Ekonomski analitičar Velimir Šonje, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i pokretač stručnog portala Ekonomski lab, u intervjuu za naš list govori o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje smo se našli u nekoj vrsti kombinirane gospodarske i epidemiološke krize, s tim da je na političkom planu, nakon izbora, situacija sada čišća i Vlada ima kakav-takav prostor da konačno provede reforme.

​Pitanje je međutim hoće li to činiti, te s kakvim uspjehom. U jednom od svojih članaka Šonje je već iznio stav da se prema prvim najavama može zaključiti da će nova vlada u reforme ipak krenuti, s tim da čak neće čekati ni lokalne izbore. Kao primjer, naveo je najavu poreznog rasterećenja na dohodak, te minornu u masi, ali simbolički važnu najavu privatizacije Croatia banke. Kao prepreku reformskim procesima, Šonje pak navodi golem javni sektor, impregniran političkim interesima, i to upravo vladajuće stranke.

Pripremiti projekte​

HDZ je, dakle, pobijedio druge, no hoće li uspjeti pobijediti sam sebe, odnosno hoće li premijer Plenković, uz blisku asistenciju ministra Marića, uspjeti i interesno, a ne samo ideološki, reformirati stranku iznutra, a onda i državu?

– Samo mala korekcija, mislim da velikih reformi osim onih koje su najšire prihvaćene, poput početka reforme administracije, prije lokalnih izbora neće biti. Nešto će se pripremati, ali ne očekujem čuda. Nakon lokalnih izbora počinje dulje razdoblje bez ikakvih izbora, i tu bi se neke stvari mogle početi događati. Međutim, s obzirom na iskustvo proteklih desetljeća, imamo razloga za skepsu. Prilika je tu, a hoće li biti iskorištena, ne usuđujem se prognozirati. Interesi za očuvanjem status quo su više nego snažni i prožimaju čitavo društvo, ne samo javni sektor. I u privatnom sektoru snažni su interesi za očuvanje statusa quo, za dobivanje što više pomoći od države, zaštitu, ne tržišnog natjecanja, nego od tržišnog natjecanja, i tako dalje. Velika je politička volja, ideja i moć potrebna da se strukturno promijeni sustav poput našega, i ja i dalje ne vidim nikoga tko bi imao takve kapacitete. Nadam se da griješim u procjeni.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Drugo je pitanje, zašto bi to ustvari činio u novom mandatu, ako reforme nisu provođene do sada? Znamo da su se uštede koje su prethodile ovoj koronakrizi temeljile na vanjskim okolnostima, padu kamata u eurozoni, te nastojanjima resornog ministra da napravi najbolje što je moguće, ali u postojećim gabaritima, pri čemu su »ostale stvari« manje-više »ostajale jednake«.

– Da, to je pravo pitanje, zašto bi se netko uopće izlagao riziku dubokih reformi? Prvi čovjek Plenkovićeva ureda već je izjavljivao da se mi ne trebamo uspoređivati sa srednjoeuropskim zemljama, nego samo s Bosnom i Hercegovinom, jer bio je rat, kao da je to opravdanje za sve što se događalo nakon 1995. Ako tako postavimo stvari, onda je sve u redu. A nije. Dakle, reforme su proizvod ideja. Tek ako prihvatimo da smo razmjerno neuspješna zemlja u srednjoeuropskom okviru, da dio ljudi koji su ovu zemlju napustili ne bi to učinili da smo se više mijenjali i ako netko istinski poželi to promijeniti, onda reforme mogu početi. Ako netko poželi ovoj zemlji vratiti veliku ambiciju koju je izgubila negdje po putu. No i tada se postavlja pitanje izvedbe. Sama volja i ideja nisu dovoljne iako predstavljaju nužan uvjet za promjene.

Novac iz Europske unije potencijalna je slamka spasa za Hrvatsku, koja je i ovu krizu dočekala nerestrukturiranog i ranjivog gospodarstva, pa oslonjena isključivo na turizam, predstavlja i sebi i Uniji problem. Kako taj novac najbolje iskoristiti? Hoće li naša administracija, javna, ali i privatni sektor, znati se postaviti i gurati projekte koji će imati apsorpcijsku moć veću no smo do sada pokazivali?

– Nije točno da se mi oslanjamo isključivo na turizam, ali turizam jest važan što je naprosto tako kako je, jer više od četvrtine populacije zemlje živi uz ili u blizini prekrasnog mora u srcu Europe. Dakle, turizam se razvija nekim svojim, prirodnim tempom. Imamo mi i mnogo drugih, pa i propulzivnih djelatnosti, samo što presporo rastu, a EU-fondovi su prilika da se kroz digitalizaciju i industrijsku transformaciju te razvoj svih vidova infrastrukture i socijalnih usluga malo pogura i taj, inače daleko veći dio našeg gospodarstva. U sljedećem ciklusu bit će ključno osigurati pripremu kvalitetnih projekata koji će izravno i neizravno dići i privatni sektor te ga uključiti i u financiranje kako bi krajnji učinci bili mnogo veći od direktnog učinka samog novca koji će doći iz EU-a.

