudu i potražnju talijanskih državnih obveznica.


Investitori jednostavno više vjeruju Njemačkoj nego Italiji. Upravo zato i dolazi do razdvajanja kamatnih stopa. Tako je razlika između 10-godišnje njemačke i talijanske obveznice u veljači bila 0,8 posto, sada je 1,2 posto i dalje će se samo nastaviti pogoršavati.


Znači li to da ECB ima krivi pristup?


– ECB ima potpuno krive ekonomske modele. Oni vjeruju, ako nešto kažu, da će ih svi poslušati. Takvi modeli su takozvani modeli savršenoga kredibiliteta. Ali stvarnost je da trgovci na financijskim tržištima njima ne vjeruju i zato dolazi do razdvajanja kamatne stope i to će se nastaviti.


U takvim slučajevima ECB će imati jako velikih problema u provođenju monetarne politike.


Ali kako centralna banka može imati problema s provođenjem monetarne politike? ECB radi monetarne transakcije koje su svima poznate i najavljene?


– ECB se obvezao da će čuvati stabilnost cijena. Taj cilj se postiže tako da centralna banka, kada inflacija naraste, poveća kamatnu stopu, ali povećanje kamatne stope će povećati kamate za visoko zadužene države.


Tako je ECB zarobljen između cilja i ekonomske stvarnosti. ECB će morati nastaviti kupovati dug prezaduženih država kako bi samo omogućio da one nastave ekonomski životariti. Upravo tu činjenicu tržište zna i iskoristit će je za dobit.


Pojasnite nam taj proces destabilizacije duga?


– Svi investitori znaju da inflacija dolazi. To znači da će budući novac vrijediti manje i ulagači traže veće kamatne stope. Upravo zato ulagači neće više kupovati obveznice s niskom kamatnom stopom visoko zaduženih zemalja.


Visoko zadužene zemlje će zato morati plaćati veću kamatnu stopu na svoj dug. Kako budu plaćali veću kamatnu stopu, bit će im sve teže otplaćivati dug, što znači da će kreditori onda opet tražiti veću kamatnu stopu i tako u krug.


Rast kamatnih stopa ruši cijenu obveznica. Financijska tržišta se upravo klade na ovaj pad vrijednosti.


Tko je najviše u opasnosti?


– Standardni: Italija, Grčka, ali im se pridružuju i Belgija i Francuska. Mi još nismo u opasnosti jer smo mali, ali ako dođe do značajnijih poremećaja onda će i Hrvatska imati problema s financiranjem.


To je scenarij koji moramo izbjeći.


Kako prekinuti taj krug rasta kamata i problema duga država? Ekonomije se oporavljaju od pandemije. Kako postići da ne odemo u drugu krajnost?


– Fiskalnom politikom koja je ozbiljna i monetarnom politikom koja se bavi kontrolom novca, a ne pričom i financiranjem duga bez kraja i konca. Potrebno je reći dosta kvantitativnom proširenju, a bizarne teorije kao što je moderna teorija novca ostaviti bizarnim ljudima.


Što to znači za Hrvatsku i njezinu ekonomiju koja, kao što ste rekli, ovisi o ekonomiji velikih država?


– I hrvatski državni dug je značajno narastao. Rast i razilaženje kamatnih stopa će biti i problem i za Hrvatsku. Ali na to se nitko ne obazire. Bavimo se EU fondovima, a HNB se bavi zelenom ekonomijom.


Kako će se potresi na tržištima obveznica samo povećavati, tako će rasti i problemi s financiranjem visoko zaduženih država. Taj problem će nas također uhvatiti nespremne.


Europski scenarij​


Vjerujete li da ćemo umjesto o »grčkom scenariju« uskoro govoriti o »europskom scenariju«?


– Da. Ako se ovaj smjer nastavi i ako ECB ne prestane s povećanjem rasta količine novca, a države ne stave deficite pod kontrolu, termin »europski scenarij« će zaživjeti.