Strah od države

U knjizi Korona-ekonomika bavite se, ako sam dobro shvatila, i odnosom epidemioloških i ekonomskih mjera. Je li karantena bila preveliki trošak, kada se na stol stave svi faktori, zdravstveni, ekonomski…? Zdravstveno pitanje možda se preusko shvaća, pod njim se trenutačno naravno prije svega misli na ugrozu od epidemije, no briga za zdravlje nacije je i minimiziranje posljedica drugih bolesti, fizičkih i psihičkih, kao posljedice depresije, a tu je važno i ekonomsko blagostanje, da ljudi imaju posao i svoje mjesto u društvu…

– Ako bih knjigu sažeo u jednu rečenicu, bilo bi to pitanje jesmo li naučili uravnotežiti zdravlje, sigurnost i slobodu? Društvo je previše složeno da bi se sve institucije i aktivnosti mogle podrediti borbi protiv jedne bolesti. I da je ova bolest mnogo opasnija od COVID-19, ovaj zaključak bi i dalje vrijedio. Uvijek postoje skriveni životi koje politika i mediji ne vide, ali za koje se isto tako vrijedi boriti. To su životi onih koji kasne na preglede i terapije, čije se letalne bolesti prekasno otkrivaju zbog lockdowna, životi su to onih koji padaju u teške depresije i krize jer gube dohotke, poslove i tako dalje. Bili smo suočeni s moralnom ucjenom »život ili profit« gdje je svako propitivanje službene strategije stigmatizirano na moralnoj osnovi, što je zapravo strašno, jer time se sprječava društveni dijalog i pronalaženje nekog pametnog, srednjeg rješenja. Srećom, sada se više trudimo pronaći tu sredinu, iako je sada lakše nakon što se puno naučilo o virusu pa bolje znamo kako ga izbjegavati i kako liječiti bolest koju izaziva. Vidjet ćemo najesen, tada će se panika opet vratiti. Nadam se da ćemo imati dovoljno pameti da očuvamo ne samo ekonomski život nego i društveno tkivo, da ne potonemo u međusobnim moralističkim optužbama dviju strana od kojih će svaka sebi prisvajati humanističku poziciju odričući je onom drugom. To je put u najdublje podjele što treba spriječiti.

Dio ljudi, i to mlađih, možda je razvio i strah, ne samo od bolesti, nego i od totalitarne države, pa mi se čini da bi u tom smislu moglo doći i do zanimljivog redefiniranja političkih pozicija koje se neće više raslojavati samo na našim uobičajenim osima. Što mislite o tome?

– Strah od sveprisutne i svemoćne države je opravdan i treba biti jednako prisutan kao i strah od bolesti. Ne mislim da je taj strah prisutan samo kod mladih, mislim da on prožima čitavo društvo. Zabrinjavajuće je kako su se Sabor i Vlada izmaknuli u stranu, a isturili Stožer u borbi protiv korone. Zabrinjavajuće je kojom je lakoćom, odlukom jednog administrativnog tijela, ograničeno kretanje građana.

Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Zabrinjavajuće je da su do sredine travnja dužnosnici izjavljivali da nam je jedna totalitarna Kina uzor u borbi protiv virusa, a zašto ne jedna Njemačka, Austrija, Češka, Slovačka, koje su se također uspješno borile protiv virusa? Preko noći su iskočile teorije koje sam u knjizi nazvao pet jahača apokalipse, među kojima su ideje o samodostatnosti, kao da će međunarodna razmjena zauvijek stati, ili ideje o tome da se autoritarna društva bolje bore protiv pandemije od demokratskih. Sve su to fikcije, ali u strahu i panici te su se ideje širile kao požar. A ideje su moćne znate, loše ideje su stajale iza svih totalitarizama koji su kroz povijest odnosili milijune ljudskih života. Zato, kolikogod se bojali neke bolesti, uvijek se moramo jednako bojati za liberalnu demokraciju i čuvati je.

Tvrd teren

Na ovim izborima vidjeli smo borbu za centar, o čemu ste također pisali. HDZ je dobio izbore centrističkom politikom, no SDP je izguran, s jedne strane na centru, a s druge na ljevici, gdje su Možemo i Radnička fronta. Gdje dakle SDP treba tražiti svoje mjesto pod suncem, kada su u pitanju prije svega ekonomske politike, kroz koje se lijeve stranke uvelike i definiraju?