Kako Fond za oporavak EU-a može u tome pomoći? Taj fond je najavljivan kao odgovor Unije na krizu i kao način rješavanja mnogih strukturnih problema EU-a.


– Taj fond je od neizmjerne važnosti. Upravo je to mehanizam koji može omogućiti EU-u da se stabilizira i prebrodi krizu. Ali taj proces predugo traje. Pitanje je hoće li stvari stvarno zaživjeti.


Osobno ne mogu vjerovati da se više od godinu dana nakon početka krize i nakon što je fond najavljen, ništa nije napravilo kako bi se fond stvarno pokrenuo i počeo distribuirati sredstava.


Pa, u čemu je problem? Očito, nije lako napraviti zajednički fond koji onda raspodjeljuje novac članicama EU-a.


– Kada sam posljednji put provjeravao, još devet članica EU-a uopće nije predalo svoje planove oporavka. Onda te planove treba pregledati, vratiti na popravljanje i tako. Svi imaju puno vremena.


To vam je najbolji pokazatelj koliko je Europska unija ozbiljna kao udruženje. Mislim da svi znaju situaciju i sada se počinju brinuti sami za sebe. Samo mi vjerujemo da će nam drugi riješiti probleme.


Katastrofa s distribucijom cjepiva i činjenica da godinu i pol nakon početka krize EU nije ništa napravio napokon su pokazali pravo lice sposobnosti birokracije EU-a. Mislim da je jako opasno nade za pomoć polagati u takvu Europsku uniju, kada ona sebe ne shvaća ozbiljnom.


Je li upitno uvođenje eura u Hrvatsku?


– Išao bih i korak dalje. Kako se sada stvari odvijaju, kada inflacija raste, a rastu i dugovi država, moramo se ozbiljno zamisliti nad mogućim scenarijem u kojem je upitan i opstanak eura. To je žalosno.


Osobno smatram da je euro najveći ekonomski projekt u povijesti čovječanstva.


Samo pogledajte kako se razvija fond »EU nove generacije«, polako. To je samo indikator da su svi, osim naravno nas, postali svjesni da su prepušteni sami sebi. To je ono što je najgore za EU. Članice gube povjerenje u institucije.


Uskoro je moguće da će početi gubiti povjerenje i u euro. Ali gubitak povjerenja u institucije je normalan kada institucije vode bezlični birokrati. To je i ono što naglašavam. Hrvatska treba ući u euro područje kada to bude dobro za Hrvatsku, a ne kao politički cilj koji treba što prije provesti.


Može li se zaustaviti ekonomska destabilizacija koju opisujete?


– Napominjem da pričam o tome kako sada trenutno stvari izgledaju. Za mjesec dana slika će možda biti potpuno drugačija. Sve se može popraviti, ali samo je pitanje imaju li lideri sposobnosti i volje.


Postoje mnogi koraci koji se mogu poduzeti, ali boljim se da to moraju napraviti neki drugi ljudi.


Kako utjecati na tržište koje ne vjeruje centralnoj banci?


– To je naša velika prednost. Mi još uvijek imamo centralnu banku i možemo kontrolirati svoju fiskalnu politiku. Paradoksalno, mi smo u odličnom položaju da dobro prođemo, samo je pitanje tko će to napraviti.


Koordinirana monetarna i fiskalna politika nam sada mogu jako puno pomoći. Postoje koraci koji mogu u potpunosti ublažiti ovu krizu.


Građani će biti najviše na udaru


​Što je s običnim čovjekom? U kojoj se mjeri može zaštititi od inflacije?


– Jako malo. Upravo su građani ti kojima će cijene narasti, a plaće neće. Jedino što vam preostaje jest da imate kredite u fiksnoj kamatnoj stopi u kunama. Ako država padne u probleme, znate rješenje: to su prodaja imovine i »žrtve« običnih ljudi za ciljeve političara.