– Doista ne znam gdje bi SDP trebao tražiti svoje mjesto, nisam politički analitičar niti savjetnik političkih stranaka. Centar je tvrd teren, jer tu je mnogo glasača i svi ih žele, a kako najmoćnije političke organizacije postoje lijevo i desno od centra, one se jako trude da u centru ne nastane čvrsta, samostojeća struktura koja bi mogla pomrsiti račune političkog duopola. To ima dobru i lošu stranu. Dobra je ta da centrističke ideje prožimaju obje najveće stranke. One se obje ponekad približavaju centru, a ponekad odmiču od njega, ali u svom političkom DNA nose centrističke ideje i u ciklusima kada one nisu dominantne. Loša strana toga je da u ovom trenutku ne postoji politički centar kao organizacija. HSLS je odavno pretvoren u privjesak HDZ-a, Orešković i Puljak očito sada idu više lijevo, no to je dio nekog prirodnog, normalnog procesa. Svjetonazorski je to sve ok, no ekonomski nije. Ekonomski je više od 90 posto naše političke scene snažno lijevo i to će tako ostati do daljnjega.

U kom smislu lijevo? Ja lijevo u ekonomiji doživljavam kao borbu za društvo jednakih šansi, no kod nas talentirani pojedinac neće nužno biti poduprt niti javnim niti privatnim kapitalom.

– Društvo jednakih šansi je liberalna, a ne ekskluzivno lijeva ideja. I mnogi na desnom centru dijele ideju o društvu jednakih šansi. O tome je puno prije formiranja modernog koncepta ljevice pisao još Adam Smith u »Bogatstvu naroda«, referirajući se na obrazovanje i ulogu žena u društvu. John Stuart Mill je u 19. stoljeću ideju proširio i tako su nastale zasade modernog socijalnog liberalizma. Ekonomski lijevo znači pak posve nekritički promatrati ulogu države u gospodarstvu, glorificirati državnu intervenciju, sipati subvencije kao iz rukava, zalagati se za visoke poreze i snažnu preraspodjelu, te za samodostatnost, bez obzira na ekonomske posljedice.

Po onome što znamo i čujemo, ugrubo bih u tu ekonomsku ljevicu svrstao vrlo širok spektar naših političkih stranaka i pokreta, od Možemo! preko SDP-a i HDZ-a do Domovinskoga pokreta.

Koncept novog suverenizma ima potencijala

Puno ste pisali o odnosu pojmova otvorena/zatvorena ekonomija. U ovoj krizi je popularna postala »samodostatnost« i »novi suverenizam«, koji često spominje premijer. Što bi to točno bilo, kako Vi to vidite? S jedne strane zagovara se neka nova autarkija, a nemamo ni baznu proizvodnju, a s druge se suverenitet dodatno prenosi na europske institucije (euro)?

– Meni se koncept novog suverenizma sviđa, ima potencijala. Naime, u proteklih trideset godina imali ste snažnu proeuropsku agendu koja, kada se Europa gleda u cjelini, zapravo nije imala jasnu političku artikulaciju i potporu među građanima. Iz centra su nametane eurofederalističke ideje, dominirao je koncept Europske unije koja se stalno približava, ujedinjuje, političke, intelektualne i administrativne elite gurale su taj koncept, no onda se prirodno dogodila suverenistička reakcija. Netko je upalio svjetlo i rekao hej, ali demokracija je bazično proizvod država, ne mogu se demokratski principi samo tako preslikati na zajedničku razinu EU-a.

Taj problem nije nov, Jacques Delors je o tome pisao i govorio još 1992., no trebalo je proći 20 godina da se taj problem u temeljima artikulira kroz uspon suverenističkih politika. Međutim, novi suverenizam ne vidim kao kraj EU-a, naprotiv. Mi već dulje vrijeme svjedočimo, a nedavno smo vidjeli kulminaciju tog procesa kada je prihvaćen program Iduće generacije EU-a, kako se u Europi suverenih država pregovara, ponekad i žestoko pa sijevne poneka teška riječ, ali u atmosferi tolerancije i želje za kompromisom na kraju se dođe do dogovora. Eurofederalizam je do daljnjega mrtva ideja, no živi su interesi i ideja Europe kao zajednice u svakom pogledu usko povezanih država. Engleska je na otoku, pa je dio Britanaca pomislio da može samo tako otploviti i nek’ im je sa srećom, ali mi ostali nismo otoci, nego smo dio velike povezane mreže u kojoj možemo biti i suvereni, i najuže surađivati, pa i dijeliti neke zajedničke resurse radi boljeg života svih građana.